TEROR NDH

Ruth Dajč: Stepinac me spasio od ustaškog zatvora

    AUTOR:
    • Nikolina Šajn

  • OBJAVLJENO:
  • 03.02.2010. u 07:15

Damjan Tadić/CROPIX

Imala je i anđela čuvara, ustašu Mirka Čolongu koji ju je spasio od racije u kinu. Poslije rata doznalo se da je zapravo radio za partizane

ZAGREB - Jedno od svjedočanstava zabilježenih u knjizi Juraja Batelje o Alojziju Stepincu ono je Ruth Dajč (84), rođene Perl. Za Jutarnji je ispričala kako ju je kardinal osobno spasio 1941. godine.

Te je godine 14-godišnja Ruth ostala sama: tata je bio u Jasenovcu, brat je poginuo u pokušaju partizanskog atentata na Milu Budaka u Koprivnici, a mamu su joj ustaše uhapsili kao majku partizana.

- Na svu sreću, nisu je uhapsili kao Židovku, tako da sam ja ostala - kaže Ruth, za koju su potom počeli mjeseci skrivanja, sve dok s njezinim slučajem nije upoznat Stepinac.

Nije izlazila iz sobe

Prvo su je sakrili vlasnici pansiona u susjedstvu, no, kaže Ruth, to je bila zapravo javna kuća u koju su dolazili i njemački vojnici, pa joj je vlasnik nakon dva tjedna rekao da ne može ostati tamo.

- Gazdarica mi je nosila hranu i lavor u sobu, a ja nisam izlazila. No, nakon dva tjedna rekli su mi da je to preopasno i za njih i za mene - sjeća se Ruth.

Potom su je poznanici skrivali po kućama. Od listopada 1941. do veljače 1942. spavala je u 30, 40 kuća, a danju bi se skrivala u Petrovoj crkvi. Nakon nekog vremena primijetila ju je jedna časna sestra.

- Ispričala sam joj da nemam kud. Odvela me gore na Kaptol. Upoznala sam se sa Stepincem, i on je naredio da me se pokrsti. Pokrstili su me u Maksimiru, u crkvi Svetog Jeronima i spremili u samostan Svete Terezije - kaže Ruth.

- Bila sam jako jako uzbuđena kad me ta časna pobrala, a bilo me u neku ruku i strah. Nisam znala što će sa mnom biti - kaže.

Kardinala se sjeća kao vrlo dobrohotnog čovjeka, s kojim je sjedila i ispričala mu gdje su joj mama i tata.

- Sjećam se da su me gore u samostanu jako lijepo primili, da sam se konačno najela, jer sam bila paklenski gladna. Poslali su me u nauk i ja sam učila šivati. A svaki put kad sam išla u salon, u samostanu sam dobila kruha namazanog s masti za gablec - kaže Ruth.

Tamo je bila do kraja 1942., jer nije mogla ostati u samostanu nakon što je navršila 16 godina. Smjestili su je kod jedne obitelji kao kućnu pomoćnicu, do kolovoza 1943. Budući da je imala krsni list i dokument od samostana da se može kretati, upisala je medicinsku školu i 1944. se zaposlila u domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj.

- Dijete sa 13 do 17 godina mnogo drukčije doživljava cijelu tu tragediju nego što ona stvarno jest. Pa ja sam 1944. išla čak i plesati, u Glazbeni zavod, s kolegicom s kojom sam zajedno bila u sobi. Ali da su me ulovili kao Židovku, ubili bi me. No, ja sam ipak bila krštena, imala sam nekakve papire. Imala sam i anđela čuvara, jednog ustašu, Mirka Čolongu, bio je mlad i zgodan. Jedanput je bila racija u kinu Lika i on je došao do mene i izveo me van. Poslije rata se doznalo da je zapravo radio za partizane - kaže Ruth.

Našle se na stanici

Pred kinom Lika upoznala je i svog prvog muža, Kamila Lipovšeka. Bio je početak 1945., još je bio rat, a on je prodavao kartu. Čekao je zaručnicu koja nije došla, pa je imao kartu viška.

- I mi smo otišli u kino, otpratio me doma, onda smo nekoliko dana kasnije otišli na koncert. On je bio zaručen s djevojkom čiji je tata bio ustaša, imali su dućan s igračkama, koja je prije bila židovska radnja. Kad je počeo prevrat, spremali su se za emigraciju. Kamilo je rekao: Ja moram ići s Renatom. Ja sam rekla: Ti si još u školi, nisi još ni vojsku služio, nisi ništa napravio, što ćeš ići s njima? - kaže Ruth.

Oni su otišli i nikad se nisu vratili - završili su na Bleiburgu. Obitelj Ruth Dajč s majčine strane, pak, završila je u Auschwitzu. Izbjegli su u Bergamo, ali su, kad su došli Nijemci, poslani u logor.

- Ja kažem da sam imala sreću. Ujak je dva ili tri puta poslao ljude po mene jer su znali da sam sama, no kako je mama bila u Savskoj, i mogla je ipak od mene tu i tamo dobiti nekakav paket, ja nisam htjela otići - kaže Ruth.

Nakon oslobođenja Zagreba, majku je srela na ulici.

- Obje smo krenule prema našem stanu, i našle smo se na tramvajskoj stanici. I onda smo krenuli dalje - kaže Ruth.

No, stan više nije bio njihov. U njemu je živjela druga obitelj. Ruth se uskoro preselila u Bjelovar, gdje joj je prije rata otac imao tvornicu čarapa.

Opet završila u ratu

- Poslovođa nas je našao u Zagrebu i zvao da se vratimo i preuzmemo tvornicu. Ja sam tada već bila udana. Udala sam se u srpnju 1945., mislila sam da za mene više nitko na svijetu nije ostao, da se moram udati za prvoga koji me hoće. I muž i ja smo krenuli u Bjelovar preuzeti tvornicu. Radili smo dok nije društvo shvatilo da tvornice moraju oduzeti. Godine 1947. sudili su mi kao državnom neprijatelju za pronevjeru i osudili su me na godinu dana zatvora i oduzimanje kompletne imovine. Sve su mi oduzeli - kaže Ruth. Tada je imala 21 godinu, a zatvor je izbjegla jer je ostala trudna.

- Sve je to pogodilo moju mamu jer, nakon što je ostala bez muža i bez sina, sada je ostala i bez egzistencije. Život nam je bio težak, a onda me još muž ostavio jer to nije mogao podnijeti - ispričala je.

Godine 1950. s malom je kćerkicom otišla u Izrael, gdje je još trajao rat s Palestincima. Opet je završila u ratu: morala je odslužiti vojsku, u sanitetu, a kći joj je smještena u dom. Tu se i drugi put udala, za svog zapovjednika u vojsci.

U Zagreb se vratila nakon četiri godine, kada joj se razboljela majka. Završila je studij socijalnog rada i kao socijalna radnica radila je do mirovine. Godine 1994. predala je zahtjev za povrat nacionalizirane kuće i tvorničkih hala u Bjelovaru. Odluku Vrhovnog suda još čeka.

Rabin Prelević: Ne protivimo se da postane pravednik

Rabin Židovske općine Zagreb Lucijan Moša Prelević kaže da, što se njega tiče, Stepinac može biti proglašen pravednikom među narodima, ali da o tome ne odlučuje Židovska općina.

- Ne vjerujem da itko u Židovskoj općini ima išta protiv toga da Stepinac bude proglašen pravednikom, no niti Židovska općina, pa čak niti Izrael, nemaju ništa s tim. Koncept određuje muzej Yad Vashem. Ono što oni traže jest da osoba nije bila dio režima i da joj je život bio u neposrednoj opasnosti. No, ono što se ne bi smjelo dogoditi jest da se drugi skrivaju iza Stepinca, da misle kako će, ako se on proglasi pravednikom, užasi NDH biti manji - kaže rabin Prelević.

Tagovi

Izdvajamo