Da se hrvatsko zdravstvo i, dakako, liječnici odlično nose s brojim medicinskim izazovima i uspješno rješavaju i vrlo komplicirane slučajeve, potvrđuju podaci o potrebama liječenja Hrvata u inozemstvu tijekom jedne godine.
Naime, tek njih šestotinjak mora potražiti pomoć u nekoj inozemnoj klinici, dok se stacionarno u hrvatskim bolnicama godišnje liječi gotovo 800.000 pacijenata. Podaci HZZO-a govore da godišnje stranim klinikama plaćamo oko 58 milijuna kuna, i to uglavnom za liječenje pacijenata kojih u Hrvatskoj ima premalo pa onda nema ni stručnjaka koji bi im pomogli.
Malo odbijenih
Prema podacima za prošlu godinu, u 2017. HZZO je dobio 703 zahtjeva, a odobrena su 564 liječenja u inozemstvu, dok je 99 pacijenata odbijeno. Naime, svaki zahtjev rješava se tako da, uz liječnika koji liječi pacijenta, preporuku moraju dati i neovisni stručnjaci iz iste specijalnosti koji jamče da se određeno liječenje ne može obaviti u nekoj od hrvatskih bolnica. Najčešće se radi o liječenju urođenih srčanih grešaka djece koja se uglavnom liječe u Austriji ili Njemačkoj. Deset do 15 pacijenta koji trebaju transplantaciju pluća tijekom jedne godine također se liječi u inozemstvu, točnije u bečkom AKH-u s kojim zagrebačka Klinika za plućne bolesti na Jordanovcu ima dugogodišnju suradnju, a na medicinski pomognutu oplodnju parovi na liječenje najčešće odlaze u Češku.
“Naš transplantacijski program presađivanja pluća funkcionira tako da se predtransplantacijski dio radi kod nas, a kirurzi su u Beču. U tom je programu ukupno oko 200 pacijenata, od kojih neki čekaju transplantaciju, dio je već translatiran pa treba kontrolne preglede ili pak dodatno liječenje. Mi unaprijed ne znamo koliko će pacijent trebati čekati na pluća i moramo pomoći da izdrži do tada”, objašnjava akademik Miroslav Samaržija, predstojnik Klinike za plućne bolesti KBC-a Zagreb, i dodaje da bi se već 2019. transplantacije pluća mogle iz Beča preseliti u Zagreb.
Mnoge će iznenaditi da je na listi inozemnih liječenja i medicinski pomognuta oplodnja, zbog koje četrdesetak osoba odlazi primjerice na liječenje u Češku. Razlog? U Hrvatskoj još uvijek nije zaživjela donacija sperme i jajnih stanica, bez čega se ne može raditi tzv. heterologna oplodnja. Naime, u toj oplodnji ili sperma ili jajna stanica nisu od para koji želi roditeljstvo. “Nakon što je u zakon unesena odredba po kojoj donori u Hrvatskoj ne mogu biti anonimni, odnosno da dijete ima pravo znati tko mu je biološki roditelj, taj je donorski program potpuno prekinut”, kaže prof. dr. Hrvoje Vrčić iz Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj. Naglašava da bi se taj dio “liječenja u inozemstvu” mogao potpuno raditi i u Zagrebu, ali zasad nije riješen problem uvoza sperme i jajnih stanica.
Ne bi li se smanjili troškovi neplodnim parovima, bilo bi dobro razmotriti i mogućnost uvoza humanog tkiva za bolnice. Podaci govore da jedan takav zahvat košta parove od 5000 do 7000 eura, a od HZZO-a dobiju 1000 eura, odnosno onoliko koliko u zemlji u kojoj se radi oplodnja zahvat plaća domicilno zdravstveno osiguranje. Prema hrvatskim podacima godišnje bi trebalo pedesetak doniranih jajnih stanica te uvoz spermija za desetak parova kod kojih je muškarac neplodan.
Matične stanice
U liječenje u inozemstvu ubraja se i transplantacija koštane srži, a zapravo se radi o nalaženju podudarnog inozemnog davatelja za transplantaciju. Premda je tkivo besplatno, cijenu imaju predradnje poput pretrage registara, vađenja transplantata, tipizacije... koje treba obaviti do konačnog zahvata koji se na kraju obavlja u Zagrebu. “Jedini za koje se odobrava transplantacija krvotvornih matičnih stanica u inozemstvu su pacijenti s rijetkim bolestima poput mukopolisaharidoze i ostepetroze koje se dijagnosticiraju u ranoj dječjoj dobi, a njih je dvoje ili tri godišnje”, kaže hematologinja doc. dr. Nadira Duraković iz Zavoda za hematologiju KBC-a Zagreb.