Sagraditi ga je dala Marija Terezija kao jedno od svojih brojnih vlastelinstava koja su se prostirala po ondašnjoj Habsburškoj Monarhiji, a zgrade u kojima i danas ljudi žive u njezino su vrijeme bile vojne spavaonice i konjušnice.
Kada cestom od Belog Manastira krenete prema Mađarskoj, desetak metara prije same granice pogled će vam, htjeli-ne htjeli, pobjeći malko ulijevo. Prema Kneževu. Pitoresknom naselju smještenom u neposrednoj blizini granice s Mađarskom, čije zgrade kriju njegovu bogatu povijest i čija bi vam stabla u parku koji nosi ime omiljene caričine kćeri Marije Kristine, kada bi progovorila, otkrila mnoge tajne nekih jako važnih i nekih malo manje važnih osoba koje su u proteklih 250 godina hodate tim, nekada bogatim i važnim, vlastelinstvom.
Slika tranzicije
Danas je Kneževo slika i prilika tranzicije, pretvorbe i privatizacije na hrvatski način. Odavno je prestalo biti vlastelinstvo, a više nije ni snažno radničko naselje kakvo je postalo osnivanjem Belja, svojedobno najvažnijeg poslovnog subjekta istočne Hrvatske. Danas je samo naselje, a s obzirom na ekonomsku strukturu njegovih oko 500 stanovnika, sada bismo ga mogli zvati socijalno naselje. Malo je koji stan u Kneževu koji danas ne krije neku tužnu životnu priču.
- Praktički polovica ljudi ovdje živi teško, s niskim primanjima. Puno je umirovljenika s malim mirovinama i socijale - kažu nam Zoran Kontak, načelnik općine Popovac kojoj Kneževo pripada, i njegov zamjenik Zoran Milošević, stanovnik tog nevjerojatno zanimljivog i po mnogočemu privlačnog naselja koje, nažalost, sve više propada, iako svojom arhitekturom krije velik potencijal. No, na putu u bolju budućnost stoje mu i brojne prepreke, a jedna od njih je to što je otprilike dvije trećine Kneževa u vlasništvu države koja se, naravno, o njemu uopće ne brine. Štoviše, “darovala” ga je lokalnoj samoupravi, “velikodušno” im prepustivši da interveniraju kada zatreba, održavaju javne površine i rade sve komunalne poslove. Naravno, o svom trošku.
Načelnik općine Popovac Zoran Kontak i zamjenik Zoran Milošević
- Veći je dio u vlasništvu države, nešto malo je privatno, a dio je vlasništvo jedne banke zbog hipoteke na određenim česticama Belja. Općina je vlasnik groblja, prostorije Mjesnog odbora i novosagrađenog Društvenog doma, ali brinemo o cijelom naselju - rekao je Kontak.
Upravo je Društveni dom slika i prilika, zapravo ironija Kneževa koje vrvi hrpom praznih državnih objekata, a onda se izdvoji 1,8 milijuna kuna za novi Dom.
- Ovdje na ime komunalne naknade prikupimo oko 50.000 kuna, a održavanje državnih javnih površina stoji nas više od 100.000 kuna. Problemi sežu u sredinu 90-ih godina jer Općina nije bila uključena u proces pretvorbe društvenog vlasništva u privatno i državno. Sve je ovo bilo vlasništvo Belja, a onda je podijeljeno između njih i države. Jedino nam groblje nisu uzeli.
Pokušavali smo ovu apsurdnu situaciju riješiti sa svim prethodnim vladama i DUUDI-jem, ali neuspješno. Sada ćemo se opet zaputiti u Zagreb, k ministru Goranu Mariću te mu osobno prezentirati problem. Tražit ćemo da nam se daruju sve javne površine - kaže Kontak.
Rastočen dvorac
Prolazimo pokraj goleme zgrade iz 1918. godine u kojoj je danas smješten i zaključan Arhiv Belja, a nakon što je prođemo, s desne strane nailazimo na veliki Park Marije Kristine koji zorno prikazuje vlasničku strukturu Kneževa. U njemu su dvije čestice vlasništvo banke, dvije Republike Hrvatske, dvije Osnovne škole i jedna Belja. A onda slijedi velebna zgrada u kojoj je tijekom povijesti bila Uprava Belja, zatim rodilište, pa opet Uprava Belja. Danas je napuštena i devastirana.
- Jedan je poduzetnik htio ovdje otvoriti Dom za umirovljenike, ali Belje je postavilo previsoku cijenu. A zgrada i prostor oko nje zapravo su idealni za to ili prenoćište - smatraju Kontak i Milošević.
Više od dvije trećine zgrada u Kneževu su u vlasništvu države. Tek manji dio je podijeljen braniteljima. To je ujedno i jedan od razloga zašto stanari nerado ulažu u nekretnine
No, idealno i Kneževo ne idu jedno s drugim posljednjih desetljeća. Nema više ni četverostazne kuglane gdje su se odigravala državna prvenstva, kao ni kina Belje, frizerskih salona, pekarnice... Zatvoren je i kneževački beljski restoran, sa svojim Plavim i Crvenim salonom, gdje je i potpisan ugovor kojim je Ivica Todorić preuzeo Belje od države. No, Agrokor u Kneževu nije vidio nikakav interes. Prodali su i TOS, tvornicu opreme i strojeva koja je, doduše, danas jedina svijetla točka Kneževa, iako je daleko od svojih najboljih dana kad je zapošljavala najmanje 250 ljudi, a u vrijeme tzv. ruskog programa i njih tisuću.
U spomen na to zlatno doba u centru Kneževa podignut je spomenik Metalcu. Nedirnut je i Spomenik palima u NOB-u. TOS je danas u privatnom vlasništvu i zapošljava oko 40 radnika, većinom iz Kneževa gdje ljudi žive uglavnom u državnim stanovima. Ima nešto i privatnih, a dio ih je, sa statusom hrvatskih branitelja, dobio stanove od države na dar. Državni su stanovi u lošem stanju jer ljudi nemaju novca za obnovu.
Vera Farkaš nekad je radila u mjesnoj pošti, a danas je u mirovini. Žive u stanu koji je suprug dobio kao branitelj, ali s njima su i kći, zet te troje unučadi.
Pošta radi do 10
- Katastrofa. Nekad smo imali sve: tri trgovine, kino, kuglanu... Danas smo spali na jednu, skupu, trgovinu pa uzmi ili ostavi. A i pošta, eto, radi samo do 10 sati - žali se. Na drugoj strani naselja, u jednom od stanova u Vijencu grada Vukovara, živi umirovljenica Manda Banek koja je u Kneževu na poljoprivrednom dobru zaradila i mirovinu, a sada dane krati uređenjem okoliša zgrade. I u zimsko doba njezin ružičnjak i vrt izgledaju prekrasno.
Manda Banek
- Meni je ovdje uvijek bilo lijepo, pa je i danas, a tko hoće raditi, mogao bi. Nije baš tako da se iz Baranje mora odlaziti - smatra gospođa Manda koja se, kao i ostali stanari ovih zgrada od žute fasadne cigle što ih je Belje sagradilo 80-ih godina prošloga stoljeća, grije na drva.
Kneževo ima perspektivu. Četrdesetak je učenika u područnoj školi, Općina je u većem dijelu naselja uvela besplatni Wi-Fi, tu su i ambulanta, ljekarna te NK Belje, doduše na igralištu pod hipotekom. Ipak, za bolje dane i birokracija bi trebala nešto učiniti.