Tata, čuješ li me? Što radiš? Jesi li u šatoru? Pada li kiša? Jel ti hladno? pitanja su koja nekoliko puta u satu sedmogodišnji Šimun postavi ocu Robertu Matešu (47), umirovljenom policijskom inspektoru pakračke policije i bivšem branitelju. Razgovor je to prepun emocija koji njih dvojica vode razdvojeni preko voki-tokija.
Naime, budući pakrački prvašić od ponedjeljka je na pedijatriji Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana, a njegov otac zbog postroženih epidemioloških mjera bdije u šatoru koji je podigao ispred bolnice. Prema odluci Stožera, posjet roditelja bolesnoj djeci traje samo 15 minuta na dan, a za Mateša su te minute neznatne jer je roditeljska prisutnost uz bolesno dijete pravi začin za brže ozdravljenje.
Ipak, boravak oca u šatoru ispred bolnice za malenog Šimuna ima veliku važnost jer zna da mu je otac nadohvat ruke iako ga vidi samo četvrtinu sata na dan.
Osjećao se loše
Roberta Mateša posjetili smo četvrtog dana boravka u šatoru na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
- Ovaj moj šator nije prosvjed. Moj cilj je biti što bliže djetetu i olakšati mu svakodnevicu. Svaki put kad me nazove, smiri se jer zna da sam tu. Nervoza i strah odmah nestanu, a i meni je lakše. Znam da u bolnici daju svoj maksimum jer mu ja kao otac ne mogu pomoći u zdravstvenom smislu. No odluku Stožera ne podržavam. Smatram da sam puno veća opasnost za sina kad mu dođem na 15 minuta nego da sam izoliran s njim u sobi i da ne odlazim nigdje dokle god leži u bolnici. Vani spavam u šatoru, u kontaktu sam s ljudima i onda mu takav dođem u posjet. To nije rješenje. Osjećam se da sam roditelj 15 minuta na dan - govori nam Mateš dok čvrsto stišće Bibliju u ruci. Ona mu je, napominje, veliki izvor snage jer je teško ostati smiren u kaosu koji vlada.
Sin mu je završio u bolnici nakon što se tijekom vikenda osjećao loše.
- Temperatura mu je porasla na 38,6 pa se spuštala i tako svako malo. Počeo je teško disati, hroptao je i boljelo ga je grlo. U ponedjeljak sam ga odvezao u bolnicu. Nakon temeljitih pregleda, liječnici su sina odlučili zadržati jer se nije čula jedna strana pluća. Pospremio sam ga u krevet i tad mi je priopćeno da ga možemo svaki dan posjetiti na 15 minuta. Preklinjao sam ih da mi dopuste, ako već ne s njim u sobi, da spavam u čekaonici, ali samo da budem uz sina od kojeg se nisam razdvajao od rođenja. Nažalost, nitko za roditeljstvo nema sluha. Nije mi bilo druge nego da odem kući po šator i razvučem ga pred bolnicom, a sinu sam dao voki-toki da se čujemo kad god poželi i da zna da nije sam - kaže još Mateš.
Smatra da je tu s njim ispred bolnice trebalo biti još šatora i roditelja čija djeca leže u bolnici.
Loše vrijeme
- Tko nije roditelj, teško može shvatiti brigu. Ali barem razum treba prevladati. Znam da je teško biti u šatoru. Vrijeme je loše. U srijedu navečer, kad je zapuhao vjetar i nebo proplakalo, šator je počeo prokišnjavati. Nisam posustajao. Sin me ujutro nazvao oko 6.20 sati da vidi gdje sam i da mi kaže da će ga pikati doktori. Vadili su mu krv. Za sina mi ništa nije teško. Za njega i na kraj svijeta puzajući. Znate, prolaze ljudi kraj šatora - odlučan je Mateš.
Na upit kako reagiraju kad prolaze kraj šatora, kaže da mu se neki smiju te da noću čuje komentare da on tu ne bi trebao biti.
- Kad sam s 18 godina 1991. otišao kao dragovoljac u Rakitje u 1. brigadu kako bih branio domovinu i služio hrvatskom narodu, tad nitko nije propitkivao smijem li ja bez vojnog roka uopće biti na prvoj crti bojišnice. A sad, 29 godina poslije, ne mogu biti više od 15 minuta u bolnici u kojoj sam 1992. bio na položaju - čudi se Mateš koji pred sinom ne želi pokazati slabost ni gorčinu.
Njegov će sinčić uskoro kući iz bolnice, no brine ga što je s onom teško bolesnom djecom koja mjesecima leže u bolnici s teškim dijagnozama i koja su itekako željna roditeljske blizine.
- Danas sam šator postavio ja, a uskoro će niknuti nečiji novi. Direktiva stožera u roditeljima bolesne djece probudit će gnjev. Teško je djeci objasniti da mama i tata s njima ne mogu biti jer je neki Stožer odlučio tako. Sreća, moj Šimun bolničke dane uz voki-toki doživljava drukčije. Zna za njegov domet, tako da je siguran da sam mu blizu. Uostalom, često komuniciramo tako kad idemo u šumu i čuvamo koze pa se dovikujemo - zaključuje Mateš koji kao roditelj daje sve od sebe da olakša sinu bolničke dane.