Neal Ascherson, cijenjeni škotski novinar i povjesničar, autor bestselera “Crno more”, u listopadu će napuniti 86 godina i njegov je itinerer, naravno, bitno rjeđi nego kada je u desetljećima Hladnog rata, kao dopisnik britanskog Observera, putovao Istočnom Europom i Euroazijom uzduž i poprijeko.
No, Ascherson i dalje puno putuje, sada promovirajući svoje knjige, a predstavljanje hrvatskog izdanja “Crnog mora”, objavljenog dva desetljeća nakon što je izašao izvornik, dovelo ga je, među ostalim i u Rijeku, na sajam knjiga i autora Vrisak.
“Crno more” je zadivljujuća priča o jednom od najzanimljivijih i najturbulentnijih prostora europske povijesti, knjiga pisana perom vrsnog reportera i povjesničara koja, među ostalim, otkriva zašto su za Krim i ukrajinske stepe ratovali Grci, Skiti, Sarmati, Hazari, Huni, Goti, Turci, Tatari, Poljaci, Rusi, Ukrajinci...
Što vas je toliko fasciniralo kod Crnog mora i potaknulo na istraživanje i pisanje ove knjige?
- Moj je otac, kao vrlo mladi časnik u kraljevskoj mornarici, plovio Crnim morem. Britanska, francuska i američka mornarica tamo je intervenirala, pokušavajući zaustaviti proboj boljševika. Boravio je u Novorosijsku i na Krimu, naučio je pričati ruski, znao je jako puno o ruskoj kulturi i pričao mi o tome. Bio je fasciniram svime time. Kada sam bio školarac, pročitao sam knjigu koja me potpuno očarala. Bio je to klasik Mihaila Rostovceva, velikog arheologa i povjesničara, o povijesti Crnog mora, “Iranci i Grci u Južnoj Rusiji”. Fascinirala me ta nevjerojatno romantična priča o barbarima, nomadima, taj izvanredni svijet uvijek u pokretu, u kontrastu s grčkim kolonijama, naseljima, gradovima uz obalu.
U vrijeme kada ste pisali i objavili “Crno more” devedesetih, jeste li uopće mogli naslutiti događaje koji će uslijediti desetljeće kasnije na tom području, u Gruziji, Ukrajini, Abhaziji, Južnoj Osetiji, ratove koji će se voditi, rast nacionalizama?
- Ne, u to vrijeme bilo je vrlo mirno. Bilo je otvorenih pitanja 1995., kada je knjiga objavljena, poput pitanja Abhazije, budućih odnosa s Gruzijom, ali ništa nije mirisalo na rat. Nisam naslućivao nikakve dramatične promjene. Naravno, uslijed mojih istraživanja za knjigu došlo je do kolapsa Sovjetskog Saveza, bilo je dramatično i u Moskvi i na Krimu, ali mislio sam da će se, nakon toga, Rusija razviti u demokraciju i da će biti mira na Crnom moru. Jedini problemi koji su na Crnom moru bili aktualni bili su ekološki, ne politički.
Je li se devedesetih dalo naslutiti kojim će smjerom krenuti Turska, da će se pojaviti lider poput Erdogana?
- U to vrijeme Turska se mijenjala. Te promjene vidio sam na obalama Crnog mora, u gradovima poput Trabzona, mlade žene, studentice, koje su odjednom počele nositi hidžab. U Trabzonu je, recimo, predivna bizantinska crkva koja datira iz 6. stoljeća, a nekada se mogla ići razgledati. Sve te crkve pretvorene su u džamije, odjednom ih se više nije moglo obilaziti. Tada sam uočio da religija postaje sve važnija i utjecajnija. Počela se pojavljivati i neka vrsta ksenofobije.
Slični se procesi posljednjeg desetljeća događaju i u pojedinim državama Istočne Europe. Vi ste bili dopisnik tijekom Hladnog rata. Jesu li se već tada “kuhali” nacionalizmi koji će danas isplivati na površinu?
- U kasnijoj fazi Hladnog rata, opozicija u Istočnoj Europi nije bila desno orijentirana. Bili su to ljevičari predvođeni takozvanim disidentima, a mnogi od njih bili su djeca komunističkih intelektualaca, članova partije. Mnogi su od njih i sami bili komunisti koji su počeli otkrivati nove principe socijalizma. Bili su vrlo lijevo orijentirani, čak i ultralijevo, i željeli su promjene unutar sistema. Mnogi danas zaboravljaju da je Solidarnost u Poljskoj bio radnički pokret. Ono što su zahtijevali danas bi mi nazvali anarhosindikalizmom, budućnost u kojoj sami radnici kontroliraju gospodarstvo, odabiru programe, cijene, plaće... Dakle, radničko samoupravljanje. Čini mi se da je slična situacija bila i u Hrvatskoj. Sjećam se da sam, u vrijeme Hrvatskog proljeća, putovao u Zagreb, gdje sam se, u tajnosti, našao s urednikom Glasa Koncila. U to vrijeme, oni su zastupali neku vrstu lijevo orijentiranog, liberalnog demokršćanstva. Sada je, koliko shvaćam, Glas Koncila izrazito desno orijentiran.
Je li vas rušenje komunizma u Istočnoj Europi iznenadilo?
- Nisam to mogao predvidjeti. Kasnih 80-ih činilo mi se da će doći do promjena unutar sistema, demokratizacije unutar komunističke partije i višestranačja, labavljenja političkih i vojnih veza sa SSSR-om, ukidanja cenzure, otvaranja prema van... Vidio sam socijaldemokratsku budućnost. Što se tiče SSSR-a, vjerovao sam da će se sistem s vremenom urušiti, ali mislio sam da će to trajati barem 20-30 godina.
Bili ste izvrstan student povijesti na Cambridgeu, kako to da ste, umjesto akademske, odabrali novinarsku karijeru? I to dopisnika iz tada vrlo turbulentnih dijelova Europe?
- Kada sam imao 18, morao sam odraditi vojni rok. Poslali su me u borbe u ratu koji je Velika Britanija vodila u Malaji. Bio sam apsolutno očaran divotom i intenzitetom Jugoistočne Azije. Došao sam tamo iz Britanije, koja je u to vrijeme bila vrlo siva, siromašna i dosadna. Odjednom, vidio sam svijet pun boja i uzbuđenja. Razmišljao sam, kako da se tome vratim? Došao sam do zaključka da ću, ako postanem novinar, imati priliku putovati. Vodila me znatiželja, žudnja za uzbuđenjima, avanturama.
Kako je izgledao život stranog dopisnika iz zemlje s druge strane Željezne zavjese u Istočnoj Europi 60-ih?
- Baza mi je bila u Zapadnom Berlinu, a s britanskom putovnicom, mogao sam odlaziti u DDR, Poljsku, Čehoslovačku, Mađarsku... U SSSR baš i ne u tolikoj mjeri. Bilo je velikih razlika između svake od tih zemalja. U Poljskoj je bilo lako raditi jer su svi željeli razgovarati, ljude nije bilo briga. U Čehoslovačkoj baš i nije bilo tako, u Mađarskoj su bili nešto razgovorljiviji. Bilo je ok. Naravno, tu su bili problemi s policijom. Nedavno sam pročitao svoj poljski dosje tajne policije, prilično debeo i krcat uobičajenih besmislica. Unutra su stotine i stotine ljudi s kojima sam se susretao, stotine telefonskih razgovora...
Jeste li znali da vas prate i prisluškuju?
- Toga sam uvijek bio svjestan, ali uvijek sam znao da me štiti britanska putovnica i da imam povratnu kartu. Jedino što me brinulo bile su sudbine ljudi s kojima sam razgovarao, pogotovo s opozicionarima. Ali, zaključio sam da je to njihov izbor i da oni žele da njihova priča otputuje izvan granica, u vanjski svijet. Dok nisam pročitao dosje, nisam ni shvaćao koliki su bili razmjeri te državne paranoje. Koliko su toga znali. Naravno, i koliko su glupi bili, jer neke su im stvari potpuno promakle, ili su ih sasvim pogrešno protumačili.
Jeste li posjećivali tadašnju Jugoslaviju?
- Jesam, ali ne u tolikoj mjeri. Moja je veza s Jugoslavijom vrlo neobična. Dok sam bio student, 1952. ili 1953., s prijateljem sam se dobrovoljno javio za izgradnju željeznice između Doboja i Banje Luke. Bili smo mladi lijevi idealisti i željeli smo biti korisni. Kada smo stigli u Beograd, rekli su nam, žao nam je, ali omladinske brigade su ove godine otkazane zato što se francuska brigada loše ponašala, bilo je nekih problema s djevojkama. Tada me je mladić iz udarničke brigade pozvao da ostanem kod njegove obitelji. Proveo sam 3-4 tjedna u Beogradu i onda sam putovao na još nekoliko lokacija, da razgledam ostatak Jugoslavije. Bio sam i u Zagrebu. Bilo je to sjajno iskustvo. Kada ste toliko mladi, sve upijate, uhvatite i nešto od jezika.
Kakvo je bilo vaše stajalište, kao britanskog dopisnika, o Jugoslaviji?
- Veliki se značaj pridavao Titovom Pokretu nesvrstanih. Na Tita smo gledali kao na most između istoka i zapada. Britanci su o njemu imali vrlo pozitivan stav. Bio je britanski saveznik u Drugom svjetskom ratu i njegova je uloga tu, s novinarskog stajališta, bila vrlo zanimljiva. Ne treba zaboraviti da je, prije Tita, javno mnijenje u Velikoj Britaniji godinama bilo na strani Srbije, a neprijateljsko prema Hrvatskoj.