SUSTAV JE NEMOĆAN?

STRAŠNA PRIČA PACIJENTA S OTOKA Teško je bolestan, polupokretan, a naše ga je zdravstvo ostavilo samog i bespomoćnog: 'Uzorke sami dostavite u Zagreb'

    AUTOR:
    • Ana Vučetić-Škrbić

  • OBJAVLJENO:
  • 12.07.2019. u 08:19

Brgulje, 091117.
U mjestu Brgulje na otoku Molatu vec 30 godina Darko Sarunic drzi trgovinu Cale sa mjesovitom robom.
Na fotografiji: detalj iz Brgulja.
Foto: Jure Miskovic / CROPIX
Jure Mišković / CROPIX

Ilustracija: otok Molat

 

Razboljeti se od teške bolesti samo je po sebi strašno. A razboljeti se od teške bolesti i pri tome živjeti na otoku koji ima jednu vezu s kopnom dnevno, ravno je tragediji, u kojoj na naplatu dolaze svi apsurdi birokracije i "ljepota" života u provinciji, piše Slobodna Dalmacija.

Jer to dvoje ubitačna su kombinacija kada je hrvatski zdravstveni sustav u pitanju, a kolateralna žrtva na kraju ispadne onaj zbog kojega bi taj sustav morao postojati – bolestan čovjek.

U ovoj priči on živi na Molatu, otoku koji jednom dnevno, rano ujutro, ima vezu katamaranom za Zadar. I kasnije, u 14 sati, taj se brod vraća na otok. On je teško bolesni 67-godišnjak, polupokretan i bez nekoliko prstiju na nogama, kojega je liječnik, zbog sumnje u tešku tumorsku dijagnozu, poslao na dodatne pretrage u zadarsku Opću bolnicu. I kad je obavio biopsiju i krvne pretrage, misleći kako priča tu završava, agonija je tek počinjala. Dočekao ga je liječnik i obavijestio kako taj uzorak sada mora sam poslati u Zagreb, i to u odgovarajućim uvjetima kako bi materijal ostao sačuvan za analizu u roku od pet sati.

Bespomoćni pacijent

Bolnica je obavila ono što je mogla, pretragu, ali analizu ne može jer za nju nije opremljena pa se pacijenti moraju sami snaći kako uzorak transportirati u Zagreb.

– Nekome tko je mlađi, pokretniji i upućeniji možda se nije problem organizirati, ali što da radi bolestan i polupokretan čovjek s otoka koji nema nikoga svog u Zadru, a kamoli u Zagrebu. Ništa, bespomoćan je! Ako ode na Autobusni kolodvor u Zadru i zamoli nekog od vozača da to preveze do Zagreba, tko će pošiljku dočekati na zagrebačkom kolodvoru i odnijeti do bolnice? Nemamo svi rodbinu i prijatelje u Zagrebu ili automobil da to možemo odvesti sami. Oko nas žive ljudi kojima je problem uopće doći s otoka u grad do bolnice jer, ako ne obave pretragu do dva sata, kad se brod vraća natrag, oni moraju misliti gdje će tu noć spavati. I oni su pacijenti, i oni cijeli život plaćaju zdravstveno osiguranje sustavu koji ih, kada ga najviše trebaju, ostavlja na cjedilu. Je li moguće da danas, uza sve što postoji na ovom svijetu, sustav ne može organizirati prijevoz medicinskog materijala do Zagreba, nego pacijenti to moraju raditi sami? – pitaju nas s Molata poznanici teško bolesnog pacijenta, koji su ostali šokirani situacijom u kojoj se našao njihov otočanin.

Nije ovo prva ovakva priča o kojoj smo izvještavali. Jedna umirovljenica iz Zadra, koja je u bolnici bila zbog biopsije bubrega, morala je organizirati transport uzorka na zagrebačko Rebro, i to u roku od šest sati kako bi ostao sačuvan za analizu. Uzorak je u bolnici zapakiran u "termosicu" s ledom, a rodbina ga je zatim autobusom poslala za Zagreb, gdje ga je preuzeo drugi član obitelji i odnio na Rebro. Taj je slučaj star nekoliko godina, ali primjer s Molata potvrđuje da je praksa još uvijek ista.

Bez izbora

– Nažalost, tako radimo godinama jer nemamo drugog izbora ako želimo pomoći pacijentima da što prije dođu do dijagnoze. Zadarska bolnica ima sklopljen ugovor s dostavnom tvrtkom DHL, preko koje svaki dan u ranim poslijepodnevnim satima razne uzorke šaljemo u specijalizirane laboratorije u Zagreb. Međutim, postoje specifične pretrage, a ovo je jedna od takvih, u kojima krv ili drugi uzorak ne smije čekati i mora stići do Zagreba u roku od pet sati kako bi uopće bio valjan za analizu. U tom slučaju dostava preko DHL-a nije moguća jer nikako ne bi stigli na vrijeme, pa se pacijenti organiziraju privatno i sami šalju. Nažalost, drugog načina nemamo, osim da pacijente odmah pošaljemo u Zagreb da tamo rade pretrage. Ovako im pokušavamo olakšati da barem zbog toga ne idu gore, nego da ono što mogu obave u svojoj bolnici – kaže nam zamjenik ravnatelja dr. Edi Karuc, dodajući kako u pomoć pacijentima često uskaču i medicinske sestre koje pakiraju uzorke za slanje.

No, više od toga ne mogu jer materijal u zagrebačkom laboratoriju mora biti u roku od pet sati, a zadarska bolnica, kao ni pacijenti, nema izbora.

– Mi nemamo vozača kojega možemo poslati da to vozi u Zagreb. Imamo jednoga koji sakuplja krv po gradskim ordinacijama, a ako njega pošaljemo, tko će krv pokupiti. To je naša realnost, nažalost. Ne mogu sve bolnice raditi sve pretrage jer to zahtijeva educirane ljude, posebne uvjete i skupu tehnologiju. Zato i imamo specijalizirane laboratorije koji se uglavnom nalaze u Zagrebu, a mi u toj situaciji pokušavamo napraviti najbolje što možemo. Od dva zla izaberemo manje i napravimo pretrage, umjesto da čovjeka šaljemo na dva dana u Zagreb zbog toga. To je najviše što u ovom trenutku možemo – zaključuje dr. Karuc za Slobodnu.

Izdvajamo