Nije rijetkost da odluke Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM-a) završe na sudu. Javne nabave, kao što je poznato nisu bezgrešan proces.
Nedavno je austrijski Strabag podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu protiv odluke Državne komisije kojom je odbijena njegova žalba o odabiru kineskog konzorcija za gradnju Pelješkog mosta. Strabag je, međutim, uz tužbu zatražio i privremenu mjeru. I dok tužba Upravnom sudu sama po sebi ne može zaustaviti radove na Pelješkom mostu, usvoji li sud privremenu mjeru, to će značiti obustavu svih radova na najvećem prometnom projektu Plenkovićeve Vlade do okončanja sudskog spora. A kada bi taj sudski spor mogao biti okončan i koliko će početak gradnje Pelješkog mosta ostati zaglavljen u hrvatskom sudskom labirintu, teško je predvidjeti. Tužba protiv odabira izvođača radova na Pelješkom mostu jedna je od posljednjih koje se vode po starom Zakonu o javnoj nabavi, donesenom 2011. godine.
Zakon bez konzultacija
Naime, natječaj za prikupljanje ponuda za gradnju Pelješkog mosta raspisan je 2016., i to pola godine prije stupanja na snagu sadašnjeg Zakona o javnoj nabavi, pa se u slučaju sudskih sporova o javnoj nabavi primjenjuje Zakon koji je bio na snazi u vrijeme raspisivanja natječaja. A stari Zakon predviđa dvostupanjsko sudsko odlučivanje - na Upravnom sudu prvog stupnja, a u slučaju žalbe na Visokom upravnom sudu. Ispostavlja se, međutim, da je to sretna okolnost, jer kad bi se sudski spor o Pelješkom mostu vodio prema sada važećem Zakonu o javnoj nabavi koji je na snazi od 1. siječnja 2017., odgovor na pitanje koliko će on trajati bio bi još neizvjesniji. Evo i zašto.
Sabor je 21. prosinca 2016. donio novi Zakon o javnoj nabavi, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2017. Zakon je pisalo Ministarstvo gospodarstva, kojem je na čelu Martina Dalić. Njime je zakonodavac odlučio ubrzati, i to drastično, sudske postupke vezane uz sporove javne nabave. Umjesto dvostupanjskog sudskog postupka, važeći Zakon o javnoj nabavi predviđa jednostupanjski postupak - tužba protiv odluke Državne komisije može se izjaviti samo Visokom upravnom sudu. Zakon propisuje da je taj sud dužan presuditi u roku od mjesec dana nakon zaprimanja valjane tužbe, a ta je presuda konačna, što znači da stranke nemaju pravo žalbe na nju. Odluči li Visoki upravni sud poništiti odluku Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave, predmet ne može vratiti toj komisiji na ponovno odlučivanje, nego o žalbi izjavljenoj Državnoj komisiji mora odlučiti sam, i to ne samo o zakonitosti postupka javne nabave nego i o meritumu.
Ministarstvo gospodarstva je odredbe o hitnom sudskom postupku u slučajevima sporova javne nabave napisalo, a Vlada i Sabor usvojili bez ikakvih konzultacija s onima koji bi ih trebali provoditi - sucima upravnih sudova.
Kad je početkom svibnja prošle godine na Visoki upravni sud stigla prva tužba u kojem je poduzeće Libertas Dubrovnik d.o.o. iz Komolca podnijelo tužbu protiv Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave koja se trebala rješavati prema novom Zakonu o javnoj nabavi, suci tog suda uhvatili su se za glavu. Odredbe novog Zakona, koje propisuju kako bi taj sud trebao postupati u sporovima javne nabave, po jednodušnoj su ocjeni sudaca tog suda, ne samo neprovedive nego i neustavne.
Sudsko vijeće kojem je dodijeljen spomenuti predmet odlučilo je da se zastane s postupkom dok se Ustavni sud ne očituje o ustavnosti dvaju spornih članka Zakona o javnoj nabavi, rekla nam je sutkinja Mirjana Juričić, predsjednica sudskog vijeća kojem je dodijeljen prvi predmet po novom Zakonu o javnoj nabavi. Visoki upravni sud na općoj je sjednici održanoj u lipnju prošle godine uputio Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti spomenutog Zakona. Ustavni sud, međutim, već deset mjeseci, unatoč poslanim požurnicama, ne rješava taj zahtjev.
A tužbe se gomilaju. Od početka 2017. do danas Visoki upravni sud je, prema podacima koje nam je dostavila njegova glasnogovornica Senka Orlić-Zaninović, zaprimo 50 tužbi na odluke Državne komisije.
Taj je sud još u proljeće prošle godine o nelogičnosti dviju odredbi Zakona o javnoj nabavi obavijestio i Ministarstvo gospodarstva i Ministarstvo pravosuđa. Ni Vlada, međutim, do danas nije poduzela ništa kako bi sporne zakonske odredbe korigirala.
Čitav je niz razloga zbog kojih je Visoki upravni sud zatražio ocjenu ustavnosti odredaba Zakona o javnoj nabavi. Evo samo nekih: zakonodavac je, ističu na Visokom upravnom sudu, propisao da je za sporove o javnoj nabavi nadležan Visoki upravni sud, protiv čijih odluka nije dozvoljena žalba. Time su preskočeni upravni sudovi prvog stupnja, koji su nadležni za odlučivanje o zakonitosti upravnih akata, pa tako i akata Državne komisije, a stranke onemogućene u svojem ustavnom pravu izjavljivanja žalbe protiv prvostupanjske presude.
Posebno apsurdnim na Visokom upravnom sudu smatraju propisani rok od 30 dana u kojem je taj sud dužan riješiti spor o javnoj nabavi. On je, tvrde, neprovediv i neustavan. Naime, prema Zakonu o upravnim sporovima, po kojem upravni sudovi postupaju, sud je tužitelju dužan ostaviti rok od najmanje 30, a najviše 60 dana za očitovanje na navode tužbe i dostavu spisa predmeta. Kako je moguće, pitaju na Visokom upravnom sudu, riješiti spor o javnoj nabavi u roku od 30 dana ako je to minimalni rok za očitovanje stranka i dostavu spisa?
Timovi vještaka
Sutkinja Visokog upravnog suda Mirjana Juričić ističe da je posebno apsurdna odredba važećeg Zakona o javnoj nabavi prema kojoj sud, odluči li poništiti odluku Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave, ne može predmet vratiti na ponovno odlučivanje toj komisiji. - Zakon nalaže da u tom slučaju mi suci moramo odlučiti i o žalbi na meritum, na odluku o javnoj nabavi. A sada zamislite složeni postupak kao što je, primjerice, Pelješki most. Ako bih, primjerice, presudila da je odluka Državne komisije nezakonita, morala bih donijeti i odluku o meritumu, tj. o tome je li kineski konzorcij ponudio dampinške cijene, i sve to u roku od 30 dana. I sad ja pitam na temelju kojih to bih to dokaza mogla reći da Republika Kina subvencionira svoje tvrtke pa da one zato nude dampinške cijene? Za takvo bi što sud morao angažirati timove vještaka, a sud niti je predvidio novac za tu vrstu vještačenja, niti je to izvedivo u roku od 30 dana. Zadaća suda je da sudi o tome je li povrijeđena procedura javne nabave, a ne o tome koja je ponuda najbolja. Kao sudac imam pravo na to da mi se omoguće rokovi i uvjeti da sudim pošteno i pravično, a postojeće odredbe Zakona o javnoj nabavi to mi, sasvim sigurno, ne omogućavaju - kaže Juričić.