TUŽNA GODIŠNJICA

Suzanu Hovanček, tada 9-godišnjakinju, TV kamere snimile su kako u koloni napušta svoj grad: Majku su mi ubili susjedi, a djecu učim da nikoga ne mrze

Vlado Kos / CROPIX; PRIVATNA ZBIRKA

Suzana Hovanček s majkom Marijom u posjetu tati Martinu dok je ležao ranjen u vukovarskoj bolnici (desno gore); Suzana Hovanček se 1999. godine vratila u Vukovar i radi u bolnici (dolje desno)

“Strašno mi je žao kada vidim što smo moj brat i ja prošli kao djeca, a što neki drugi i što su ostvarili oni, a što mi. Nas dvoje nismo ostvarili ništa, niti smo išta dobili”, priča Suzana Hovanček

Vukovar. 18. studenoga 1991. Razoreni i ubijeni grad osvanuo je hladan, sumoran, turoban..., u sumaglici koju je nosio Dunav. Današnjom Ulicom bana Josipa Jelačića krenula je najtužnija i najnesretnija kolona koja se ikad kretala asfaltom i kaldrmama ovog povijesnog grada.

Preživjeli branitelji polažu oružje i predaju se, a izmučeni civili koji tri mjeseca praktički nisu vidjeli dnevnoga svjetla svaki sa svojom tugom i boli, svaki sa svojim mislima kreću u nepoznato. Oko njih je vojska, sa strane u polju tenkovi i vojni transporteri. Starci, žene, djeca... Da. I djeca. Brojna su sa svojim roditeljima ostala u okruženom gradu. U početku ga nisu htjeli napustiti, a kasnije nisu mogli. Njihova su djetinjstva brutalno prekinuta. Može se to prepoznati na gotovo svakoj gesti na njihovim licima dok prazna pogleda usmjerenog prema TV kamerama zapravo gledaju negdje u daljinu.

Oči u oči s kamerom

Među njima je i malena djevojčica svijetlo smeđe kose. U prvom kadru kamera je hvata iz daljine. Na trenutak je iskoračila iz kolone hodajući ispred svoga oca. Naoko nebitan kadar, odnosno samo jedan od mnogih snimljenih toga dana. No, koji trenutak kasnije evo je opet. Sada praktički oči u oči s kamerom. U jednom trenutku jedva primjetno zagrizla je donju usnu, dok su njezine sitne oči gotovo skrivene ispod ravnih šišaka blago skrenule pogled u desno. Kao da nekoga traži. Da. Traži nekoga tko nedostaje. Nekoga tko više nije s njom. Tu je otac, tu je brat, sestrične, bratići, stričevi, strine, ujak... Ali, nema njezine majke, koja je još dva dana ranije bila uz nju. U svakom trenutku. Djevojčica se zove Suzana Hovanček i u tom trenutku ima 9 godina. Njezinom bratu Dejanu je 16. Njih su dvoje ostali sami s ocem Martinom, a majku Mariju ostavili su u grobnici koju je tata iskopao u dvorištu njihove obiteljske kuće u vukovarskom naselju Mitnica. Njezin se život ugasio dva dana prije sloma obrane Vukovara. Suzani je danas 38 godina. Sada se preziva Sabadoš i ima 9-godišnjeg sina Alena. On danas ima isto onoliko godina koliko je njegova majka imala kada je ostala bez svoje majke, koja je tada bila u 36. godini života.

- To je bilo 16. 11. Bili smo u podrumu. Kao i sve dane prije toga, jer iz podruma se praktički nije izlazilo. Osim, naravno, naših roditelja koji su morali. Tata je radio u bolnici, na patologiji, i svakoga je dana prevozio ranjene i mrtve, a nama djeci su uvijek govorili da se iz podruma ne smije izlaziti. Zato sam se i bojala svaki put kada bi netko od njih izašao, a najteže mi je bilo kada bi mama to učinila. Tada bih stajala na stepenicama i dozivala je, a ako se ne javi nakon prvih par poziva, počela bih panično vikati dok mi se ne odazove, iako smo zapravo puno više strahovali zbog tate koji je svakodnevno bio izložen granatiranju i pucanju, pa je tako 4.10. na njegov kombi bačena bomba, pri čemu je on teško ranjen, pao je u komu, ali je srećom brzom intervencijom svojih kolega prevezen u bolnicu gdje mu je spašen život. Nastavio je raditi vrlo brzo nakon oporavka, pa je i tog kobnog 16. 11. bio na terenu – prisjetila se Suzana trenutaka otprije 28 godina, koji su i danas njezino bolno sjećanje.

Bolna istina

- Mama je izašla na dvorište, nakon što su je pozvali neki naši susjedi. Nije to bilo ništa neobično, jer se znalo svakodnevno događati. Nije se dugo zadržala. Možda minutu-dvije. Čuli smo je kako silazi niz stepenice, otvorila je vrata podruma, pogledala u brata i mene koji smo sjedili odmah nasuprot vrata i samo se srušila na pod dok joj je iz usta krenula curiti krv. Ta slika do danas mi je ostala jedina živa slika moje mame koju pamtim – kroz suze nam govori gospođa Suzana. Plač i vrištanje djece odjeknuli su podrumom. Tuga je bila velika. Suzanin i Dejanov tata kući se vratio poslijepodne. Nije znao što će dočekati, a kada mu je Marijin brat rekao: “Ubili su Maricu!”, nije mu povjerovao. No, sišavši u podrum suočio se bolnom istinom.

- Meni je tada sve to bilo neshvatljivo, iracionalno, što i ne čudi s obzirom na moje godine. Uglavnom, tada se već znalo da obrana više neće izdržati, pa je tata na brzinu iskopao grobnicu u dvorištu naše obiteljske kuće, drugi ljudi su sklepali neki sanduk i tamo smo pokopali mamu – kazala je naša sugovornica.

- A, onda je došao novi šok. Kazali su nam da moramo napustiti svoju kuću. Taj 18. 11. i naš odlazak od kuće valjda mi je bio najstrašniji trenutak u životu. Tata se uhvatio za ogradu i ne može se pomaknuti, ne može krenuti... – priča Suzana brišući suze sa svoga lica. Zastaje na trenutak. Vraća joj se ta slika i 28 godina poslije. Hvata zrak i nastavlja.

-... a zna da mora, jer je bio svjestan da će ostankom presuditi sebi, da ćemo brat i ja ostati sami.

Odlaze i ostavljaju svoj dom, ali ostavljaju i majku, suprugu... od koje se nisu uspjeli ni dostojno oprostiti, niti su je stigli ožalovati.

- Krenuli smo polako i priključili se koloni koja je već bila formirana od centra grada i kretala se prema današnjem Memorijalnom groblju. Hodali smo šutke, bez riječi, svatko sa svojim mislima, gledajući tu i tamo oko sebe, ljude koji su stajali sa strane, tenkove... U jednom trenutku izvirila sam iz kolone i tada me je netko snimio, a ja zapravo toga nisam bila ni svjesna. Tek sam prije 5-6 godina doznala da sam to ja, iako se ta snimka godinama vrtjela po televiziji i na internetu. No, valjda nikada nisam posebno obraćala pozornost – kaže nam danas Suzana, kojoj su jednako bolna i sjećanja na te prve dana nakon pada grada.

- Napustili smo svoj dom i krećemo u nepoznato. Tada nam se događa novi šok. Tatu odvajaju od nas. Mi idemo u Šid skupa s rodbinom, pa u neki ogromni logor u Sremskoj Mitrovici, a za tatu ne znamo gdje je – prisjeća se Suzana.

Pomoć Srbina s Mitnice

Njihov je otac, pak, za to vrijeme u jednakoj muci. Ne zna gdje su mu djeca, pa moli jednog poznanika, Srbina s Mitnice, da ih pronađe.

- Bili smo u autobusu, ja sam zaspala bratu u krilu kada je on ušao i viknuo: “Hovančekova djeca!”. Brat je poskočio, a ja sam pala na pod autobusa. Tada smo mu se javili i on nas je poveo. Mi smo mislili da idemo kod tate, a zapravo su nas vodili na neko ispitivanje, kompletno su nas predžepirali. Imala sam kod sebe mamin novčanik u kojem je bilo i nešto novaca, pa mi je jedan vojnik rekao: “O, pa ti imaš i para!” Bila sam uplašena i nisam znala što bih rekla. Taj me je vojnik pitao je li moj brat bio u ratu, a ja sam mu odgovorila da nije, nego sa mnom u podrumu. Tada mi je rekao: “E, vidiš, da ja imam brata od 16 godina, ja bih ga polevao svako jutro amperom ‘ladne vode, dao bih mu pušku da ide ubijati neprijatelje” Možete misliti kako mi je bilo to slušati. Sjedili smo u jednoj prostoriji i brat mi je pokazao sliku na zidu. Pitao me znam li tko je na slici, a ja nisam imala pojma. Tada mi je rekao da je to Slobodan Milošević i da tako odgovorim, ako me budu pitali, da ne prođemo loše ako ne bih znala. Tamo sam zaspala, ali sam čula da je tata došao i da je rekao bratu da me ne budi. Tada su nas spojili i više nas nisu razdvajali, a onda su nas prebacili u Hrvatsku – kazala je Suzana, koja je prve prognaničke dane provela u Bjelovaru uz koji je, pak, vezana drugi dio njezine tragedije i saznavanje detalja o majčinoj smrti.

- To sam sasvim slučajno doznala, jer je tata tajio od nas. No, jedne večeri čula sam ga dok je razgovarao s jednim čovjekom i tada je rekao: “Ne znaju oni da je naša Marica ubijena, misle da je poginula!” On je to skrivao od nas, jer je htio da brat i ja ne živimo s tom spoznajom, nego da je to bila sudbina. Ja sam se pravila da nisam ništa čula, ali mi se to urezalo u pamćenje. Bila premala da bih previše oko tog ispitivala, no nakon nekoliko godina pitala sam tatu je li to istina, a on mi je potvrdio. Ubili su je naši susjedi. Zapravo im je cilj bio tata, ali kako njega nije bilo, ubili su nju. Valjda su htjeli da svakako patimo – ispričala je Suzana.

Nakon Bjelovara otišli su u Njemačku, ali su se već u proljeće 1992. vratili u Hrvatsku i smjestili s rodbinom i brojnim drugim Vukovarcima u Velom Lošinju, gdje je počeo njihov neki novi život. Iz tog doba potječe i jedan lijep događaj, kada je organizirano natjecanje za najljepši osmijeh na koji se Suzana prijavila i pobijedila.

“Suzanin osmijeh”

- Tada je moja nastavnica njemačkog Nena Nosaj Peršić kontaktirala gospodina Petra Krelju i pitala ga bi li on htio napraviti nešto od toga, a on je pristao, došao i napravio dokumentarac “Suzanin osmijeh” koji se i danas, 26 godina poslije, emitira na Klasik TV-u – rekla je Suzana.

Nakon Lošinja jedno vrijeme bili su u Rijeci, a onda su se početkom 1999. definitivno vratili u Vukovar. Prethodno, dvije godine ranije, tata joj je pozvan da dođe na identifikaciju majčinih posmrtnih ostataka, koji su nakon njihova odlaska iz Vukovara premješteni u masovnu grobnicu kao i brojna druga tijela poginulih Vukovaraca koja su bila ukopana po cijelome gradu. Majka im od tada počiva na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Suzana je danas zaposlena u vukovarskoj bolnici i nema namjeru napuštati svoj grad, ali nije potpuno zadovoljna...

- Sretna sam što sam u svome gradu i što radim. Iako je to preživljavanje, ne bih napustila Vukovar dok god imam siguran posao. Zadovoljna sam što radim, ali iskreno i moram tako reći, na žalost, radim s jako puno Srba. To ne mogu birati i s time se moram nositi, iako mislim da suživota ne može biti pogotovo za ljude poput mene. Nikoga ne mrzim, ali nije lako. Nije lako slušati kako netko ujutro “kuha kafu s mlekom” i “ide kupiti svežeg leba”. Da mene život, ne daj Bože, nanese u Srbiju, ja tamo ne bih smjela tražiti svježi kruh. Imaju puno prava i prednosti, ali traže još. Tko nas pita? Bi li navijači Dinama ili Hajduka mogli doći u Šid ili Novi Sad i tražiti da im Grad osigura prostor na kojem će oslikati svoje simbole, kao što su to od Grada Vukovara zatražili navijači Partizana? To je meni strašno i žao mi je kada vidim što smo moj brat i ja prošli kao djeca, a što neki drugi i što su ostvarili oni, a što mi. Nas dvoje nismo ostvarili ništa, niti smo išta dobili. Imali smo mirovinu na konto majke dok smo se školovali i to je to. Što da ja kažem svome djetetu kada dođemo na bakin grob upaliti svijeću? Učim ga da ne mrzi nikoga, kao što ni ja nikoga ne mrzim, ali  nije mi lako živjeti u ovakvom okruženju – kazala je Suzana.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo