IVANOVIĆI I BANCI

TAJNOVITA OBITELJ KOJOJ DRŽAVA DUGUJE MILIJUNE EURA Nedjeljni je istražio povijest loze čiji je nasljednik dobio dionice u dvadesetak hrvatskih tvrtki

CROPIX / Getty Images

 

Teško je procijeniti je li država obeštetila ili zeznula 79-godišnjeg Ivana Božidara Ivanovića kad mu je, prije dva dana, na ime oduzete imovine prenijela 44 milijuna kuna vrijednih dionica u dvadesetak hrvatskih tvrtki, a među kojima i nešto onih u posrnulom Đuri Đakoviću.

Ovo posljednje, naime, lako bi moglo postati, i to ne krivicom Ivanovićevih, prvi financijski neuspjeh kroz povijest iznimno uspješne i neobične dubrovačke brodovlasničke familije, s obzirom na to se odmah u početku pokazalo kako dionice Đure Đakovića baš i nisu pouzdana akvizicija: od trenutka kad je država odlučila na taj način odraditi obeštećenje pa do trenutka kad su one zbilja i dodijeljene, njihova se vrijednost s nominalnog iznosa od 200 kuna strmoglavila na samo četiri kune po dionici, a nepoznato je i koliko će financijske koristi novi vlasnici, koji danas žive u Londonu, uspjeti pronaći i u ostalim portfeljima donedavne državne imovine.

Ono što se ipak zna jest da je zahtjev obitelji Ivanovićev za povrat nacionalizirane imovine ipak daleko veći od onoga što im je sada pripalo zahvaljujući odluci CERP-a.

Među njihovim zagrebačkim i dubrovačkim odvjetnicima, logično, ovih dana vlada silenzio stampa, familija baš i nije sklona javno istupati, no nešto se od njihovih napora da povrate imovinu koja je dobrim djelom originalno bila u vlasništvu patera familiasa, dubrovačkog brodovlasnika Bože Banca, ipak može iščeprkati.

Poput recimo slučaja vrijedne nekretnine u zagrebačkoj ulici Andrije Hebranga, na brojevima 17 i 19, a na čiji je povrat obitelj Ivanović čekala desetljećima.

Objekt na broju 17 dotle je koristio Klub sveučilišnih nastavnika, no nakon što je 2013. pravomoćna postala odluka da se imovina vraća prvotnim vlasnicima, Klub te prostorije, nakon još nekoliko godina najma, konačno napušta krajem 2016., a Ivan Božidar Ivanović ulazi u posjed vrijednog zagrebačkog objekta.

Ironično, njegov je otac Vane Ivanović navodno baš za tu zgradu imao velike planove: Hrvatskoj je htio darovati oko šest tisuća knjiga, među kojima i mnoštvo rariteta, kolekciju slika i umjetničkih skulptura pod uvjetom da mu Hrvatska vrati nekretnine u Hebrangovoj gdje bi onda i svoju vrijednu kolekciju učinio dostupnom javnosti, no do dogovora nije došlo zbog čega je zbirka na kraju završila u londonskom Sveučilištu Kingstone.

Yugoslav-British athlete, political activist, and diploamt Vane Ivanovic (1913 - 1999), founder of of the European Movement, UK, 15th July 1977. (Photo by Evening Standard/Hulton Archive/Getty Images)
Getty Images

Vane Ivanović

 

A tu je onda i sapunica o povratu cavtatske Ville Banac, objekta koji je 2013. godine sudskom odlukom vraćen nazad obitelji, a iz nje iseljeni administrativni uredi općine koji su godinama koristili ovu vrijednu nekretninu.

dubrovnik230401
vila banac u uvali lapad
snimio mateo rilovic
-desk-
Mateo Rilović

Vila Banac u uvali Lapad

 

Za njenu je izgradnju odgovoran bio upravo Božo Banac, sin konavoskog agenta tršćanskih, njemačkih i britanskih brodovlasnika Natalina Banca.

Zastupnik dalmatinskih brodara

Sin Božo rano je počeo graditi buduće poslovno carstvo.

S 19 godina odlazi na školovanje u Škotsku gdje će, otkriva to njegov posinak Vane Ivanović u svojoj knjizi “Drugo zvono”, u tom narodu vidjeti “građane poslovno jednako umješne kao što su to Dubrovčani”, a po završetku školovanja otići će u London gdje će i sam postati brodovlasnikom.

Zastupat će, između ostaloga, dalmatinske brodare koji su plovili izvan Jadrana i Sredozemlja, a s poslovnim partnerom Ivom Račićem, čiju će kćer Mariju oženiti 1910. godine, osnovat će i tvrtku Atlantska plovidba - Ivo Račić.

Dubrovnik, 300813.
Niksa Raspopovic prilozio je dokumente o obitelji Racic.
Na fotografiji:Bozo Banac i Marija Banac rodjena Racic
Foto: Tonci Plazibat / CROPIX
Tonči Plazibat / CROPIX

Božo Banac i Marija Banac rođena Račić

 

Dubrovčani danas rado kazuju da je baš Božo Banac bio prvi s njihova prostora koji je, u doba daleko prije razvoja burze i telekomunikacija, uspio razviti uspješan, globalni biznis.

Svoju je moćnu flotu Božo Banac u Prvom svjetskom ratu stavio na raspolaganje savezničkoj Velikoj Britaniji, prijateljevao je s Antom Trumbićem i Franom Supilom, a po opredjeljenju bio veliki zagovaratelj jugoslavenskog jedinstva zbog čega je 1915. godine potpomogao i osnivanje Jugoslavenskog odbora u Londonu.

O njegovom uspješnom poslovnom putu svjedoči i činjenica da je u Londonu bio osnivatelj jugoslavenskog Lloyda, a 1936. godine postao pak i prvi strani brodovlasnik stalni član glavnog odbora londonskog Lloyd’s Register of Shipping.

Banac cijelo to vrijeme neće zaboraviti rodni Dubrovnik, grad u kojem će, uglavnom u međuratnom razdoblju, angažirati i nešto važnih arhitektonskih imena za potrebu realizacije građevinskih investicija na kojima će mu, na preporuku Ivana Meštrovića, raditi tada još nediplomirani arhitekt Lavoslav Horvat.

Kako je u jednom svojem članku pisala arhitektica Zrinka Paladino, nastat će u to doba zahvaljujući Bancu i Horvatu obiteljski ljetnikovac u Cavtatu - kasnije preimenovan u Villu Banac koju će koristiti općina Konavle, zasebne vile gradit će se i za potrebe Božine sestre Ade i brata Karla, no najreprezentativnijim djelom ipak će postati palača Bože Banca na dubrovačkim Pločama, danas Umjetnička galerija.

Dubrovnik, 020913. Nekretnine koje su bile u posjedu obitelji Racic.
Na fotografiji: Vila Banac u Cavtatu.
Foto: Tonci Plazibat / CROPIX
Tonči Plazibat / CROPIX
 

Pogled na zidine

Riječ je o impresivnoj građevini koja se proteže na 1750 četvornih metara, podijeljena je na dva djela, u vrtu ima i vlastitu minielektranu čija proizvodnja premašuje potrebe palače, a diči se jednim od najljepših pogleda na dubrovačke zidine i more, i to s otvorene terase koja je, prema zamislima Horvata i Banca, trebala služiti za društvene namjene.

Kažem trebala, jer će obitelj Banac, zbog nestabilne političke situacije, u tom zdanju navodno živjeti samo deset dana.

U to doba Božo Banac već će biti u drugom braku s Milicom, udovom Ivanović, koja će u bračnu zajednicu, i njoj drugu po redu, dovesti i troje djece koje je imala s pokojnim Ivanom Rikardom Ivanovićem (zanimljivo, vjenčani kum Milice i Ivanovića bio će Svetozar Pribićević).

Brzo će se pokazati kako će među djecom njuh za biznis najsličniji očuhovom imati Ivan Stevan Ivanović, poznatiji kao Vane.

Po ocu, koji se originalno prezivao Kraus (obitelj je kasnije prezime promijenila uslijed političkih okolnosti), Vane Ivanović bio je Židov, a po opredjeljenju je slijedio očuhovo oduševljenje jugoslavenskim jedinstvom priželjkujući državi demokraciju te osuđujući komunizam i raspad Jugoslavije 90-ih godina.

U očevim brodovlasničkim kompanijama Vane Ivanović počet će raditi još u drugoj polovici 30-ih godina, u vrijeme Drugog svjetskog rata, navode neke njegove biografije, bit će angažiran u savezničkim promidžbenim i obavještajnim organizacijama, a u strahu da nacističke snage ne preuzmu jugoslavensku trgovačku flotu, jugoslavenske će brodare udružiti u Yugoslav Shipping Committee.

U Zagrebu će se nerijetko družiti s Ivanom Zvonimirom Čičkom koji o Vanetu Ivanoviću govori isključivo u superlativima.

Uvijek dotjeran gospodin

“Čovjek-gospodin, takav je bio Vane, uvijek dotjeran.

Obavezno je nosio polucilindar i manžete, a kad bi dolazio u Zagreb, redovito bismo se nalazili na večerama.

Naš posljednji dogovoreni susret bio je naprasno prekinut: trebali smo ići na krstarenje, sve je već bilo dogovoreno, ali prije puta stiglo mi je pismo u kojem me obavještava da mu je bolest napredovala i da se vjerojatno više nećemo vidjeti”, prisjetio se Zvonimir Čičak u razgovoru za Jutarnji list.

Njegov prijatelj Vane, nastavlja, bio je i odličan sportaš, prvak Jugoslavije u preponskom trčanju na 110 metara i 400 metara, a povijest najradije pamti njegovo sudjelovanje na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine, na kojima je postigao sedmo vrijeme.

Ipak, više od rezultata upamćen ostaje kao jedan od sportaša koji je, zajedno s američkim sprinterom Jessejem Owensom, odbio pozdraviti Adolfa Hitlera, a nešto od memorabilija iz toga razdoblja, baš zahvaljujući Ivanoviću, i danas se čuva na londonskom Kingstone Sveučilištu.

Bavio se potom Vane i podvodnim ribolovom, plovio među morskim psima, a Čičak nam čak prepričava i anegdotu prema kojoj je jednog od potomaka - nije siguran je li sina Božidara ili unuka Tea - čak i spasio iz ralja ove moćne ribe.

Biografije mu uglavnom spominju angažman oko Jugoslavije, posebno među jugoslavenskim emigrantima protivnicima komunističkog režima, a 1949. utemeljit će u Londonu i Dobrotvornu udrugu slobodnih građana Jugoslavije, kojoj će na čelu biti sve do 1974. godine.

U Stanstedu pored Londona utemeljit će onda i Demokratsku alternativu, političku grupu koja je podržavala demokraciju umjesto Titova režima i koju su, pored Ivanovića kao spiritus movensa, činili još i Božidar Vlajić, Ilija Jukić, Branko Pešelj...

Smatrat će ga tako protivnikom prava na odcjepljenje južnoslavenskih naroda, nijekateljem crnogorskog naroda i zagovornikom integralnog jugoslavenstva zbog čega će Vane Ivanović raspad Jugoslavije držati “razaranjem državne tvorevine koja je mogla preživjeti uz unutarnje gospodarsko-političke reforme”, o čemu će pisati i Milanu Kučanu, Franji Tuđmanu, ali i Slobodanu Miloševiću.

Niti jednog od njih Vane Ivanović neće cijeniti, no na kraju će ‘90-e godine ipak dobiti hrvatski pasoš, zajedno s hrvatskim državljanstvom.

Njegov prijatelj, docent za suvremenu povijest na Goldsmiths Collegeu u Londonu Dejan Đokić, pisat će kako su Ivanoviću prijatelji i poznanici, među ostalima, bili Dejan Jović, Desimir Tošić, Aleksa Đilas, ali i Ivo Banac, a Ivanović je navodno rado sufinancirao i jugoslavenske studente kojima je trebala pomoć tijekom školovanja u inozemstvu.

U svojem tekstu i sam Đokić navodi kako mu je Ivanović platio školarinu i dio troškova života tijekom prve godine doktorskih studija u Londonu, iako je u to doba već živio od džeparca koji mu je davao sin.

“Želio je podržati što veći broj studenata iz Jugoslavije pa je zato odlučio svakome pomoći da započne studije, a da se poslije sami snađemo. Rekao mi je i da ga ne zanima kako ću taj novac iskoristiti, ali da zapamtim da je lakše potrošiti nego zaraditi”, piše o svojem prijatelju Đokić.

Dio tog stava vjerojatno je naslijedio i od majke Milice koja ga je kroz život učila da je rodom isti kao svi Jugoslaveni, samo nešto sretniji jer se, eto, ipak rodio bogat.

Zagreb, 011119.
Zgrada u Hebrangovoj ulici na broju 17 i 19, koja je u povratu hrvatskoj obitelji Ivanovic koja je nedavno dobila od drzave povrat u vrijednosti 44 milijuna kuna.
Snimio: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Zgrada u Hebrangovoj ulici na broju 17 i 19, koja je u povratu hrvatskoj obitelji Ivanović koja je nedavno dobila od države povrat u vrijednosti 44 milijuna kuna.

 

Razgovor neistomišljenika

Cijenio je potom Ivanović i Stipu Šuvara kao i Branka Horvata, a iako mu Čičak i Banac nisu bili bliski po stavovima u vezi Jugoslavije, Đokić piše da je Ivanović volio razgovarati s neistomišljenicima koje je povezivala “pripadnost liberalno-demokratskoj ideologiji”.

Otkriva potom i da je nadimak dobio po rođaku Stevanu Vanetu Živadinoviću, kasnije poznatom nadrealističkom umjetniku Vanetu Boru.

Nije Ivanović cijenio niti Tita, mrzak mu je bio i Fitzroy McLean, Churchillov izaslanik kod Titovih partizana, Miloševiću je pak zamjerao što je “uzurpirao” ime Jugoslavija za crnogorsko-srpsku federaciju. Dobar dio njegova poslovnog bogatstva, imovinu koju je Ivanović zaradio ili pak naslijedio od očuha Banca, nacionalizirat će prvo Pavelićeva, a potom i Titova vlada, a familija pak desetljećima nakon smrti Vane Ivanovića 1999. godine sudskim sporovima potraživati što im je nekad pripadalo. Poslove mu je od kraja ‘60-ih godina preuzeo sin Ivan Božidar Ivanović, kojeg je Vane dobio u braku s Amerikankom June Fisher, a u postupcima za povrat imovine na području Zagreba i Dubrovnika danas je ipak najaktivniji unuk Teo.

Koliko vrijedi cjelokupna imovina koju Ivanovići potražuju za Jutarnji nitko nije bio voljan otkriti, no 44 milijuna kuna koji su stigli u obliku dionica, samo su jedan, vjerojatno manji dio potraživanja ove obitelji koja i danas u Londonu ima tvrtku Ivanovic and Company LTD, osnovanu još davne 1949. godine.

Iz medija je vidljivo da je Ivan Božidar Ivanović zahtjev za povrat imovine predao i za jedno zemljište u blizini dubrovačkog hotela Neptun na Babinom kuku, no nije poznato je li ova imovina na kraju i vraćena obitelji...

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo