KLANJA IM SE CIJELA HRVATSKA

TRI PRIJATELJA I JUNAKA KOJA SU SPASILA NASIP NA UNI 'Otišli smo s posla, uzeli opremu, zaronili i radili po snimci s weba'

    AUTOR:
    • Mario Pušić

  • OBJAVLJENO:
  • 22.03.2018. u 20:54

Robert Fajt / CROPIX, HGSS

Nikica Spudić, Marin Božičević, Romano Mužak

 

Da nije bilo televizijskih kamera koje su tamo snimale premijera Plenkovića, hrpe lajkova na njihovim društvenim mrežama i praznih baterija od silnih čestitki koje im nisu prestajale stizati sve do sutradan, tri ronioca iz Duge Rese ne bi smatrala da je spašavanje nasipa na Uni između Uštice i Tanca na području Jasenovca u vrlo teškim uvjetima neka velika stvar.

Takve urone ionako rade na svojim ekspedicijama iz čistog gušta, recimo, odu pa zarone u mutni Dunav i Savu ili pak skoknu do Splita kako bi uronili u ledeno more. Oni su tri prijatelja iz svakodnevnog života koji dijele istu strast, ljubav prema rijeci Mrežnici. To je, uz dakako adrenalin koji ronjenje nosi samo po sebi, glavni razlog zbog kojega su dugoreški mladići postali članovi Kluba podvodnih aktivnosti Vodomar, udruge koja je najmanje sportska, uglavnom se bave ekološkim pitanjima, a najčešće su na raspolaganju široj zajednici za probleme koje nitko drugi ne može riješiti. Osnovali su je nakon Oluje specijalci diverzanti, koji su svoja iskustva prenijeli mlađim sugrađanima.

Ronjenje

Nikica Spudić (35) ronjenjem se bavi 15 godina, 10 godina je bio tajnik kluba, instruktor je ronjenja i član karlovačke stanice HGSS-a. I Romano Mužak (32) dugogodišnji je član Vodomara i HGSS-a, osim toga i instruktor spašavanja na divljim vodama, a prije nekoliko dana položio je i za instruktora spašavanja iz leda. Marin Božičević-Rizo (29) osim ronjenjem bavi se i alpinizmom, planinarski je vodič te vozi kajak. Nijedan od njih ne živi od ronjenja, svu opremu koju koriste, kao i certifikate i diplome, platili su svojim novcem i nitko im nije platio put u Jasenovac. Štoviše, još su od poslodavaca morali žicati slobodan dan. Ako ne računamo nekoliko tisuća “hvala”, od toga zapravo nisu imali ništa.

- Ali ništa nismo ni tražili zauzvrat. Sve je bilo naše, pa tako i volja - kažu oni.

Nikicu je u nedjelju nazvao kolega iz HGSS-a, dopročelnik Vedran Tešić, inače Ogulinac s kojim se dobro zna i rekao mu da će Stožeru za zaštitu i spašavanje u Jasenovcu možda trebati pomoć ronioca, a u ponedjeljak u jutarnjim satima uslijedio je i drugi, puno konkretniji poziv: “Krećite odmah”.

 

- Zvao sam dečke, uspjeli smo nekako ispregovarati s poslodavcima da nas puste s posla. Došli smo u klub, uzeli opremu i oko podneva bili smo u Novskoj. Prebacili su nas u drugo vozilo i krenuli smo na teren, tada još nismo ni znali što se od nas u stvari očekuje. Vidjeli smo veliku gužvu, vatrogasci, HGSS, vojska, amfibije, labudice, valjda su samo tenkovi nedostajali. Pokazali su nam te cerade, 12 plahti 4 puta 10 metara, koje bi trebalo postaviti na kosinu kako bi se spriječilo pucanje nasipa. Nismo to nikada radili, ali vidio sam na Facebooku da su nešto slično postavljali kolege u Slavonskom Brodu - prisjeća se Nikica izazova koji je sa svojim prijateljima morao svladati.

Znali su, kaže, da dulje od sat vremena u mokrim odijelima u tim uvjetima neće izdržati, pa su napravili kvalitetnu pripremu.

- Krenuli smo redom, prvo uz manje probleme, dok se nismo ‘uštosali’, a onda i uz pomoć vatrogasaca i HGSS-a iz čamca koji su nam bili logistika uhvatili rutinu. Temperatura vode bila je oko 7 stupnjeva, no vidljivost je doslovno bila nula centimetara, tako da smo na dnu radili na opip. Bez obzira na mirnu vodu, ona ima tok, pa su nam te struje punile jedra od cerada, onda smo još sve morali pričvrstiti klinovima, pa smo na kraju ostali dva sata. Najgore je na noge, jer se najmanje koriste, pa najviše zebu. Onda dođe premijer Plenković, pa se sjati 30 novinara i svi bi neke intervjue, a nama ostalo još pet plahti - prisjeća se dojmova Nikica Spudić.

Akcija

Nakon akcije brže-bolje svukli su mokra ronilačka odijela i utoplili se.

U svakoj zahtjevnoj akciji, kažu, najbitnije je da se napravi dobar plan i da se pristupi smireno, dakle bez panike. Nikica je jednog Badnjaka uranjao u vodocrpilište na Dobri iz kojega se Duga Resa napaja vodom, da bi očistio usisnu korpu koja se začepila.

- Najgore je kad toneš, mijenja ti se pritisak, ne vidiš ništa i samo čekaš o kakvo ćeš udariti dno - kaže on.

Nikica sa svojim kolegama iz HGSS-a radi na programu “Public safety diving” kojim ronioce rekreativce nastoje maknuti od opasnih situacija, zbog njihove sigurnosti. To znači da bi za zahtjevne poslove kao što je izvlačenje automobila iz bujica ili ovoga koji su netom odradili bili zaduženi osposobljeni ronioci. Program je u povojima, a kada bude realiziran, HGSS će društvu na raspolaganje dati jednako sposobne ronioce.

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo