ZAPISI S JUŽNOG POLA

U knjizi se iskreno obračunava s vlastitim demonima i otkriva kako je preživio ledeni pakao

Davor Rostuhar

Davor Rostuhar prehodao je 1200 kilometara, a tijekom polarnih hladnoća, piše, na životu ga je držala jedino podrška njegove djevojke i prijatelja

Pričala mi je kolegica da je Rostuharu čitav Lisinski ustao gotovo frenetično pljeskati nakon što je ljudima na predavanju ispričao kako je to u 48 dana, sam i pritom putem ne uzimajući ništa što sa sobom u startu nije ponio, na skijama prešao od obale Antarktike do Južnog pola.

Kad masa zdušno plješće, treba imati hladnu glavu, “izdvojeni” rakurs…, čak i kad je riječ o pozitivnim idejama. Naime, dinamika mase, znamo, često se ne temelji na posve racionalnim prosudbama.

Putnik i motivator

Međutim, pročitavši Rostuharovu knjigu jasno je da su ljudi imali što pozdraviti. Nije ni čudo da se putopisac Rostuhar prometnuo u motivacijskog govornika. Njegova ekspedicija i knjiga o njoj možda posluže nekima da se hrabrije upute potražiti posao u Dublinu ili Bavarskoj ili, pak, osokole neke druge da tvrdoglavije i motiviranije ostanu u Đakovu, realiziraju svoje snove u Gospiću.

Nije Rostuhar prohodao tih ­­­­­­­gotovo 1200 kilometara (samo) zato što se dugo i ustrajno fizički pripremao. Došao je do cilja, sam, vukući saonice, 135 kilograma tereta, nakrcane svime što mu je trebalo da preživi tih 48 dana u zemlji leda i snijega zato što je u sebi imao dovoljno odlučnosti da ustraje. Kako kaže netom prije početka ekspedicije - ishod ekspedicije, to hoće li uspjeti ili ne, manje je važan, on je već prvi dan ekspedicije bio pobjednik. Istinski.

Naime, arktička ekspedicija traži nezamislivo fokusirana čovjeka koji niti jedan, ni onaj naizgled nebitan organizacijski detalj ne prepušta slučaju. Sve to krajnje posvećeno odradio je putnik ne bi li se uopće uputio na putovanje.  Taj čovjek pokazuje da ljudi kao vrsta mogu mnogo više nego što inicijalno misle da mogu.

Osim što nudi zanimljive informacije o kontinentu što ne pripada nijednoj državi, toj najvećoj ničijoj zemlji i najvećem nenaseljenu prostoru na planetu, ova priča putopisca krajnje je poticajna. Prosjek takvih ekspedicija je 53 dana, Rostuharova je trajala 48, dan dulje nego što je inicijalno planirao.

 

Polarni san Davora Rostuhara i financijski je bio jako skup. Sponzori ga u ekonomski devastiranoj Hrvatskoj nisu oblijetali. Napravio je sve što je mogao, uputio se na veliku pješačku turneju po Hrvatskoj usred ljetne žege vukući kolica na kotačima sa 200 kilograma opreme i njegovih knjiga, danju hodao stotinama kilometara, večerima držao predavanja.

U 58 dana prohodao je 1200 kilometara. Dobio je na vidljivosti projekta, skupio nekakav novac, a potom je napravio i crowdsourcing kampanju.

Kuda krenuti

Učinio je mnogo da bi uopće krenuo. Unaprijed je razmišljao o najgorim mogućim scenarijima i imao rješenja za razne situacije.

Na Antarktici nema opasnosti od prehlade, ni od upale pluća. Nadalje, na ledu nema ni virusa ni bakterija, kao ni ljudi ni životinja koji bi štogod takvo putniku mogli prenijeti.

Knjiga donosi detalje, krupni kadar, među ostalim i što jesti jer više od polovice ukupne mase sanjki otišlo je na hranu. Dnevni meni bazirao je na 50% masti, 33% ugljikohidrata i 17% proteina. Piše što od opreme ponijeti (tri satelitska telefona, deset pari rukavica, četvere skijaške naočale s devet stakala, pet maski za lice, sedam upaljača…)

U “Polarnom snu - Prvoj hrvatskoj ekspediciji na Južni pol” putnik govori o demonima, tjeskobi s kojom se svaki dan hrvao za prvog dijela putovanja.

Ubojita hladnoća

Kako je biti sam tjednima u nadrealnoj tišini, kako pobijediti strahove i samog sebe u trenutku kad oko tebe u radijusu od oko 200 kilometara nema nikoga, zašto misli da hladnoća pročišćava, kako se nosio s emocijama koje su sve bile “pojačane do maksimuma”, i one ugodne i one neugodne, kako se ujutro natjerati napustiti topao šator i zakoračiti na snijeg i led znajući da ti predstoji čitav dan hodanja, što mu je značila činjenica da je u području polarnog dana, da je svjetlo 24 sata…

“Svi moji osjećaji su pojačanog intenziteta, podebljani na maksimum. A ja to očito ne uspijevam procesuirati pa taj višak emocija izlazi kroz suze. Stalno mi se i smije i plače...” ili “Ujutro najviše plačem. Suze same idu, ne mogu ih kontrolirati. … Ne osjećam tu tjeskobu kao nešto negativno. Jednostavno sam preplavljen osjećajem koliko sam daleko od svega i koliko je još posla ispred mene. Teško mi je biti u trenutku”, zapisao je osmi dan, nakon 135 dotad odrađenih kilometara, dok je ispred njega bilo još 1028.

Rostuhar piše o podrški koju je dobivao i koja mu je pomogla napraviti to što je napravio, o djevojci, roditeljima, prijateljima, o nepoznatim čitateljima koji su mu uputili ohrabrujuće poruke.

“I ljude i medije uvijek zanima što je bilo najteže. Možda bi u ovom slučaju očekivali da će to biti ekstremna hladnoća, vjetar, opasnost od ledenjačkih pukotina, ozebline ili ozljede. … Ono što je puno teže staviti pod kontrolu jest naša vlastita glava. Glava koja se neprestano bori s ogromnom duljinom puta ispred mene u prostornom i vremenskom smislu”, piše deveti dan.

I naposljetku, 48. dan, pred ciljem, osjeti sljedeće: “Hodajući cijeli dan te posljednje kilometre do Južnog pola samo je jedan osjećaj plovio mojim horizontom. Zahvalnost.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo