Prije pet godina, kada se govorilo o mogućoj kupnji Mercatora, trojica utjecajnih ekonomista u slovenskom časopisu Dnevnik objavila su autorski članak pod naslovom “Komu koristi prodaja Mercatora?”, u kojem su dali ozbiljnu prognozu da će se u roku od tri godine dogoditi slom u Agrokoru te da on ne može financijski preživjeti tu transakciju.
Taj trojac su Velimir Bole sa slovenskog Ekonomskog fakulteta te profesor Janez Prašnikar i asistent Domen Trobec s Ekonomskog fakulteta u Ljubljani. Članak je napisan u kontekstu Agrokorova pokušaja kupnje Mercatora od Nove ljubljanske banke i ostalih slovenskih banaka, točnije 52,1 posto njegova udjela. Agrokorova ponuda u tom trenutku bila je 221 euro po dionici.
Negativan novčani tok
Pitanje koje su tada postavili slovenski analitičari bilo je: “Zašto je financijsko stanje kupca važno?”
Naime, oni su u sklopu istraživanja pokušali razjasniti je li Agrokor financijski dovoljno jak da bi ispunio svoje obveze u cijelosti i na vrijeme, što bi naposljetku utjecalo i na slovensko gospodarstvo. Mercator je u tom trenutku u Sloveniji držao 43 posto tržišnog udjela u maloprodaji te je bio jedan od ključnih distribucijskih kanala za slovenske proizvođače i poljoprivredno-prehrambenu industriju.
Na temelju analize financijskih izvještaja zaključili su kako je Agrokor u 2010. ostvario negativan novčani tok iz poslovnih aktivnosti, odnosno novčani tok od redovnog poslovanja, nedostatan za kupnju Mercatora, što bi zahtijevalo prikupljanje dodatnih sredstava ili dokapitalizaciju koncerna. Za razliku od Mercatora, koji je imao manje poteškoća u ispunjavanju financijskih obveza i čija imovina nije založena, Agrokor je imao manju mogućnost dodatnog zaduživanja i uz lošije uvjete.
Prekomjerno zaduženje
Zabrinula ih je i činjenica da je Konzumov rok podmirenja obveza dobavljačima u 2010. godini bio 171 dan, što dobavljače stavlja u nepovoljan položaj i što bi se moglo odraziti na slovenske proizvođače ako se uvede isto razdoblje plaćanja Mercatorovih dobavljača.
- Hrvatska je prije krize, za razliku od Slovenije, izbjegla velike financijske priljeve stranog kapitala putem banaka, kontaminaciju bankarskog sustava i utjecaja istog na zaduženja poduzeća. Pri tome je velik udio prekomjernog zaduženja slovenskih poduzeća bio u svrhu akvizicije poduzeća s područja bivše Jugoslavije. Za Agrokor teza o manjem zaduživanju u odnosu na druga hrvatska i slovenska poduzeća nije vrijedila ni prije krize. Agrokor se zaduživao i preko banaka i neposredno na svjetskom financijskom tržištu. Zato je bilo jasno kamo vodi kupnja Mercatora putem dodatnog zaduživanja - pojasnio nam je tadašnje podatke Janez Prašnikar, jedan od autora teksta.
Prodajna cijena Mercatorove dionice s vremenom je padala te je konzorcij prodavača u čijem su sastavu Pivovarna Laško, Pivovara Union, Radenska, NLB, NKMB investicijski rizik, Prvi faktor-Faktoring, Banka Koper, Hypo Alpe-Adria banka, NFD, Banka Celje i NFD Holding 14. lipnja 2013. potpisao ugovor s Agrokorom o prodaji 53 posto dionica Mercatora. Aneksom istog 28. veljače 2014. Agrokor je dionicu Mercatora iz petog pokušaja kupnje platio 86 eura, a ukupna vrijednost transakcije iznosila je oko 550 milijuna eura.
Upozorenja iz ovog novinskog članka u Sloveniji nisu imala puno odjeka.
Dokapitalizacija banaka
- Slovenska javnost bila je pod utjecajem javnog mijenja, da je Mercator potrebno prodati, i to baš Agrokoru, iako konzorcij banaka nije ni trebao ići u prodaju, pogotovo ne na taj način, jer je slovenska vlada baš tada značajno dokapitalizirala bankovni sustav. Mercator je bio mrežno poduzeće, a u takvim uvjetima društvena dobrobit nije jednaka privatnoj dobrobiti. Međutim, to je bilo teško razumljivo i stručnoj javnosti, također uključenoj u njegovu prodaju - otkrio je Prašnikar i danas zaključuje da se može puno naučiti iz proučavanja slovenskih iskustava s financijskom krizom te iskustava drugih država u regiji i inozemstvu.