Priča je dobro poznata.
Prije dvadeset i pet godina, Hrvatska vojska i specijalne jedinice policije krenule su 4. kolovoza 1995. u 5 sati u napad duž crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku, na bojišnici dugoj više od 630 kilometara, a u isto su vrijeme postrojbe HV-a u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine. Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske oslobodili Knin, sjedište tzv. Republike Srpske Krajine. U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna.
Oluja je završena u utorak, 8. kolovoza, predajom pukovnika Čedomira Bulata, zapovjednika 21. korpusa “SVK”, u Topuskom oko 14 sati, što je značilo oslobađanje više od deset tisuća kvadratnih kilometara, ali i prestanak rata na teritoriju Republike Hrvatske, iako su nastavljene vojne aktivnosti radi slamanja ostataka neprijateljske vojske i pretresa terena. Primjerice, 8. kolovoza hrvatske snage ušle su u Srb, a 9. kolovoza u Vrginmost i Dvor na Uni. Porazivši neprijatelja, Hrvatska vojska stala je na međunarodno priznatu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Tako je završena četverogodišnja okupacije velikog dijela Hrvatske i pokušaji odcjepljenja. Glavni cilj vodstva Republike Srpske Krajine (RSK), kao i vodstva “Republike Srpske”, ali i svih srpskih stranaka na tom području, bilo je ujedinjenje sa Saveznom Republikom Jugoslavijom, odnosno Srbijom i Crnom Gorom, u jednu državu, odnosno stvaranje jedinstvene srpske države. Tako je na zasjedanju “Skupštine RSK” 17. prosinca 1994. “predsjednik RSK” Milan Martić zaključio da “svi zastupnici imaju zajednički cilj, a taj je da ostvarimo svoju državu i da se ne vratimo nikad više u Hrvatsku, a ako bude sreće, i ujedinimo tu državu s ostalim srpskim državama”.
Da srpska strana nije uopće razmišljala o reintegraciji u Hrvatsku, ali i da rat nije bio potpuno neočekivan, svjedočila je američka povjesničarka Sabrina P. Ramet, koja se u razgovoru za Jutarnji list prisjetila kako je još u proljeće 1984. godine u časopisu ORBIS napisala članak pod naslovom “Jugoslavija i prijetnja unutarnjih i vanjskih nezadovoljstava”, u kojem je upozorila da, ako se ne poduzmu ozbiljni koraci za promjenu situacije u SFRJ, postoji velika vjerojatnost za eventualni raspad zemlje, praćen ratom između Hrvatske i Srbije. “Drugim riječima, situacija u Jugoslaviji bila je već loša i prije nego što su se Milošević, Tuđman i Izetbegović uspjeli podignuti na čelna mjesta u svojim republikama. Međutim, smatrala sam to upozorenjem, a ne predviđanjem. No, uslijedila je ključna prekretnica nakon koje su se stvari brzo kretale u lošem smjeru, a to je bio Miloševićev posjet Kosovu u travnju 1987. koji je pobudio emocije na srpskoj strani. Posjetila sam Srbiju 1989. godine i bilo je nevjerojatno vidjeti koliko se nacionalizma osjećalo u zraku”, prisjetila se Sabrina P. Ramet.
Kao dobro upućena u odnose na prostorima nekadašnje Jugoslavije, ona kao glavnog krivca za sukobe navodi Slobodana Miloševića, koji je uz aktivnu suradnju Borisava Jovića i nekih visokih časnika u JNA organizirao obuku i naoružavanje krajiških Srba u razdoblju od 1990. do 1991. “Krajiški Srbi su se dotad ponašali prilično dobro, a neki od njih čak su radili i kao policija za hrvatsku vladu. Organiziranje rata u kojem će se krajiški Srbi smatrati topovskom hranom bila je temeljna izdaja, ali to nije ono što neki ljudi vjeruju kad kažu da je Milošević izdao krajiške Srbe. Ali bila je temeljna izdaja svih Srba i, zapravo, njegova zakletva, zavođenje zemlje u rat. Kao predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Srbije, a kasnije i kao predsjednik Srbije, Milošević je bio dužan raditi za interese ljudi koji žive u Republici Srbiji - što, naravno, nije isto što i Srbi koji žive u Hrvatskoj. Izdao je to povjerenje i miješao se u živote ljudi koji žive u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, drži američka povjesničarka.
U stvarnosti, Martićeva paradržava nije imala dugoročne šanse za opstanak. U Krajini su vladale teške ekonomske prilike, o čemu su hrvatske vlasti bile informirane. Znalo se da vlada nedostatak goriva, primjerice, na području Obrovca, zbog četverogodišnjeg nefunkcioniranja privrede, stanovništvo se isključivo bavilo poljoprivredom i stočarstvom, a zdravstvena briga stanovništva i “boraca na liniji”, kao i prijevoz učenika do škola, bili su omogućeni gorivom dobivenim od UNPROFOR-a. U Krajini su uvedene redukcije struje, no pojedinci na području općine Knin nisu se mogli pomiriti s time, pa su samovoljno uključivali električnu energiju za vrijeme redukcija.
Iako je Milan Martić prijetio, takozvana Srpska vojska Krajine (SVK) imala je problema i s nedostatkom ljudstva pa je Glavni štab SVK 1994. bio prisiljen donijeti odluku o popuni ratnih jedinica sa ženama vojnim obveznicima. Istodobno, zbog problema s gorivom, predložena je i “mobilizacija 1146 konja da bi se uštedjela nafta za traktore i motore”, a kad je zapovjedništvo SVK 18. studenoga 1994. provelo “totalnu mobilizaciju”, to je rezultiralo potpunom paralizom života i rada državnih tijela u Krajini. U izvještaju do kojeg su došli hrvatski obavještajci, navodi se da je “praktično sve zamrlo, pa je Petrinja par dana bila bez kruha jer su pekari bili mobilisani, Okružni zatvor je ostao bez stražara, Okružni sud bez sudija, ‘Elektra’ bez ekipa koje trebaju da trafostanicu obezbeđuju”, da “na Kordunu ne rade škole punih 18 dana, da su svi prosvjetni radnici mobilisani i svo zdravstvo, tako da civilno stanovništvo nema ko da liječi, jer liječnici su na prvim borbenim linijama, da je nastala totalna paraliza privrede, da se život kompletno paralizirao”.
Unatoč ovakvoj situaciji, početkom 1995. vodstvo pobunjenih Srba odbilo je novi prijedlog međunarodne zajednice - tzv. Plan Z4 o političkom rješenju krize u Hrvatskoj. Plan je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u Hrvatskoj, gotovo državu u državi, na području predviđenih kotareva Gline i Knina, koji bi obuhvatili sve općine s većinskim srpskim stanovništvom. Time su srpski političari pokazali da ni pod kojim uvjetima neće prihvatiti ni mirnu reintegraciju u ustavnopravni poredak Hrvatske. Kad su propali i svi kasniji pokušaji hrvatske vlasti i međunarodne zajednice da diplomatskim putem riješi pitanje okupiranoga teritorija, Hrvatska je početkom svibnja 1995. provela novu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju - Bljesak, u kojoj je oslobođeno oko 600 km2 preostaloga okupiranog teritorija zapadne Slavonije. Međutim, kulminacija ratnih operacija uslijedila je u Oluji.
Prema mišljenju sociologa Ozrena Žuneca, brzi raspad Srpske vojske Krajine, kao i cijele Republike Srpske Krajine, bio je potpuno očekivan i bilo je jasno da će biti dovoljan samo jedan srednje žestok udar da se sruši cijela konstrukcija.
- RSK je bila krhka nepriznata tvorevina usred Hrvatske koja je državnopravno i politički bila u usponu te postajala sve važniji čimbenik rješavanja ‘balkanskog problema’, a što je bilo posebno izraženo nakon užasa Srebrenice i slične prijetnje Bihaću. S druge strane, RSK nije imala nikakvu političku supstanciju osim iracionalnog uvjerenja ‘nikad više s Hrvatima’, a što je poprilično tanak program i nedostatan rezon za postojanje političke zajednice. Pravno, politički, gospodarski, energetski, vojno i kadrovski RSK je ovisila o Beogradu i promjenama Miloševićevih raspoloženja i prioriteta, a socijalno-ekonomski je bila održiva jedino u nekom modusu hajdučke improvizacije. Stanovništvo je bilo demoralizirano i bez perspektive. SVK je bila vojska rezervista iscrpljena četverogodišnjom situacijom ni rata ni mira, vođena nesposobnim časničkim kadrom, prilično loše opremljena i s neprikladnom doktrinom (npr. fikcija da je prijetnja raketiranjem hrvatskih gradova sigurno sredstvo odvraćanja svakog napada), a ni taktička situacija s malom dubinom teritorija nije davala velike izglede pred brojnijom, odlučnijom, motiviranijom i bolje uvježbanom Hrvatskom vojskom. Realno, slom RSK počeo je kad je rukovodstvo s obiteljima danima pa i tjednima prije Oluje počelo napuštati tzv. Krajinu, čemu se onda na zvuk prvih eksplozija hrvatskog napada organizirano pridružilo i cijelo stanovništvo, a što su, zapravo, već bile pouke Bljeska - objasnio je Žunec, nekadašnji dragovoljac, koji je 1991. ranjen na pokupskom ratištu, i autor knjige “Goli život: socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj”.
Kao što je rekao Žunec, egzodus srpskog stanovništva mogao se očekivati već nakon što su hrvatske postrojbe krajem srpnja 1995. zauzele Glamoč i Bosansko Grahovo i izbile u neposredno zaleđe Knina, dok je i na drugim pravcima prema RSK trajala koncentracija hrvatskih snaga. Republički štab Civilne zaštite RSK 2. kolovoza 1995., dva dana prije početka Oluje, izdao je zapovijed podređenim regionalnim štabovima Civilne zaštite. U njoj se navodi: “Preko opštinskih štabova civilne zaštite, organima i organizacijama, organima opštinskih uprava, preduzećima i drugim pravnim licima, ODMAH narediti provođenje pripremu za evakuaciju”. Došlo je do rasula, jer su srpski vojnici počeli napuštati postrojbe kako bi pomogli i pratili obitelji u evakuaciji. Tako su tijekom 4. i 5. kolovoza 1995. srpski civili i vojska uglavnom napustili područje sjeverne Dalmacije i Like, a Hrvatska vojska 5. kolovoza ušla je u opustjeli Knin. Srpski otpor na Banovini i Kordunu trajao je nešto dulje, a zatim je počelo povlačenje srpskih vojnih snaga i civila prema Dvoru na Uni, s namjerom prelaska u Republiku Srpsku. Hrvatska vojska je u Topuskom opkolila brojne srpske vojnike i civile, bila je riječ o više tisuća osoba. Oni su s Hrvatskom vojskom dogovorili odlazak u Jugoslaviju, a naoružanje je predano hrvatskoj strani.
Odlazak oko 150.000 Srba također je među najvažnijim dugoročnim posljedicama Oluje.
Kako je u jednoj prilici zaključio povjesničar Nikica Barić, koji je napisao nagrađenu knjigu “Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. - 1995.”, “predsjednik Tuđman i hrvatske vlasti nisu bili pretjerano zabrinuti zbog odlaska pobunjenih Srba”. Pritom je dodao da su slično razmišljali i najširi slojevi hrvatskog stanovništva. “Kada su 1995. u akcijama Hrvatske vojske oslobođena okupirana područja, očigledno je to kod Hrvata izazvalo oduševljenje i olakšanje. Hrvatska je konačno bila (gotovo potpuno) slobodna, rat je završen, prognanici su dobili priliku vratiti se svojim (razorenim) domovima, iz kojih su ih protjerali upravo pobunjeni Srbi, a oni koji su ugrožavali Hrvatsku bili su poraženi. U tom kontekstu odlazak Srba i nije mogao izazvati sućut kod mnogih Hrvata”, objasnio je Barić.
Za povjesničara Ivicu Miškulina, oslobođenje okupiranih područja Dalmacije, Like, Banovine i Korduna središnji je aspekt Oluje iz hrvatske perspektive, tj. nedvojbeno ključna oslobodilačka operacija hrvatskih vojnih i policijskih snaga s velikim domaćim političkim, društvenim i humanitarnim odjecima. Međutim, kazat će Miškulin “ishod Oluje iznimno je bitan i jer je, kako ja smatram, spriječio ‘novu Srebrenicu’ na širem području Bihaća, dakle još masovniji masakr nad civilima te konačno zapečatio sudbinu mita o srpskoj vojnoj nepobjedivosti. Također, zajedno s pobjedom na srpskim snagama u BiH, Oluja je donijela i kraj rata u Hrvatskoj i BiH te tako uspostavila kontekst za stanje trajnog mira, a manje je poznato da je presudno utjecala i na pobunjene Srbe u istočnoj Slavoniji, koji su počeli odustajati od politike autodestruktivne isključivosti”.
Slično rezonira Ozren Žunec, po kojemu su Olujom stečeni uvjeti da se istočna Slavonija mirno reintegrira, čime je Hrvatska izašla na svoje međunarodno priznate granice i čime je stvorena stabilnost koja se nepromjenjivo održava već dva i pol desetljeća. Dugoročna negativna posljedica je depopulacija, i to upravo graničnih područja. Srpska zajednica u Hrvatskoj je pobunom pretrpjela teške gubitke, kako u svojoj brojnosti i strukturi, tako i u statusu, osobito simboličkom.
Ivica Miškulin je nekoliko puta objavio Galbraithove diplomatske transkripte, iz kojih se stječe dojam da je on pokušao spriječiti Oluju, što je u raskoraku s općim razmišljanjima o politici SAD-a.
- Američki je veleposlanik iz raznih razloga snažno zastupao Plan Z4, ili plan konfederalizacije Hrvatske. Ne na posljednjem mjestu iz osobnih motiva: nije teško zamisliti da bi, u slučaju njegova uspjeha, dobio i Nobela za mir! Oluja je međutim spriječila njegove planove (koje su realističniji čimbenici američke administracije također prije ljeta 1995. uglavnom odbacili, tu treba još primijetiti da već od početka 1993. u SAD-u počinje rasti utjecaj struje koja uvjet trajnog mira u Hrvatskoj i BiH sve više vidi u vojnom porazu srpske strane, koji opet netko, ali nikako ne američki vojnici!, mora realizirati na terenu). Ali već s neuspjehom Plana Z4 Galbraithov utjecaj zapravo opada, i on više nije ključni čimbenik formiranja politike SAD-a na ovim prostorima - smatra Miškulin.
Je li Milošević izdao krajinske Srbe, kao što vjeruju u Srbiji? - Ni govora! Slobodan Milošević je činio sve što je mogao da zaštiti opseg srpskih osvajanja u Hrvatskoj. Pritom valja imati na umu da je morao voditi računa o prioritetnijim pitanjima Srba u BiH i jasno, stanju na Kosovu. Logično je stoga zaključiti da su mu Republika Srpska i Kosovo bili puno važniji pa je pitanje Krajine dosljedno bilo od sekundarne važnosti - smatra Ivica Miškulin.
Beogradski književnik Filip David, dugogodišnji kritičar režima Slobodana Miloševića, bio je izravni svjedok agresivne politike koju je vodila Srbija, ali i sudbina srpskih izbjeglica. Kad govori o ovim ljudima, David će reći da i među njima ima, kao u svakom ratu, ružnih primjera ratnog profiterstva, onih koji su se bez problema snašli u novoj sredini zahvaljujući raznim marifetlucima i kvazipatriotizmu, ali veliku većinu izbjeglica činila je nova sirotinja, oni koji su izgubili sve, ispunjeni gorčinom, jadom i željom za revanšizmom.
- Izbjeglice su velike žrtve svih ratova. Sve izbjeglice, a ne samo srpske, u svojoj iskorijenjenosti i beznađu ostaju moćno oružje nedemokratskih režima u očuvanju totalne vlasti, onaj dio stanovništva kojim se manipulira za ostvarenje političkih ciljeva. To je tužna i opterećujuća situacija koja, kako se stvari odvijaju, još dugo neće biti prevladana. No, teško je procijeniti da li i u kojoj mjeri postoji želja za povratkom, posebno kad se naveliko piše i govori da nisu dobrodošli u sredinama iz kojih su pobjegli ili su prognani - smatra Filip David.
U povratak Srba dvoji i Sabrina P. Ramet, zato jer “nakon što je 1995. završio rat jugoslavenske sukcesije, bilo je međusobnog ogorčenja između Hrvata i krajiških Srba. Ogorčenje je bilo tako duboko da bi bilo rizično i potencijalnim srpskim povratnicima i lokalnim Hrvatima pozvati prve da se vrate. Nadalje, kuće su bile uništene tijekom rata, a mnogi Hrvati do tada nisu živjeli u svojim izvornim domovima nego drugdje”.
Zapravo, iako je od Oluje prošlo punih 25 godina, u Hrvatskoj i Srbiji još se dijametralno drukčije gleda, kako na uzroke, tako i na posljedice ove vojne operacije. Za Hrvate je riječ o oslobodilačkoj akciji, koja je najvažnija u suvremenoj povijesti, dok puno Srba drži da je cilj Oluje bilo protjerivanje njihovih sunarodnjaka. Filip David je svjestan da, zbog spomenutih razlika, Hrvati i Srbi, i njihove države, i nakon četvrt stoljeća ne mogu postići konsenzus oko ratova u 90-tima, kao, recimo, Nijemci i Francuzi.
- Bilo je nekoliko pokušaja da se sastanu povjesničari iz zemalja nekadašnje Jugoslavije da sastave bar okvirni dogovor o zajedničkom pristupu objektivnom sagledavanju krvavog raspada nekada zajedničke domovine kako bi se popravili međusobni odnosi i prevladali novi konflikti. Sve je ostalo na pokušajima. Ako je i bilo nekog razumijevanja u uskom krugu povjesničara lijeve i građanske orijentacije, daleko od toga da je postignut uspjeh, a rezultat šire prihvaćen. Mediji, a posebno društvene mreže, gotovo svakodnevno produbljuju umjesto da smiruju strasti. Još je puno nezaliječenih rana, duboke, nepotisnute mržnje, posljedice počinjenih zločina. U širokim narodnim masama, a i u dobrom dijelu političara, očito ne postoji raspoloženje za bilo kakvim, makar minimalnim konsenzusom. Po svemu sudeći, proći će još mnogo vremena, promijenit će se nekoliko generacija, ako u međuvremenu ne dođe do novih sukoba, kako bi se razgovaralo bez pretjeranih strasti, povišenih tonova, sa željom da se uspostave razumni međusobni odnosi. Sve to postaje još složenije ako se ima na umu da nije u pitanju samo sagledavanje onoga što se događalo 90-ih, nego i svega drugoga što je obilježilo postojanje i smisao prve i druge Jugoslavije i svih događanja od 1919. godine do današnjih dana - smatra David.
Još pesimističniji je Ozren Žunec, koji upozorava da su uvijek mogući novi ratovi u kojima se nastoje raščistiti računi iz onih prethodnih, osobito ako se ne radi na prevenciji. Žunec misli da bi obostrano i zajedničko zaključenje Oluje, primjerice na ovogodišnjoj komemoraciji, tako da se srpska zajednica pridruži proslavi, a hrvatska strana oda poštovanje civilnim srpskim žrtvama, bio korak u tom smjeru.
- Srpska bi zajednica trebala uvidjeti da je RSK bila neodrživa, substandardna i nesređena pretpolitička zajednica koja nije imala nikakvu budućnost, koja svojim stanovnicima nije mogla osigurati život kakav je normalan u Europi u 21. stoljeću. Međutim, uvijek je moguće da se strasti ponovno uspale i aktiviraju detonatore. Ne treba zaboraviti da je u socijalističkoj Jugoslaviji bilo proklamirano da je ‘nacionalno pitanje zauvijek riješeno’ - ako ste tvrdili da nije, išli ste u zatvor - a onda smo iznenada bolno iskusili da to nije točno. Neki dijelovi srbijanskih nacionalnih i državnih mitova - poput onog da ‘Srbija dobiva u ratu i gubi u miru’ - uvijek mogu motivirati nove iredentističke pothvate. Dubinsko razumijevanje Drugog možda je jedini način da se to spriječi. Statistike pokazuju da vjerojatnost nasilnog rješavanje konflikata raste ako postoje prethodne instancije nasilja. A na tom području zaista ne oskudijevamo - zaključit će Ozren Žunec.