U Zagrebu je u srijedu u 91. godini života umro akademik Dušan Bilandžić, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), istaknuti hrvatski povjesničar i političar, nekadašnji potpredsjednik Republike Hrvatske, izvijestio je HAZU.
Akademik Dušan Bilandžić rodio se 20. srpnja 1924. u Maljkovu pokraj Sinja. U Sinju je pohađao niže razrede franjevačke gimnazije, dok je više razrede pohađao u gimnaziji u Osijeku. Bio je sudionik antifašističke borbe od 1942. do 1945. kao borac i politički komesar čete i bataljuna u slavonskim partizanskim postrojbama. Od 1945. do 1960. bio na službi u JNA kao nastavnik povijesti ratova u visokim vojnim školama. U Beogradu je 1955. završio Pravni fakultet kao izvanredni student na “konspirativan” način jer su, navodi HAZU, vojne vlasti svojim časnicima zabranjivale studiranje na sveučilištima.
Kako bi se posvetio istraživanjima društvenih procesa i zbog određenih političkih neslaganja, 1960. je napustio JNA i započeo istraživački rad na problemima društvenog razvoja, najprije kao novinar, a zatim kao rukovoditelj grupe Saveza sindikata Jugoslavije za samoupravljanje. Sredinom 1960-ih sudjeluje u političko-ekspertnim timovima za projektiranje i praćenje privredne i društvene reforme (1964.-1967.) i istodobno pohađa postdiplomski studij koji završava s doktoratom znanosti iz područja ekonomije na Sveučilištu u Zagrebu 1965.
Iste godine izabran je za člana Predsjedništva Saveza sindikata Jugoslavije kao predstavnik Hrvatske. Po dogovoru s hrvatskim rukovodstvom dolazi 1967. u Zagreb i preuzima dužnost direktora Instituta za historiju radničkog pokreta kojeg je do tada vodio Franjo Tuđman. Odlukom Predsjedništva SKJ imenovan je 1969. direktorom Centra za društvena istraživanja u Beogradu sa zadaćom okupljanja znanstvenih institucija i pojedinaca iz svih republika na izradi idejnoteorijskih osnova za reformu federacije 1971. i izradu Ustava 1974. Nakon usvajanja Ustava vratio se u Zagreb na Fakultet političkih znanosti gdje je izabran za profesora. Bio je i dekan od 1974. do 1979. Od 1968. do 1982. bio je član CK SKH i zastupnik u tri saziva Sabora SRH. Na te dužnosti nije reizabran budući da se nakon donošenja ustava 1974. jače angažirao u borbi protiv ideološkog dogmatizma, unitarizma i centralizma. Nakon izlaska iz državno-partijske strukture 1982. jače se angažirao u znanstvenom radu.
U aktivnu politiku vratio se u prosincu 1989. kada je na 11. kongresu SKH ponovno izabran za člana Centralnog komiteta kao pripadnik reformske struje, a na prvoj sjednici višestranačkog i demokratskog Sabora 30. svibnja 1990. izabran je za člana Predsjedništva SRH. Nakon ustavnih amandmana usvojenih 25. srpnja 1990. postao je potpredsjednik Republike Hrvatske i na toj je dužnosti bio do 1. siječnja 1991. Kao domoljub uključio se u proces stvaranja samostalne hrvatske države. Od 1994. do 1996. bio je savjetnik u Uredu Republike Hrvatske u Beogradu, navodi HAZU.
Za člana suradnika Akademije izabran je 1980., za izvanrednog člana 1982., a 1991. postao je redoviti član HAZU u kojoj je bio vrlo aktivan. Od 2001. do 2006. bio je tajnik Razreda za društvene znanosti i član Predsjedništva HAZU.
Kao povjesničar, akademik Bilandžić najviše se bavio poviješću Jugoslavije i položajem Hrvatske u njoj. Njegova najvažnija djela su Ideje i praksa društvenog razvoja Jugoslavije (1973.), Historija SFRJ 1918–85 (1985.), Jugoslavija poslije Tita (1985.), Hrvatska moderna povijest (1999.), Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1999.), Propast Jugoslavije i stvaranje moderne Hrvatske (2001.) te Povijest izbliza (2006.).
Bilandžić u stalnom sazrijevanju ostao dosljedan idejama i razmišljanjima o pravednom životu
Onaj ja, onaj Duško Bilandžić iz 1946-47 godine, mladi nabusiti partizan vjerojatno bi sebe, sadašnjeg Duška Bilandžića, s ovakvim stavovima, bez krzmanja, poslao pred streljački vod, znao je često sa svojim poznatim glasnim smijehom govoriti povjesničar hrvatski akademik i bivši partizan Duško Bilandžić kada bi ga pitali o čestim promjenama u razmišljanjima ljudi na ovim našim prostorima. Treba uvijek praviti razliku između povlađivanja političkom trenutku i sazrijevanju koje dolazi s godinama, iskustvom i novim saznanjima. Nitko se nije rodio s definiranim stavom, čovjek raste, ali uvijek je trebalo snage da se prizna ili pogreška ili prihvate nove ideje i razmišljanja.
No, bez obzira na to, Duško Bilandžić, koji je doživio impozantnih mudrih 91 godinu, ostao je u svom stalnom sazrijevanju dosljedan svojim idejama i razmišljanjima o pravednom društvu. I kada je bio u vrhu vlasti nastojao je ostati na svojim pozicijama ponekad i na uštrb vlastitog probitka. Bilandžić kao neposredni sudionik povijesnih zbivanja koje su zadesila Hrvatsku, ponekad kao „voajer“ i znatiželjnik, a nekada kao izravni akter svakako ulazi u red značajnih ljudi hrvatske suvremenosti.
Bio je mladi SKOJ-evac, partizan i general JNA te član CK u socijalističkoj Hrvatskoj te prvi član višestranačkog Predsjedništva Hrvatske kojem je na čelu, bio njegov generalštabski prijatelj Franjo Tuđman i njegov čovjek od „specijalnih zaduženja“ – poput izaslanika u Beogradu kada se 90-ih počelo ratovati. Nosio je i „karte“ podjele bivše Jugoslavije na pregovorima s Miloševićevim emisarima, ali se onda povukao iz te sulude priče.
Kao protivnik 'unitarističkih' ideja, napušta JNA i počinje se baviti poviješću pogotovo stanjem u Jugoslaviji te položajem Hrvatske u njoj. Bilandžić je često bio povjesničar s posebnim pogledom na stvari, te čovjek „iznutra“ koji se nije oslanjao samo na arhivsku građu nego i na osobno iskustvo, kontakte i osjećaje. Često raspravlja o budućnosti Jugoslavije i njenog tipa socijalizma sa nekadašnjim vodećim ideologom Edvardom Kardeljem s kojim preispituje mogućnost opstanka i razvoja te složene i zamršene višenacionalne socijalističke federacije. Bio je pobornik što većeg prava republika i bio jedan od ljudi koji su se zalagali za ustavne amandmane o „republikama –državama“ što je rezultiralo Ustavom iz 1974 godine na osnovu kojeg je Hrvatska i dobila međunarodno priznanje neovisnosti 1991-2 godine.
O ratu u Hrvatskoj kazao je kako su nedavni ratovi na tlu bivše Jugoslavije bili specifični jer su stubokom promijenili povijenu trasu ovdašnjih naroda i njihovih dotadašnjih nacionalnih ideja jer su u tim ratovima nestale sve prethodne ideologije, od panslavizma do jugoslavenstva i onog 'kraljevskog' i onog 'komunističkog' te ideologija bratstva i jedinstva i velike zajedničke države kao zaštitnice, koja je služila kao suprotstavljanje spram njemačkog, mađarskog, talijanskog ili nekog drugog hegemonizma velikih sila koji su ugrožavali ovdašnje narode. No, ne treba zaboravljati što smo sve prošli i zašto, kazivao je Bilandžić, a njegove riječi prečesto su se zaboravljale. (Vlado Vurušić)