Palača je sagrađena 1905. godine. Nakon što je u doba Jugoslavije, u SR Hrvatskoj, bila u otužnom stanju, kao i brojna druga tada siva i zapuštena pročelja u središtu grada, konačno je obnovljena, doduše na brzinu, uoči Univerzijade 1987. godine. Ipak, u punoj raskoši zasjala je tek nakon detaljne obnove prije desetak godina
U nedjelju ujutro nakon potresa koji je iz kreveta izbacio cijeli Zagreb, dogodio se prvi šok. Drugi je uslijedio kad su mrežom počele kružiti prve fotografije katedrale bez dijela jednog tornja, porušenih zgrada iz Đorđićeve ulice, velikih dijelova pročelja na cesti u Ulici Franje Račkog, smrvljenih automobila...
A kad se dio građana odlučio vratiti kući ili se iz centra sklonio (unatoč pandemiji) kod prijatelja, na televiziji je mogao, kao i ostatak zemlje, vidjeti kako premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović s pratnjom uz televizijske kamere obilaze središte grada. I tada, pred očima gledatelja, vatrogasci su uklonili još jedan simbol stradanja grada, napukli raskošni krovni dio pročelja palače Kolmar na Trgu bana Jelačića pa se stropoštao na pod.
Palača Kolmar, nakon što je za vrijeme Jugoslavije u SR Hrvatskoj bila u otužnom stanju s brojnim drugim tada sivim i zapuštenim pročeljima središta grada, obnovljena je konačno, doduše na brzinu, uoči Univerzijade, da bi u punoj raskoši zasjala nakon detaljne obnove prije desetak godina.
Prisjetimo se sada, dok još svjedočimo prikupljanju i popisivanju štete za koju se već zna da je golema, kako je uopće nastala sjeverna fronta današnjeg Trga bana Jelačića, trga na kojem je u 19. stoljeću bilo mjesto trgovine na otvorenom, svojevrsna “tržnica”. Kako je nastao dio cjeline povijesnog središta grada koji nam se pred očima urušio prije tjedan dana? Odgovor na pitanje donosimo ekskluzivno iz rukopisa, fragmenta nove knjige “Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice” povjesničarke umjetnosti Snješke Knežević, koja se upravo priprema za tisak, za Artresor.
“Iako su 1893. postavljeni temelji za uređenje trga iz kojega bi u budućnosti bilo isključeno tržište, a on dobio reprezentativni metropolski karakter, promjena će se zbivati postupice, kako se budu gradile nove kuće”, piše Snješka Knežević. I nastavlja. “To znači, zaslugom privatne volje i ukusa, dok je javna, gradska inicijativa izostala, a tržište i sve povezano s njime održat će se još pedesetak godina, a rudimentarno i poslije Drugog svjetskog rata”, piše Knežević.
Reprezentativne trokatnice
Kako dalje doznajemo, 1889. godine sinovi Gjure Gavele (1812. - 1880.), Nikola i Gjuro, sagradili su na mjestu svoje stare kuće u sredini sjeverne strane trgovačku kuću-palaču (na broju 6), u tada modnom neobaroknom stilu, prema projektu osobito cijenjenog arhitekta Kune Waidmanna. U jeku priprema za gradnju željeli su otvoriti širok prolaz prema Dolcu, za koji je najavljena regulacija i na većem dijelu starog naselja predviđeno novo tržište s tržnicom. No, ideju Gavelinih ostvarit će tek 1931. zubar i poduzetnik dr. Žiga Herzog, novi vlasnik nakon propasti trgovačke kuće Gavela.
Od 1904. do 1905. godine niknut će na sjevernoj strani trga dvije reprezentativne trokatnice: na broju 5, zubara i poduzetnika dr. Eugena Rada (1868. - 1920.) i na broju 7 ona o kojoj sad govorimo Roberta Kolmara (1845. - 1921.), koju će tek što je sagrađena kupiti industrijalac Žiga Stern, vlasnik kožare i veletrgovac drvom Filip Deutsch.
“Obje kuće projektirane su u čuvenom atelijeru Hönigsberg & Deutsch, no dok Kolmarovu obilježava spoj različitih stilskih oblika, tipičan za pozni historicizam, kuća dr. Rada unosi na Jelačićev trg secesiju, zaslugom tada mladog suradnika atelijera, Vjekoslava Bastla (1872. - 1947.)”, piše S. Knežević. Posljednja u tom nizu bit će kuća na broju 4 Fedora Poppovića iz 1906./07., na uglu Splavnice i trga, projektirana u atelijeru Slavka Benedika i Aladara Branyaja. Njezin razveden secesijski dekor, nažalost, oguljen je 1935. u jeku manije kvazimodernizacije.
“Sve te nove kuće zaposjele su više starih parcela: tako se na sjevernoj strani umjesto dvanaest neuglednih starinskih kuća osovilo šest višekatnica, novog velikog mjerila i stilskih značajki epohe. Iz tipološkog gledišta sve su to moderne trgovačke kuće kakvih ima u središtima svih srednjoeuropskih gradova. Osim lokala i ureda namijenjenih agencijama, zastupstvima, bankama, osiguranjima, odvjetničkim poslovnicama, redakcijama i sl., u višim etažama sadrže stanove, primjerene svojom veličinom i opremom važnosti mjesta - poslovnom središtu grada”, piše Snješka Knežević.
Ženski lik s čekićem i remenom
Individualiziraju ih stilska obilježja, kompozicija pročelja, katkad alegorijske figure koje upućuju na profesiju vlasnika, navodi autorica dalje. Tako kuću Rado na broju 5 krune dva alegorijska lika, boga zdravlja Asklepija/Eskulapa i njegove kćeri Higijeje, božice čistoće, s obje strane dva zmaja otvorenih ralja s opasnim zubima - što se upućuje na profesiju kućevlasnika. Na kući Kolmar - Stern - Deutsch na broju 7 reljef na prvom katu prikazuje ženski lik koji drži u rukama čekić i remen, upućujući na jednog suvlasnika, vlasnika kožare, a drugi je lik s Merkurovim štapom i parom krilca, kaducejem, podsjeća na drugog suvlasnika, trgovca Deutscha. Na kući Poppović keramički reljef Ivana Meštrovića aludira na trgovinu sjemena, koja je bila u staroj kući, na čijem je mjestu nastala nova kuća.
No tko je bio Robert Kolmar koji je bio investitor plače na broju 7? Robert i njegov mnogo poznatiji brat Edmund sinovi su Heinricha Kohna (1811. - 1919.), pripadnika druge generacije židovskih useljenika koji je oko 1830. došao iz Nagykanizse. Doveo je suprugu Kati Hirschler s djecom Edmundom, Sidonijom i Robertom, a u Zagrebu mu je rođeno još četvero djece. Sinovi su prezime kasnije promijenili u Kolmar.
Robertova sestra Matilda bila je udana za Moritza/Mordehaja Hönigsberga, oca poznatog arhitekta Lea, pa je vjerojatno Robert zato izabrao atelijer Hönigsberg & Deutsch da mu sagradi kuću. Kasniji vlasnik Žiga Stern bio je sin i nasljednik Jakova, utemeljitelja kožare, ravnatelj i suvlasnik Hrvatske eskomptne banke, angažiran u upravama više industrijskih poduzeća i novčanih zavoda, a slovio je kao jedan od najbogatijih osoba u Zagrebu.
Edmund Kolmar
Humane stambene zgrade
U židovskom biografskom rječniku mogu se naći podaci o bratu Roberta Kolmara, Edmundu, bankaru i gospodarstveniku, koji se u Zagrebu nastanio nakon izobrazbe u Daruvaru i Beču 1860. godine. Isprava je radio u trgovačkoj tvrtki šurjaka Hönigsberga, zatim je otvorio mjenjačnicu, koju je 1893. godine preuzela Hrvatska komercijalna banka, u kojoj je postao s vremenom potpredsjednik.
Bio je član ravnateljstva Hrvatsko-slavonske centralne štedionice, nadzornih odbora Prve hrvatske štedionice i Osiguravajuće zadruge Croatia te Upravnog vijeća Trgovačkog doma i drugog. Bio je i član uprave Karlovačke pivovare, predsjednik Kraljevskoga povlaštenoga zagrebačkoga parnog i umjetnoga mlina... te zastupnik u zagrebačkom Gradskom zastupstvu. Bio je član Zemaljskog odbora Društva Crvenog križa te organizator lutrije, čijim je dijelom financirana Jubilarna gospodarsko-šumarska izložba u Zagrebu. Utemeljitelj je Zavoda za gluhonijeme i Zavoda za slijepe te Pučke kuhinje za siromašne đake.
Zalagao se za gradnju jeftinih, ali higijenski prihvatljivih i humanih stambenih zgrada za radništvo. Početkom 20. stoljeća imenovan je kraljevskim savjetnikom. Za dobrotvorni rad odlikovan je viteškim križem reda Franje Josipa. Nakon uspostave NDH kći Berta pozvala se na njegove zasluge, čime je dobila “dopusnicu” i bila oslobođena nošenja židovske oznake, što je bio rijedak izuzetak. Drugi vlasnik te kuće, Žiga Stern (1874. - 1941.), vlasnik kožare, nakon uspostave NDH počinio je samoubojstvo.