PERSONE NON GRATA

VERA ČUDINA Oružje za masovno uništenje još počiva pod zemljom. Hoće li tamo i ostati? To više ne ovisi samo o dogovorima, nego o pohlepi nekih ljudi

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 31.03.2018. u 08:57

Zagreb, 130218.
Studio Hanzmedia.
Na fotografiji: Vera Cudina, vidovnjakinja.
Foto: Biljana Blivajs / CROPIX
Biljana Blivajs / HANZA MEDIA

Vera Čudina

 

Ljudi su po prirodi zagovornici mira. Mir u kući, mir na poslu, mir na zemlji i u zemlji. Ali, imati mir i očuvati ga, podrazumijeva i dobrog gazdu. Odlike dobrog gazde su predumišljajna promišljenost, mudrost bez nadmudrivanja, retorika koja unaprijed briše mogućnost propitivanja, prepoznavanje interesnih poteza potencijalnih 'neprijatelja' koji mu nude prijateljsku pomoć.

Sve ima svoju cijenu, ali cijena mira postaje čovjeku jasna tek u ratu. Iako oružje za masovno uništenje još uvijek mirno počiva pod zemljom, no hoće li tamo i ostati, više ne ovisi samo o postignutim dogovorima, nego o pohlepi određenih gazda. Pohlepni se očito ne ubrajaju u smrtnike, jer im je oružana moć pomutila rasuđivanje ili imaju rezervni plan, bunkere za elitu. Za njih mjesta moraju biti osigurana, naravno uz danonoćno bdijenje do savršenstva izvježbanih agenata osiguranja.

Oni ne smiju izumrijeti, samo nestati na određeno vrijeme, odnosno nastaviti razmišljati u interesu slomljene države, makar to bilo i u dobro opremljenom bunkeru. Sve će ti nezamjenjivi članovi društva izdržati, jer će ih pohlepa opravdati u vlastitim očima. Znaju oni da nakon svakog rata ne nastaje samo mir, nego pročišćenje suvišnih. Kako je danas izgleda suvišnih isuviše, hladni rat čiju  izvedbu upravo gledamo na sceni života, bio je najbolji adut izbačen iz rukava. Neka ljudi umjesto pogleda u poluprazne novčanike usmjere pogled na psihološko ratovanje pohlepnih velikana.

Neka još budu zahvalni na hladnom ratu, neka se i mole za te gazde, čije grješne interesne smicalice padaju po koži bezimenog čovjeka kao teška kiša. Naša žrtva uvijek je povijesno prikazana kao potrebita, s prizvukom suosjećanja, što nam mnogo znači. Tko smo mi, a tko su oni, oduvijek smo znali. Ako nismo, saznat ćemo čim pokažemo neposluh. Ni jedan gazda sebe nikad neće nazvati persona non grata, jer smatra da država zbog njega živi, a ne on zbog države.

Zašto je veliki broj siromašnih 'odletio' u nebo nije naša krivnja, reći će, pardon, pročitat će na press konferenciji iz svojih bunkera. Nisu siromašnima, ali ne duhom nego kruhom, te iste gazde zabranile istovjetnu pohlepu. Oni se međusobno izvrsno razumiju, jer govore istim jezikom. Diplomatskim. Taj jezik nadilazi obrazovne diplome. Naizgled puno sofisticiraniji, a zapravo škrinja puna tajni. Zbog tajni čiju razmjenu dijele u obostranu korist, njihove bolesti lakše su izlječive.

Štiti ih imunitet. A kojim jezikom mi govorimo? Većinom jezikom osobne pravde koji je njima previše zahtjevan u svojoj otvorenosti , pa ga lektoriraju i uređuju po svome. Naše autorsko djelo za njih je pučka literatura. Pučanima diplomacija nije u malom prstu, zato upiru prstom u gazdu. Ali, taj jedan mali upereni prst prema gazdi, mogao bi jako razljutiti gazdu, pa umjesto mira, toplih domova, smanjenja nezaposlenosti… evo nas pred vratima za početak gospodarskog rata. Jer, koliko se god gazde međusobno razumiju, konkurencija je ipak prisutna.

I dok oni odmjeravaju snage autoriteta, naši zidovi su natopljeni vlagom, a djecu zavaravamo gumenim bombonima. Njih djeca duže mogu žvakati, pa će manje plakati za onim što im nedostaje. A što nama nedostaje? I kada ćemo mi prestati plakati? Odgovore moramo potražiti od gazde, jer je njegova kupovna moć veća od naše. Tko kupuje i od koga kupuje, a tko preprodaje i po kojoj cijeni, pisat će na naslovnicama.

Savjetovalište Vere Čudine

098 236 551

099 5990 255

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo