Zagrepčanka Danijela Lugarić Vukas odahnula je kad je doznala da 11. svibnja počinje nastava. Majka školarke Eme (8) i vrtićarke Neve (4) zaposlena je u visokoškolskoj instituciji, pritom je i pročelnica jednog odsjeka, a suprug tijekom cijele koronakrize odlazi na posao.
Od stupanja epidemioloških mjera na snagu Danijeline su se obaveze znatno povećale jer priprema predavanja, sjednica i administrativne obaveze zahtijevaju puno rada za računalom i složenije rješavanje niza izazova i problema. Rad uz dvije kćeri, koje su i same naprasno izbačene iz svoje kolotečine, nije bio nimalo idiličan.
- Dok je starija kći ipak imala koliko-toliko organiziran dan i barem je putem dnevnih zadaća zadržala svoje mjesto u društvu, mlađa je posve izbačena iz jedinog sustava (osim obiteljskog) na koji se dugo i katkad mukotrpno navikavala. Njezin je svijet malen - čine ga članovi obitelji, prijatelji iz vrtića i odgojiteljice. Ona sa svojim prijateljima ne može komunicirati online, ne viđa se s bakama i djedovima.
Svi znamo da su djeca prilagodljivija nego što to odrasli vole misliti i s vremenom smo razvili koliko-toliko zadovoljavajuću dnevnu rutinu, ali toliko sam joj puta tijekom ovog razdoblja ponovila da se s njom ne mogu igrati jer moram raditi da je u svojem još crno-bijelom svijetu primila nedvojbenu poruku: posao je važniji od nje - iskrena je Danijela.
Beskonačan niz
Objašnjava nam da je njezin radni dan rascjepkan na, čini se, beskonačan niz petominutnih, 15-minutnih ili polusatnih pokušaja rada. Pravi rad počinje zapravo tek kada djeca zaspu: što je rijetko prije 22 sati.
- Čini mi se, zapravo, da radim cijeli dan. Tijekom nekih bi dana, posve iskreno, na trenutke doslovce ostajala bez daha. Moj je suprug cijelo vrijeme, osim nekoliko dana nakon potresa, odlazio na svoje radno mjesto, tako da su obaveze skrbi za djecu, uz kuhanje, čišćenje, većinom i nabavu, većinski prepuštene meni, u čemu nipošto nisam usamljena. Nedavno je Slavenka Drakulić pisala da je svaka teška situacija za ženu još teža - barem u domaćinskoj sferi ova kriza to itekako čini evidentnim - kaže naša sugovornica.
Kao obitelj su se od početka izolacije apsolutno pridržavali svih epidemioloških mjera i ni u jednom trenutku nisu umanjivali ozbiljnost situacije, a sada znaju da su dovoljno odgovorni da će i moto “ostani odgovoran” iznijeti na pravi način.
- Moje kćeri se vesele povratku u školu i vrtić, a ja se - bit ću posve iskrena - veselim kraju ovog beskonačnog i užurbanog žongliranja od uloge majke, učiteljice, njegovateljice, kuharice, čistačice, psihologinje, medicinske sestre, animatorice, stilistice i čitateljice do - na koncu - uloge znanstvenice i predavačice.
Smjene tih uloga bile su toliko brze da su se na trenutke posve isprepletale: snimajući nastavu, napravila bih pauzu kako bih mlađem djetetu pomogla oko velike nužde, istodobno sam pisala recenziju knjige i djetetu objašnjavala značenja nekih riječi na dalmatinskom dijalektu u ‘Zvončici’, a pražnjenje suđerice smo učinile aktivnošću zabavnijom od igre s djecom na vrtuljku, čime sam pokušavala nadomjestiti nedostatak prave igre s njima - priča nam Danijela.
Što su prioriteti?
Odluku o tome da će im djeca ići u školu i vrtić ona i suprug su tijekom posljednjeg tjedna, iskreni su, mijenjali, još tristo puta, što im je bio dodatan izvor stresa u ionako stresnoj situaciji, posebice zato što su uvjereni da se na društvenoj solidarnosti treba temeljiti naše društvo.
- Brzo nas je otrijeznila anketa koju smo još krajem travnja primili iz Grada Zagreba. Tada smo shvatili da škole u suštini i ne otvaraju: odnosno, otvaraju se (u nedefiniranom obliku nastavnog procesa) za obitelji kojima je slanje djece u školu apsolutna nužda, a da pritom nigdje nije pojašnjeno što to znači - roditelj koji je tijekom krize ostao bez posla pa je sada nezaposlen, ali mora tražiti posao? Dijete koje se očigledno ne snalazi u nastavi na daljinu unatoč naporima roditelja?
Šalje li roditelj koji radi od doma dijete u školu iz potrebe ili želje itd. Nakon toga su se stvari odvijale slijedeći obrazac koji je još jednom potvrdio da je Hrvatska samo na papiru i u teoriji socijalna država.Svima je jasno, dodaje, da se o virusu, unatoč naporima znanosti, u suštini i danas vrlo malo zna te da je nemoguće predvidjeti ne što će biti za nekoliko tjedana, nego ni što će biti sutra ili prekosutra. Svejedno je porazno, iz perspektive zaposlenog roditelja dvoje male djece, da i dva mjeseca nakon početka krize situacija u svojoj srži nije bitno drukčija.
- Gospodarstvo se, tobože, pokreće, procesije su održane, crkve su širom otvorile vrata, a dućani, restorani, kafići, kladionice, frizerski i kozmetički saloni rade uz posebne mjere. Moje starije dijete kreće u školu, a mlađe u vrtić. Međutim, pritom i dalje ne možemo znati koliko će njihov boravak tamo trajati niti kako će izgledati. Pokretanje gospodarstva bez pravog aktiviranja institucija koje adekvatno skrbe o maloj djeci je - vrlo otvoreno govoreći - potpuno diskriminacijsko - govori Danijela.
Iako je svjesna da su se škole u ovoj situaciji našle u gotovo nemogućim okolnostima, činjenica jest da je nakon konačnog detaljnijeg određenja mjera o povratku u škole i vrtiće veliki pritisak izvršen i iz samih škola. Na prvi dan nastave roditelji moraju donijeti potpisanu izjavu kojom potvrđuju da su “u nemogućnosti dijete ostaviti kod kuće pod nadzorom odrasle osobe” te da ih, “usprkos preporukama HZJZ-a da djeca ostanu kod kuće, moraju dovoditi u školu”.
Druženja bez distance
U školi njezine kćeri, u gusto naseljenom novozagrebačkom kvartu, od otprilike 330 djece od 1. do 4. razreda školu će pohađati njih samo 17.
Informacije o tome kako će se doista nastavni proces odvijati, hoće li se uopće odvijati, u kakvim uvjetima, tko će boraviti s djecom i mnoge druge, do nekoliko dana prije početka škole nisu postojale, pa su se roditelji iz straha da im djeca ne budu pokusni kunići za pomoć odlučili obratiti ponajviše bakama i djedovima - koji su, i u tome je jedna razina apsurdnosti cijele priče s otvaranjima škola - upravo ona najrizičnija skupina stanovništva. Neki su roditelji naprosto zbog pritiska da će im “dijete biti jedino u školi” odlučili svoje dijete povući, priča Danijela.
- U spornoj se izjavi navodi da je preporuka HZJZ-a da djeca borave kod kuće. Ako itko misli da djeca borave u kućama, otkrit ću vam notornu činjenicu da to već neko vrijeme nije tako. Djecu je nemoguće - osim uz ozbiljne mentalne posljedice - držati u kući dva mjeseca ili više. Na našem je obližnjem igralištu i u parku strahovito puno djece koja se međusobno druže bez održavanja ikakve distance. Ako nas kao roditelje išta može utješiti u ovoj situaciji, tada je to spoznaja da će u ovoj shizofrenoj situaciji naša djeca na koncu biti epidemiološki sigurnija u školi ili vrtiću nego na otvorenom igralištu, a pritom nismo posegnuli za pomoći onih koji su najugroženiji, a to su bake ili djedovi - govori Danijela.
Podršku, osim malobrojnih roditelja druge djece koja će ići u školu, nije im, iskrena je, pružio nitko. - Mi se nismo, kao u nekim drugim školama, susreli s otvorenim neprijateljskim stavom škole prema činjenici da će naše dijete ići u školu - ali ne postoji ni podrška. Dogodilo se još nešto, društveno također pogubno: strah koji je na početku dijelila većina roditelja pretvorio se je u ljutnju (roditelja koji su se odlučili snaći na drukčiji način), odnosno sram (roditelja koji su odlučili djecu poslati u školu). Brojni su se roditelji na koncu odlučili da svoju odluku zadrže za sebe - kako ne bi izlagali ni sebe ni svoju djecu osudama - dodaje.
Kolebanja
Danijela smatra da ova situacija ukazuje na nešto što bi nas kao društvo trebalo zabrinuti: i institucije, i roditelji, i djeca sretni su zbog činjenice da 95 posto djece u njenom novozagrebačkom kvartu neće pohađati osnovno obrazovanje - iako im je to omogućeno.
- To je važna informacija i s njom bi trebao biti upoznat svaki sadašnji ili budući reformator školstva ili društveni analitičar… Za to snose najveći dio odgovornosti političke institucije. Pogreška je u cijelom procesu napravljena na samom početku: na učiteljima, stručnim suradnicima, pomoćnom osoblju u školama te roditeljima i djeci je da osjećaju strah, tjeskobu i kolebanje u odluci o tome slati ili ne djecu u školu.
Upravo je zbog toga na HZJZ-u, MZO-u, kriznom stožeru i drugima bilo da uz sve mjere i preporuke naglase društvenu i emocionalnu nužnost igre, učenja i socijalizacije djece sa svojim vršnjacima, odnosno da ohrabre roditelje da djecu šalju u škole i vrtiće, a ne ionako zastrašene roditelje dodatno zastrašivati izjavama, anketama... Činjenica da je ta poruka - da su igra, učenje i socijalizacija djece u institucijama koje su tome namijenjene - važna za razvoj djeteta, posebice u ovim okolnostima i nakon dva mjeseca izolacije, posve izostala, govori jako puno o društvu u kojem odrastaju naša djeca - govori Danijela.
Unatoč svemu, od ovog ponedjeljka očekuje novi početak i vjeruje da će i jednom i drugom djetetu cijelo iskustvo biti ugodno.
- Posljednjih tjedana zasuti smo informacijama i izloženi tolikim stresovima sa svih strana da trenutno ne osjećam strah. Znam da će se moja djeca snaći, znam da su prilagodljiva i znam da će i učiteljica i odgojiteljica i stručne službe učiniti sve da boravak moje djece bude koristan, smislen i ugodan.
Pravila za boravak u školi prilično su kruta: dijete ne smije ići samo u školu - uvijek ga u isto vrijeme mora dovoditi isti član obitelji. Svako jutro roditelji djetetu mjere temperaturu i taj podatak na potpisanom papiriću predaju učiteljici. Čuvat će se socijalna distanca i djeca bi trebala što više boraviti na otvorenom. Roditelji još ne znaju kako će se odvijati nastavni proces. Danijelina kći bit će u mješovitom razredu: s nekoliko djece iz trećeg i četvrtog razreda. Dodaje da je ova kriza potvrdila davnu Tolstojevu izjavu o tome da su sve sretne obitelji sretne na isti način, a sve nesretne - nesretne su na svoj način.
- Zato mislim da je važno da se puno više napora uloži u to da se barem djeci omogući nastavak prijašnjeg života. Ne zbog njihova prava na obrazovanje i mojeg prava na rad - mislim da se svi trebamo odreći dijela svojih prava zbog društvenog dobra, ali je loše ako sustav aktivno potiče tobože dobrovoljno odricanje od tih prava - zaključuje.