Mogu u Banskim dvorima uvjeravati kako ih nije briga što će biti s recentnim sindikalnim referendumom protiv Vladine mirovinske reforme, ali - nitko im neće povjerovati. Jer prikupljanje potpisa koje traje do 11. svibnja u organizaciji triju sindikalnih središnjica moglo bi jako zanjihati trenutno nedodirljivog Andreja Plenkovića i njegovu družinu.
Sindikati traže da se granica za odlazak u starosnu mirovinu vrati na 65 godina, dob za stjecanje prava na prijevremenu mirovinu bude 60 godina, a penalizacija zbog prijevremene mirovine smanji s 0,3 na 0,2 posto. Na suprotnoj strani, ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić prijeti da će uspjeh sindikalnih zahtjeva stajati državni proračun 45 milijardi kuna do 2040. godine, te da će mirovine posljedično biti niže pet do sedam posto. Dvije potpuno suprotstavljene priče, i sada treba vidjeti mogu li sindikalisti prikupiti 373.568 potpisa, koliko traži ministar uprave Lovro Kuščević.
Svi znaju da je sadašnja situacija s mirovinama jednostavno neodrživa. Broj zaposlenih i penzionera gotovo je identičan, realni sektor slabo proizvodi nova radna mjesta, a zastrašujući je podatak kako od pet osoba starih između 54 i 62 godine rade tek dvije. Kao da u Hrvatskoj vlada epidemija koja trajno obogaljuje pedesetogodišnjake. Opet, malo tko vjeruje kada Plenkovićeva ekipa najavljuje bolju sutrašnjicu.
Cinizam Plenkovićevih ministara je nevjerojatan, pa će se Pavić pohvaliti da su konkretni rezultati HDZ-ove vlade već vidljivi - 10.000 umirovljenika danas radi, što je dvostruko više nego u prosincu prošle godine. Za socijalno autističnog ministra pozitivno je kada sedamdesetogodišnjakinje, zbog svojih bijednih penzija, moraju slagati police u Konzumu. Iz vizure Banskih dvora rad u starosti se tretira kao veselje, a ne tlaka. Uostalom, o Pavićevoj socijalnoj inteligenciji dovoljno govori njegovo prošlogodišnje isticanje rasta mirovina od “čak” 70 kuna. S takvim predvodnikom promjena i neodgodive reforme izazvat će masovan javni otpor.
Zašto bi hrvatski građani pristali na ucjenu prema kojoj će morati raditi duže za crkavicu od sedamdesetak kuna dok država ovdašnjoj kvazieliti godišnje kroz povlaštene mirovine dijeli 5,5 milijardi, a odnedavno i stotine milijuna nekadašnjim HVO-ovcima, koji su ratovali u Kiseljaku ili Uskoplju, znači, u drugoj državi? Neki referendumski zahtjevi su neracionalni, ali ljudi potpisuju jer osjećaju da žive u zemlji nepravde. A kad se radi o osjećajima, racionalnost pada u treći plan. Napokon, kad je SDP-ova vlast produžila radni staž do 67 godine, iz HDZ-a su rigali vatru i tvrdili kako za time nema potrebe, dok sada oni uvode još stroža pravila.
“Jučer u klin, danas u ploču”, pravilo je ovdašnje bezobrazno neodgovorne političke kaste, kojoj nije jasno da na ovakav način ugrožava temelje demokracije. Jer ni u Europskoj uniji nema jedinstvenog pravila. Najkraće se radi na Malti, gdje se u mirovinu ide sa 62, u Mađarskoj sa 63 godine, ali i ta brojka postupno raste, tako da će i oni od 2022. u mirovinu sa 65 godina. Na drugom kraju su Grčka, Island i Norveška, u kojima se u mirovinu ide sa 67 godina, pa slijede Irska, Nizozemska i Portugal sa 66 godina te Italija i Švedska sa 66 godina za muškarce i 63 godine za žene.
I u Hrvatskoj se nešto mora poduzeti, ali način na koji je to uradila HDZ-ova vlast je pogrešan.