Sara Kolak je hrvatska sportska senzacija godine i najveće iznenađenje atletskog programa Olimpijskih igara.
U nepuna dva sata poput najljepšeg je bombona osvojila Hrvatsku. Većina domovine je spavala, a na Olimpijskom stadionu u Rio de Janeiru ispisivala se povijest. Koplje je iz desne ruke 21-godišnje Ludbrežanke letjelo sve dalje, sve do naslova olimpijske pobjednice. Zgrabila je svijet za vrat, prodrmala ga i uzela pod svoje. Neke je podsjetila na opjevanog “Rockyja”, ali fenomenalna hrvatska atletičarka odrastala je uz drugačije idole.
- Omiljeni superheroj? Svi Marvelovi, obožavam njegove filmove.
Izabrala je jednog, a vi zastanite, razmislite par sekundi i probajte pogoditi kojeg. Samo se nasmijala, značajno nas pogledala i kratko rekla: Ironman. A tko drugi kad je ona naša Ironwoman. Željezne volje, čvrste ruke, nesalomljivog duha.
- Ironwoman, ha-ha, samo molim vas nemojte to stavljati u naslov.
Razgovarali smo nekih pola sata nakon svečanosti proglašenja najboljih bacačica koplja, nakon što je s rukom na srcu odslušala hrvatsku himni i u ruci napokon osjetila zlatnu medalju. I dalje je izgledala kao da nije svjesna što se dogodilo večer prije na Olimpijskom stadionu.
Sara Kolak nakon osvajanja zlatne medalje u Riju
Himna i suze
Prije ičega drugoga prišla je treneru Andreju Hajnšeku, zagrlila ga još jednom sa suzama u očima i oko vrata mu stavila medalju. Gesta koja opisuje sve...
- Dok sam čekala da izađemo na postolje srce mi je lupalo kao nikad u životu. Još kad je himna zasvirala... I suze su mi nabubrile u očima, ali polako dolazim k sebi. Nemam vremena za odmor, danas slijedi pravo, sportsko slavlje - pričala nam je uzbuđeno i čvrsto u ruci držala svoju medalju.
Smijala se kao malo dijete. I na postolju i još dugo te večeri. Pokazalo se da je trening stupanja na pobjedničko postolje ipak imao svrhu.
- Točno si mogu zamisliti izraz svoje face, a i vidjela sam se na semaforu. Ma koga briga kako izgledam. Olimpijska sam pobjednica s medaljom u rukama. Konačno mogu mirno spavati. Prethodnu noć spavala sam samo dva sata. Mobitel je stalno zvonio, želim svima zahvaliti. HOO-u, HAS-u, najboljem i najdražem klubu Kvarneru. Ivi Florjančić, Lucianu Sušnju koji su bili uz mene u najtežim trenucima. Vjerovali smo i zato sam ti gdje jesam. Grad Rijeka mi je osigurala stipendiju. Znam da sam ponos svog Ludbrega, ali sam i ponos Rijeke. Jedva čekam da dođem u svoja dva doma.
I, prije svega, da vidi svoju obitelj, svoje najbliže.
- Još dolazim k sebi i tek kad dođem doma u Ludbreg dogodit će se klik koji će sve otvoriti. Mama i tata mi ništa nisu stigli reći, ovo je šok šokova za nas. Niti oni nisu svjesni što se dogodilo.
Zbog toga postoji internet, a na hrvatskim portalima već drugi dan dominira Sara Kolak. U manje od dva sata za 99 posto Hrvata dotad nepoznata osvajačica medalje s Europskog prvenstva postala je najomiljenija osoba, primjer bolje budućnosti.
- Gledam naslove i slike, otvaram članke i ništa mi ne ide u glavu. I tako po nekoliko puta. Onda zovem mamu pa zovem tatu i ne znam što govorim. “Mama, mama... tata, tata... uspjeli smo”. Umorna sam, ali je to pozitivan umor. Zato ćemo još jednom sportski proslaviti i zabaviti se jer se ovo ne događa svaki dan. Hvala sportašima! Do Olimpijskih igara sam im se divila gledajući ih na ekranu, a sad sam ih uspjela upoznati. I još su mi svi čestitali na medalji. Uz zlato to je najljepša stvar koja mi se uspjela dogoditi.
Sa stručne strane autor hrvatskog sportskog čuda je Slovenac Andrej Hajnšek. Sa Sarom je počeo raditi prije dvije godine. Brončana medalja sa Svjetskog juniorskog prvenstva, stanka od 15 mjeseci, europska bronca i olimpijski naslov - najkraći je rezime njihova rada. Puta u kojem se stvarala šampionka. Iako, kada on priča, prvaci se ne stvaraju...
- Šampioni se rađaju. Osim toga, i prije su neki treneri radili s njom, ja sam samo nastavio njihov put. Ona je prava šampionka - skromno nam je odgovorio Hajnšek strpljivo čekajući da Sara Kolak završi s obavezama nakon proglašenja i u svojoj ruci prvi put osjeti zlatnu olimpijsku medalju.
- Ne postoji nitko u stvarnom ili filmskom svijetu s kim bih je mogao usporediti. Ona je Sara Kolak.
Ipak, pronašao je riječi kojima bi je opisao najkraće što je moguće. U jednoj rečenici.
- Ludo z Ludbrega, ha, ha.
Sukladno rukometnoj obitelji u kojoj je odrasla, Sara Kolak je bila vratarka. Trenirala je sport svoje mame sve dok joj u ruke nije došlo koplje. Kad ga je jednom primila u ruke, prvi put doživjela osjećaj nakon što najatraktivnija atletska sprava izleti iz ruke i zapara zrakom, povratka više nije bilo. Koplje joj se zalijepilo za ruku.
- Nema ljepše discipline. Dali su mi ga u ruku i u njoj je ostalo. U školi sam uspješno bacala lopticu, pozvali su me na trening i... to je to - kratko će opisati.
Ili kako se to klišeizirano kaže: “ostalo je povijest”.
Nakon Varaždina preselila se u Rijeku kod trenera Pere Kurtovicha. I to je jedino razdoblje u karijeri o kojem ne želi govoriti, nego će samo odmahnuti glavom.
- Njega mi nemojte spominjati. I onda sam završila u Sloveniji u kojoj mi je super.
Po riječima se čini da joj je teže bilo to razdoblje nego više od godinu dana pauziranja zbog operacije. Nakon te očito neslavne epizode preselila se u Sloveniju.
- Ne bih o tome. Odavno sam okrenula novu stranicu u životu, nije vrijedno spomena.
Kvalitetan trener
Sara je još otprije znala za Andreja Hajnšeka i njegove rezultate s Martinom Ratej. U Hrvatskoj nije postojao kvalitetniji trener s boljim rezultatima u bacanju koplja.
- Susretali smo se na pripremama, Martina je bila fenomenalna i htjela sam doći k njemu u Celje. Vera Begić je dogovorila probni trening i prvi razgovor. Oboje smo se potrudili da suradnja funkcionira.
I Andrej Hajnšek se sjeća Sare Kolak iz ranijih dana. Štoviše, mogao je još prije početi raditi s njom. No, odbio je.
- Pet godina prije nisam je htio uzeti jer sam vidio kako se ponašala prema svom treneru. Tad je bila još u Varaždinu. Bože, to je bio užas. Slučajno sam prolazio i vidio dio treninga i svađu. Pomislio sam u sebi, nema šanse da ikad radim s ovakvom. Ona to zna, ali otkako smo počeli nikakvih problema nismo imali. Kad je u Celju, spava kod moje mame. Sjajna cura, zna što radi, zbog toga je danas na tronu. Sara je šampion.
Početak je obilježila ozljeda i operacija desnog ramena, ali prije toga bronca sa Svjetskog juniorskog prvenstva.
- Imali smo mjesec i pol do Svjetskog juniorskog prvenstva kad smo počeli, a već tad ju je boljelo bacačko rame. Pokušao sam iskoristiti ono što je dotad imala, pogoditi formu pa je i s takvim ramenom osvojila brončanu medalju. Ubrzo nakon što se vratila s odmora nije mogla podići ruke i odlučio sam da ide na operaciju. Dr. Čičak je riješio rame i jako sam mu zahvalan. Za rehabilitaciju smo uzeli vremena koliko god joj treba, oko 15 mjeseci. Nisam želio žuriti, na stabilizaciji smo radili do besvijesti.
Sara se prisjeća koliko je razdoblje bez natjecanja i treninga, onoga što najviše voli, formiralo dio njezina šampionskog karaktera.
- Bilo je to vrijeme u kojem sam si posložila kockice u glavi. Ili ću propasti ili nastaviti. Svi sportaši nailaze na teške trenutke, a mene je ta ozljeda naučila pameti. Psihički sam i fizički ojačala. Propustila sam sezonu, ali nije mi žao jer sam tu gdje jesam. Olimpijska pobjednica. Ništa me nije moglo zaustaviti na mom putu, niti sam ikada bila blizu odustajanja od karijere.
Hajnšek nije želio govoriti o tome kako se stvarala prvakinja, uvijek će reći da se šampioni rađaju, ali Sara je iznijela svoj dio priče.
- Rad, karakter, glava, psiha. Sve igra veliku ulogu. Nakon ozljede se ispostavilo da je glava prva, uz rad. Moraš biti psihički spreman iskoristiti svaki trenutak i uživati. Kao što ja uživam u ovim trenucima.
I kao što je iskoristila prvi trenutak za olimpijsko zlato.
- Tko će čekati još četiri godine. Sad jedva čekam da odradimo još par natjecanja do kraja sezone, a onda na lijepi odmor. Punjenje baterija na moru, micanje od svega i uživanje.
Javnost voli superheroje i dirljive priče, tako je svima zanimljiv odnos dvostruke olimpijske pobjednice Sandre Perković i novog člana tog zlatnog društva kraljice sportova Sare Kolak.
- Divno prijateljstvo koje je započelo na mojim prvim pripremama i samo se nastavlja.
Isplela joj je pletenice za sreću uoči natjecanja, davala savjete i u Olimpijskom selu i na stadionu, plesala na tribini nakon zlatnog hica. I zajedno su otišle na Copacabanu jutro nakon velikog trijumfa. Kad Sandra upita “kad je proglašenje”, Sara ne može ništa drugo nego ostvariti rezultat za jedno od prva tri mjesta. I na Europskom prvenstvu u srpnju i na Olimpijskim igrama ponovila se ista priča. Bronca i zlato u elitnoj bacačkoj disciplini.
Svoj red za zajedničko slavlje, za trenutak u kojem će ostati sami na miru, čeka i trener Hajnšek. Čeka na svoju čašu piva sa Sarom prije nego što se na nekoliko dana raziđu. Sara na slavlja, a Hajnšek u Sukošan da na pet dana vidi obitelj.
- Prvo moram odspavati osam sati, a kad se probudimo, sjest ćemo i popričati. Kako završiti sezonu, ali i što ćemo raditi u sljedećoj. Otprilike znam trenerove ciljeve i svoje zadatke, a postoje i stvari koje sam sama sebi rekla. Devedeset posto je jasno, ali nije vrijeme za priču o tome.
Loši uvjeti
Svi naši zlatni olimpijci iz Rio de Janeira na ovaj ili onaj način, tiše ili glasnije, požalili su se na uvjete u kojima su iskovali najveći rezultat u karijeri. Neki od njih su i zabrinuti za svoju budućnost. Na izravno pitanje o uvjetima Sara Kolak nije imala niti jednu pritužbu, ali čim se zagrebe površina dođe se do nevjerojatnog saznanja. Primjerice, olimpijska prvakinja ne može redovito posjećivati roditelje, dolaziti iz Celja u Ludbreg, jer nema za gorivo. Obitelj joj i dalje pomaže s financiranjem.
- Imam krov nad glavom, nisam gladna, imam familiju, imam sve - odgovorila je na pitanje o uvjetima.
No, obitelj ipak pomože.
- Uvijek obitelj mora uskakati. Nije nam lako, ima stvari koje bi se dale popraviti. Sve će se posložiti kako treba, uvjerena sam - rekla je optimistično.
I odgovor na pitanje što će joj se promijeniti u životu nakon osvajanja zlata naslućuje da nije svjesna što će se sve dogoditi, ali da bi trebala ostati čvrsto na nogama. Od hrvatskih zlatnika jedino je ona imala ovakav odgovor. Izvrstan odgovor.
- Znam da se ja neću promijeniti.
Neće joj se promijeniti niti životni trokut: Ludbreg - Rijeka - Celje.
- U Celju živim već dvije godine i super mi je, ali ništa od izlazaka. Nije velik, ali je prekrasan. Ljudi su odlični. Svako malo naiđe neki Hrvat, ima dovoljno naših. U Rijeku odlazim na ispite, u klub Kvarner, ponekad na ručak. Odlasci doma u Ludbreg ovise o mojim financijskim mogućnostima. Ako imam za benzin, onda sam doma svaki drugi vikend, a nekad se događa da u dva mjeseca dođem jedanput. Nekad se i nakon teških priprema ostanem odmarati u Celju jer ne mogu doma, a nekad samo banem doma i iznenadim mamu. “Bok, ja sam došla”, izazove šok i suze.
Teška situacija
Šok bi se mogao javiti i kod nas kad ne bismo živjeli u državi u kojoj ništa nije iznenađujuće. Olimpijska pobjednica nije imala za benzin kako bi svaki slobodni vikend mogla iz Celja otići kući u Ludbreg (oko 120 km) pa je spavala kod trenerove majke.
U Hrvatskoj i Sloveniji stvarala se olimpijska prvakinja, a niti dovoljno komada koplja nisu imali. No, za to su krivi Mađari, odnosno proizvođač Nemeth.
- Grad Rijeka i HOO su naručili pet komada, ali zapelo je kod Nemetha. Rekli su da su ih poslali 8. kolovoza, a svi znamo koji je danas datum i to me pomalo ljuti. Već sam oštetila dva Martinina koplja na treninzima. Nisam namjerno, svakome se to može dogoditi, ali ne osjećam se dobro zbog toga iako sam smislila način na koji ću joj uzvratiti. Naravno, nije tražila da ih platim. Imam samo svoja dva koplja za natjecanje, Zmaja i Thorkija i to je sve materijalno što imam u životu. Za trening mi treba minimalno pet kopalja, a za natjecanje još dva ili tri.
Hajnšek je priznao da ne zna najbolje kako funkcionira financiranje sporta u Hrvatskoj, ali je uvjeren da Sara neće imati nikakvih problema s uvjetima sad kad je olimpijska prvakinja.
- Svi znamo kakva je gospodarska situacija. Nemamo puno, ali smo zadovoljni onime što imamo. HOO, HAS i Kvarner napravili su sve što su mogli, gradovi Rijeka i Ludbreg pomogli su koliko su mogli. S dobrim rezultatima sve će ići na bolje, teško je onima koji ga nemaju. Mislim da više nitko neće morati uskakati sad kad imamo rezultat.
No, ostat će zauvijek zapisano: sportašica Sara Kolak, trener Andrej Hajnšek, disciplina bacanje koplja, rezultat zlatna olimpijska medalja.
- K meni je došla s rezultatom od 57 metara, što znači da je i prije imala dobre stvari. Nismo krenuli od nule, ali moj utjecaj je bio jak jer smo puno toga napravili u tako kratkom razdoblju. I tek smo na početku. Vjerujte mi, za Saru nema granica. I svjetski rekord je dosežan.
I rezultatski napredak u novoj sezoni. U ovoj je napredovala za devet metara, na što mnogi kimaju glavom. Svjetska rekorderka Barbora Špotakova je nakon dva uzastopna olimpijska zlata ostala bez trona. Svrgnula ju je Sara Kolak. Čehinja se ne slaže s Hajnšekom, tvrdi da je zbog konstitucije Sarin limit 68 metara. No, Ludbrežanka se, pak, ne slaže s njom.
- Vidjet ćemo, meni to nije rekla niti me zanima. Samo neka se tješi.
Hajnšek nam je pričao i o Sarinim vrlinama, kao i prostoru za napredak.
- Sa stručne strane ima sve. Dobru tehniku, brza je i jaka, ali sve to može i mora popraviti. Primjerice, još ne radi dobro s nogama, ne trči mekano, a i tehniku mora doraditi. No, u nekim stvarima je već sad savršena. Najbolja je u gornjem dijelu tijela, načinu na koji drži koplje. U tome je već sad najbolja na svijetu unatoč operaciji. To je urođeno, a ona je fenomen. Nema svatko tako nešto.
Kao što svatko nema njegov pristup treninzima i sportu, zbog čega u Sloveniji ima dosta oponenata. Priča o posljednjem treningu prije Rija i vježbi stupanja na postolje prijeći će u legendu...
- Morao sam ih nekako opustiti, bila je to sjajna zafrkancija. Opuštanje je ključ svega i zbog toga je dobro što su joj na prvenstvu Hrvatske zabranili bacati sa Zmajem. Već tad bi prebacila 65 metara i ovdje bi imala veći pritisak. Ovako je postala najveće iznenađenje Olimpijskih igara, zasjenila je i velikog Usaina Bolta - hrabro je rekao trener koji je u Riju savršeno pogodio Sarinu formu.
Želja i borba
No, i on se opustio. Početkom srpnja, nakon osvojene bronce na EP-u, na pitanje o mogućnosti da Sara uđe u finale Olimpijskih igara odgovorio je da je već počeo učiti stihove Lijepe naše.
- Nisam još, opustio sam se. Mislio sam da će biti druga pa nisam učio. Zeznule su me iskusnije bacačice, nisam očekivao da neće prebaciti 65 metara - smijao se Hajnšek.
Tko se zadnji smije, najslađe se smije pa bi mu bolje bilo naučiti himnu kako je i najavio. Dvanaest mjeseci trebalo bi biti dovoljno, u kolovozu 2017. godine je Svjetsko prvenstvo u Londonu.
U Rio de Janeiru se sve poklopilo, ranije nego što su svi očekivali. Suze tijekom finala, nijemost dobrih pola sata nakon natjecanja, pokazuju da je i trener bio šokiran. Koliko god kasnije zadržavao mirnoću.
- Finale je želja, finale je borba, a meni se sve poklopilo. Kad uđeš u najboljih 12, boriš se za medalju, nema druge. Svaka od nas je imala šansu, a ja sam grizla i gurala naprijed.
Nije samo Ironwoman ili Rocky Balboa. Sara je i kao Yoda, snagom volje tjera koplje da leti što dalje. I dalje. I dalje...