ZAGREB - Danas, dan prije ipak ekspresne beatifikacije Ivana Pavla II. a šest godina i četiri tjedna nakon njegove smrti, možda je sazrelo vrijeme za dva pitanja: što je ostalo od njegova pontifikata za danas i za neka buduća vremena, te što Katoličkoj crkvi znači njegovo uvrštenje u zbor blaženih, koji je on sam enormno proširio?
To ne znači, naravno, da je sazrelo vrijeme i za konačne odgovore, ako oni ikada postoje, a kamoli prije stanovite povijesne distance (koja u povjesnici iznosi minimum 50 godina, a sama Katolička crkva ju je za svoje dokumente postavila na minimum 70 godina, tj. dok ne izumru svi koje se u njima spominju).
Teško je definitivno zaključiti koji je trajan trag ostavio njegov pontifikat, jer je bio prožet snažnim kontradikcijama. Na globalnoj razini Ivan Pavao II. je percipiran kao karizmatičan lik, koji je okupljao oceanske mase nedostižne drugima - tri ili četiri milijuna u Manili, a ni u Zagrebu ni u Splitu nitko nije bio kadar privući više ljudi od njega.
S druge strane, imao je snažne i žestoke protivnike na raznim područjima, ne samo među protucrkvenim socijalnim progresistima, nego i unutar Crkve, kako među nestrpljivim reformistima, tako i među zadrtim tradicionalistima (poput shizmatičnih lefebvreovaca koje je Benedikt XVI. možda naivno primio nazad kao pomirene s Koncilom).
Dupli skandal
Sada, u mračnom svjetlu pedofilskih skandala koji su duboko potresli Katoličku crkvu u Sjedinjenim Državama, Irskoj, pa i Njemačkoj, pojedinci šokirani tom krizom zbog zataškavanja spolnog nasilja, osobito nad djecom, prozivaju i samoga Ivana Pavla II., nezadovoljni brzinom kojom su on i tada nadležni kardinal Ratzinger, sadašnji Papa, reagirali na tu ranu (nije skandal samo ono što se događalo u Crkvi, jer događalo se i drugdje, ali je dupli skandal kad to čine oni koji smatraju da imaju pravo druge koriti).
U utorak je New York Times iz pera svoje kolumnistice Maureen Dowd brutalno zapitao: „Kako možeš biti svet ako si propustio zaštititi nevinu djecu?“
Možda i tu vrijedi pojednostavljena ocjena o papi Ivanu Pavlu II. koga su mnogi slušali, ali malo ih je koji su ga poslušali. O čemu bi se samo u Hrvatskoj mogla napisati odeblja knjižurina.
Već je očito da su neke od vanjskih manifestacija prethodnog pontifikata spremljene na tavan, odakle je sadašnji Papa izvukao sasvim drukčije elemente starijih i formalnijih papa.
Nisu posrijedi samo vanjski znaci, poput pastorala s razapetim Kristom koji je uveo Pavao VI., ili Wojtylinih šarenih plašteva, ili njegove jeftine bijele fotelje, umjesto kojih su se vratili zlatan pastoral, pozlaćeno prijestolje i zlatom izvezeni ornati, očito vodstvo rokokoa u uzvratnom susretu protiv pozno prispjela moderniteta.
Putujući apostolat koji je od Ivana Pavla II. učinio “svjetskog župnika” (posjetio je 130 zemalja i zato je 606 dana izbivao iz Italije) također je zabačen, ne samo zbog dobi, nego i zbog drukčijeg poimanja apostolata u Benedikta XVI., koji međutim i sam putuje, manje, tiše, neprodornije.
‘Tvornica svetaca’
Čini se da je posustala i “tvornica svetaca” iz koje je, pod pontifikatom Ivana Pavla II., izišlo 482 svetih (više nego pod njegovim prethodnicima u posljednja četiri stoljeća), a proglasio je i 1338 blaženih (više nego svi njegovi prethodnici zajedno).
Ali sve to su tek pojedinačni elementi koji mogu “udariti u oči”, ali ne determiniraju cjelinu akcije Svete Stolice i Rimske kurije pod nekim pontifikatom.
Ona se odvija ponajprije u teološkim okvirima - a nije na političkim novinama da se bave teologijom, ni vjerom tout court, naprosto zato što pitanja vjere izmiču racionalističkom diskursu, jedinome dopuštenome u novinama.
Postoji, međutim, društveni aspekt vjere koji obično zovemo religijom, važan kao i svaki masovan društveni fenomen. Postoje eklesiološka rješenja važna kao i svaka pitanja društvene organizacije. Postoji i refleks svega toga na politiku, što onda jest eminentna tema političkih novina.
S te strane smo ovdje ocjenjivali i pontifikat Ivana Pavla II., zaključivši svojedobno da je on, formiran u doba drugoga svjetskog rata i nacističkog holokausta, a zatim i staljinističkog terora, svećenik teološki obrazovan na djelu Tome Aquinskoga, sudionik Drugoga vatikanskog koncila na kojemu je Katolička crkva odlučila osuvremeniti svoje metode kako bi odgovorila tim strašnim izazovima suvremenog svijeta, nastavio - na svoj osobni način - putem dvojice koncilskih papa, Ivana XXIII. i Pavla VI., čija je imena unio u svoje papinsko ime, baš kao i njegov neposredni prethodnik papa Ivan Pavao I. ( Albino Luciani). Odabirom tih imena simbolizirana je umna evangelizacija po uzoru na apostola Ivana evanđelista, simbolizirano je širenje kršćanskog nauka svima, bez obzira na jezike, po uzoru na apostola Pavla.
Uvjeren da je Bog gospodar povijesti, da je svrha povijesti zasnivanje Kraljevstva Božjega, da je ono moguće samo ako čovječanstvo prihvati evanđeoske poruke i ako ih aktivno realizira oponašajući Krista, uvjeren da je Isusov nauk paradigma života čiju kulturu treba prihvatiti, ukorijeniti i razviti, a da se tome suprotstavlja “kultura smrti”, zlo, kao posljedica Zloga, Vraga, neprijatelja i Boga i čovjeka - Ivan Pavao II. je u “kulturu smrti” svrstao nepoštivanje čovjekova života (rat i nasilje, genocid, s kojim je izjednačio i abortus, smrtnu kaznu itd.), nepoštivanje čovjekova dostojanstva (izrabljivanje siromašnih i nepoštivanje rada, hedonističko traženje užitka radi užitka: u drogi, u seksu, odakle i osuda kontracepcije…).
Sve to je za njega značilo odbacivanje života kao Božjeg dara i time, implicitno, odbacivanje Boga.