REPORTAŽA

JUTARNJI U ŠIBENSKOJ ULICI U KOJOJ JE ODRASTAO ARSEN DEDIĆ ‘Kad se sjetim djetinjstva i Varoša, sjetim se gladi...’

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 24.08.2015. u 14:58

CROPIX

Do 1868. godine živjeli su u pomoćnim prostorijama van grada. Te godine za 200 austrijskih fiorina kupuju kuću s malom okućnicom

O podrijetlu Dedića ima više verzija. Najbliža mi je ona koju sam čuo u kući, a odnosi se na dolazak u Šibenik nekog našeg pretka iz Zaseoka Dedići u selu Miočić, desetak kilometara sjeveroistočno od Drniša. Zaselak se nalazi u podnožju brda Usovača, a drugi najbliži zaseoci su mu bili: Mirčetići, Pokvasica, Krivača, Martić, Malešević, Vuković, Sejnović i Bura. Ne zna se točno kad je prvi Dedić došao u Šibenik, najvjerojatnije krajem 18. vijeka. Taj Dedić je radio kao sluga kod bogatih i uglednih trgovačkih porodica…

Austrijski fiorini

Do 1868. godine moji Dedići su živjeli u nekim pomoćnim prostorijama gazde Kovačevića u starom dijelu grada. Te godine za 200 austrijskih fiorina kupuju od Jovane Gospodnetić, žene Domenika Belamarića, van gradskih zidina u Varošu, kako se zvao taj dio grada, kuću s malom okućnicom. Dedići su bili radišni, što se može zaključiti i po tome što su već 1891. godine počeli kupovati manje parcele po šibenskom polju: Polačicama, Žašmini, Petrovaču, Kosi, Utvini, Kamenaru…”

Tako o podrijetlu Dedića i njihovu doseljenju u Šibenik u svojoj knjizi “Trg tišine” kazuje Milutin Dedić, slikar i svjetski putnik, Arsenov tri godine stariji brat. Raskošna je to autobiografska knjiga tvrdog uveza, velikog formata i dobro gramažnog masnog kolor papira s velikim brojem fotografija i Milutinovih crteža i portreta. Izdala ju je izdavačka kuća Admiral Books u Beogradu 2012. Primjerak u mojim rukama posudio mi je teolog Branko Sekulić, sin Toška Sekulića, iz varoške familije koja je u kumstvu s Dedićima u čak šest generacija. “Dragi Sekulići, na Trgu tišine susreću se prošlost i budućnost. Bez toga bi sadašnjost bila blijeda i nezanimljiva. Dobro došli na Trg tišine”, piše Milutin u posveti svojim Sekulićima. Branko kaže da je iz Beograda donio dva primjerka ove knjige, ovu u mojim rukama i drugu koju je odnio Arsenu. Kaže da ne vjeruje da u Hrvatskoj postoji još koji komad.

Ti varoški Sekulići u Šibenik su, kako mi Branko kazuje, došli iz Crne Gore, iz sela Sekulići pored Danilovgrada, tamo ispod Nikšića. Došli su u nekim seobama krajem 17. ili u 18. stoljeću. Varoš je današnju vizuru zbijenih kamenih kuća počeo formirati tek u 19. stoljeću za vrijeme Austro-Ugarske kada je odlučeno da se razori gradski bedem koji je varošane dijelio od građanstva unutar zidina pa da svjetina postane jedno. Upravo je od kamena razvaljenog bedema počeo nastajati novi Varoš.

Arsen Dedić s ocem i bratom 1953.

Došljački mentalitet

Rušenjem zidine stapaju se mentaliteti: oni gradski i oni došljački, varoški, pošto je Varoš zapravo bilo prvo selo uz grad ili prvo prigradsko naselje. Donijeli su ljudi sa sobom tu svoje rambašiće, rogače i gorke bajame, držali kokoše, poneku kozu i sadili vrtove. Bilo je to naselje težaka koji su nadničili po Donjem polju, da bi postepeno, kao i Dedići, kako Milutin piše, od rada kupovali zemlju pa onda na njoj radili i sadili svoje loze. U tom spoju sela i grada nastao je mentalitet i narav koji će postepeno zadominirati gradom pa se danas taj grezi varoški duh smatra najstarijim i zapravo originalnim šibenskim mentalitetom. Starije obitelji od varoških uglavnom su pomrle, rijetko koja još ima svjedoka. Grezi su, govori je Arsen za svoje Šibenčane. Grezi su ti stari Šibenčani, taj duh Varoša, kao karta devera. I češće jedan drugom kažu “J… ti mater” nego “Dobro ti jutro”.

U Varošu te 1868. Dedići kupuju kuću na današnjoj adresi Nikole Tesle 41. Prvi susjedi su im Sekulići. I odonda do danas, od Todora Dedića, Arsenova i Milutinova djeda, pa do danas Dedići i Sekulići vezani su raznim kumstvima u šest generacija. Punih 147 godina te dvije familije živjele su jedna uz drugu, zajedno slavili svetkovine, vjenčanja, rođenja te jedni druge tješili u slučajevima smrti. Međusobno su si pomagali u podizanju i preuređenju tih kamenih varoških kuća za sinove koji će ostati. Dijelili su jedni drugima pašticate i rambašiće, plodove iz polja i vrtova, nadmetali se rakijama i vinima. Bili su zajedno i u onih par godina za vrijeme i nakon 2. Svjetskog rata kad je nastupila glad i kad se život pretvorio u nezapamćenu muku. “Kad se sjetim djetinjstva i Varoša, sjetim se te gladi”, ostale su Arsenu te godine zauvijek kao trauma.

Moderne zgrade

“Moj otac Jovan imao je braću Mihaila i Krstu i sestru Mariju, zvanu Marica. Kad su počeli da se žene, podijelili su ono malo što su im preci ostavili. Ocu je pripao dio konobe, dvije prostorije i dio dvorišta. Prostor mali i tijesan, nedovoljan za normalan život, pogotovo zato što u kući nije bilo ni vode ni sanitarija. Pregrađivanje, dograđivanje i prepravljanje je trajalo decenijima. Koliko god su te intervencije stvarale povoljnije uslove za život, kuća je u suštini ostala ista: mala, tipična težačka. To se najbolje vidi danas, kada su svuda oko nje podignute velike i moderne zgrade. Međutim, tim novim zdanjima nedostaje prisnost koju ima naša kuća. Jer one, za razliku od kuće Dedića, nemaju ni dvorište, ni lozu pred kućom, a ni staru smokvu Petrovku koja prva, o Petrovdanu, daje nadaleko poznate sočne plodove. I ta naša kuća, ma koliko bila skučena, ne samo da nije ograničavala moje odrastanje i sazrijevanje, već ga je poticala i usmjeravala”, o staroj kući Dedića piše Milutin Dedić.

Sekulići i dalje žive u kući pored Dedićevih. Stari Branko je umro, ostavio iza sebe dva sina koji su stvorili svoje familije. Svi u kumstvu s Dedićima. I kad je Arsen te večeri otišao i kad su svi živi počeli pričati o mrtvom Arsenu, o svojim susretima s njim i intimnom značenju te umjetničke gromade, Sekulići su o svom kumu i susjedu Arsenu te 147 godina s Dedićima odlučili šutjeti. Koliko razumijevanja, poštivanja i ljubavi je samo bilo potrebno između te dvije familije pa da kumstvo potraje u šest generacija? Koliko je marendi, dogodovština i sulude varoške zafrkancije stalo u životima Branka i Arsena te njihovih obitelji? Jedan umjetnik, drugi radnik manualac, dva različita svijeta, ali oba Varošana, dva kuma. Stotine tih priča u ovim danima kad je svaki detalj o Arsenu medijski toliko važan i tražen, obitelj Sekulić je odlučila neispričati, ostaviti ih u sebi i među starim zidinama Dedićeva i Sekulićeva dvora. Kažu da su te večeri kad je otišao Arsen sjeli u tom svom dvoru, tugovali za kumom, prisjetili se svega i odlučili da Arsen i Dedići ostanu njihovi intimni.

Obitelj Dedić u dvorištu obiteljske kuće u Varošu 1963.

Privilegij i inspiracija

To je bila priča o Sekulićima, Dedićevim prvim susjedima, a okolo njih u nabijenom Varošu još stotine drugih familija, osebujnih likova i čudesnih štorija. Opće je poznata priča da je nevjerojatan broj značajnih ljudi odrastao u toj jednoj ulici ili jednom bloku Varoša. Arsen kao najveći, dakako, a onda Vice Vukov, pa Ivo Pattiera. I Duško Jaramaz, još jedan prvi Arsenov susjed, kao pjevač je imao pet minuta životne slave. Rodio se tu i Igor Mandić, no njegovi su odselili u Split. Živio je tu i Pere Nadoveza, čuveni Splitski Pele. Ali osim tih velikana Varoš je krcat s niz drugih lokalno poznatih i zanimljivih ljudi. Podarilo ih je, doduše, i s najboljom plejadom onih redikula i oriđinala koji grad svakodnevno čine dalmatinskim teatrom komedije.

Glumica Oriana Kunčić živi na Nikole Tesle 1. Generacijski je vezana s Matijom Dedićem pa se ona i Matija, a s njima i spisateljica Olja Runjić, druže cijelog života. Upoznale su Arsena kao djeca i odrastale s njim cijeli život.

“Odrastati u takvoj sredini za mene je bio veliki privilegij i inspiracija, naravno. Svi smo odlazili iz ovog Varoša, ali mu se neprekidno vraćali. Sjećam se jedne divne večeri u Zagrebu. Matija i ja smo taman stasali za kafansko druženje pa smo jednu večer proveli s Arsenom. Cijelu tu večer on je pričao o jednoj staroj česmi koja se nalazila ispred moje kuće. Cijela večer i samo jedna priča o česmi, ali ni u jednom trenutku dosadna ili naporna”, prisjetila se Oriana.

Ivo Pattiera je u istoj ulici par brojeva poviše Arsena. Na večeri Dalmatinske šansone u petak je izveo Arsenovu “Dida moj”. U subotnje jutro smo ga zatekli u usponu Nikolom Tesle točno ispred Arsenova broja 41.

“Koko! Maco!”, tako bi mi Gabi iz dvora vikala kad bi me spazila da prolazim ovuda. “Ajde, dolazi”, govorila bi mi. “Onda bih se popeo gore kod njih u dvor i tamo bismo sjedili satima. Veličanstveno. Malo tko je smio otvoriti ta željezna vrata i ući u taj dvor”, govori nam Pattiera.

Ljetno iznenađenje

Pred tim dvorom znala je “baniti” Šibenska narodna glazba, Arsenova prva ljubav kojoj je ostao odan cijelog života. Oni bi počeli ispred svirati i to bi mu bilo jedno od najdražih ljetnih iznenađenja. Pozvao bi ih sve unutra. “Vi morate cipati, cipati”, vikao bi Arsen. “Jednom glazbar, uvijek glazbar”, još je jedna Arsenova parola vezana uz Glazbu. A Šibenska narodna glazba također se nalazi u Varošu. U nju se Arsen kao flautist uključio sa 12 godina, a u njoj su već bili otac mu Jovo i brat Milutin. U to vrijeme u Glazbi nije bilo toliko mladih kao danas, uglavnom su to bili ljudi u 50- im godinama. Svirali fešte, budnice i sprovode. Odlazili na gostovanja u druge gradove i države. Glazba je za Arsena bila iznimno važna u formativnom smislu. I to ne samo u glazbenom, nego u socijalnom. Duh glazbara je zajebantski i ta crta se kod Arsenova intelekta spojila u jednu genijalnost satire i duhovitosti. Do dolaska u Glazbu Arsen je dan započinjao s mlijekom ili bijelom kavom, a u Glazbi bi se u 7 ujutro startalo s gulašem i vic podbadanjima. Kako je bio najmlađi, a i talentom do tada neviđen, Arsen je u starijim kolegama glazbarima imao potpunu naklonjenost i zaštitu. On im je uzvratio cjeloživotnom posvećenosti, a i fotografije Glazbe je stavio na omote svoja dva prva albuma. Zadnji put Arsen se o svojoj Glazbi raspitivao nakon što je operirao kuk.

“Čuli smo se i nakon mog jednog pitanja o zdravlju on je odmah uzvratio serijom pitanja o Glazbi. Bilo je uvijek tako. Glazba je za njega bilo iznimno važna, što čini radost, ali i jednu veliku obavezu”, kazao nam je Darko Gulin, direktor Šibenske narodne glazbe.

Varoš Arsenova odrastanja imala je, naravno, izniman značaj u njegovu pjesništvu zavičaja. Puno toga u tom Varošu danas više nema. Nema više naroda koji sjedi ispred svojih kuća, odavno nema varoškoga kina Sloboda, koje je Arsen opjevao, nema više onih brojnih toverni u kojima se opijalo, pjevalo i onako varoški grezo psovalo, nakon toverni nema niti jednog otvorenog kafića, nema niti one česme ispred Orianine kuće u Ulici Nikole Tesle… A od ovog ljeta nema više ni Arsena.

Izdvajamo