Mladi američki povjesničar hrvatskog podrijetla Vjeran Pavlaković, pročelnik Odsjeka za kulturalne studije na Filozofskom fakultetu u Rijeci napisao je iznimno zanimljivu knjigu “The Battle for Spain is Ours - Croatia and the Spanish Civil War 1936-1939 (“Borba za Španjolsku je naša - Hrvatska i španjolski građanski rat 1936.-1939.”), koja obrađuje još jedan zapostavljen i nedovoljno istražen period hrvatske povijesti o Hrvatskoj i Španjolskom građanskom ratu, odnosno o političkim reperkusijama i percepciji koji je taj “uvod u Drugi svjetski rat” i ideološko-vrijednosnu podjelu Europe u drugoj polovici 20. stoljeća imao na političke odnose u tadašnjoj Hrvatskoj, koja je bila dio Kraljevine Jugoslavije.
Pavlaković donosi zanimljivu povijesnu priču ne samo o dragovoljcima iz Hrvatske koji su ratovali u Španjolskoj nego i o tome kako se taj veliki događaj prelamao na hrvatskoj političkoj sceni u odnosima tada vodeće stranke Mačekova HSS-a, sve jačih komunista te radikalne desnice - frankovaca, odnosno Pavelićevih ustaša.
- Kad sam se zavukao u arhive radeći na knjizi, mislio sam da ću otkriti kako je ‘ustaško-partizanski’ rat, koji i danas opterećuje hrvatsko društvo, počeo još u Španjolskoj. No, iako je bilo Hrvata s obje strane španjolske bojišnice, i među frankistima, a znatno više među republikancima, ipak je ‘rat’ bio puno žešći u medijima i na stranačkoj sceni obaju ideoloških polova u samoj Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj Jugoslaviji. Prema atmosferi u zainteresiranim strankama, od Komunističke partije, preko frankovaca, do HSS-a, već se tada moglo uočiti kako će se tko postaviti kada rat pokuca na naša vrata - kaže Pavlaković.
Jeste li našli sličnost između tadašnje hrvatske političke svakodnevice i onoga što se događalo u Španjolskoj krajem 30-ih godina?
- Upravo to. Neriješeno nacionalno pitanje, odnosno lijeve i desne koji su na slične načine bili radikalizirani, neodlučne građanke stranke, političku poziciju Crkve. Mnogi unutarnji sukobi i proturječja koja su vladala unutar same Hrvatske ili položaj Hrvata i Hrvatske u Jugoslaviji, u sklopu ‘hrvatskog pitanja’, živo su se prelamali kroz tumačenje onoga što se događa u Španjolskoj. Sve smo to imali i u Kraljevini. Nažalost, proučavajući taj period hrvatske povijesti, sa žaljenjem sam utvrdio da se stvari nisu puno promijenile te da mi i danas na površini još imamo neke slične pritiske i veliku ideologiziranost političke scene. Najinteresantnije u mom radu upravo mi je bilo to praćenje i prelamanje različitih ideologija u tadašnjem hrvatskom i jugoslavenskom političkom spektru. Tadašnja hrvatska javnost bila je jako senzibilizirana za Španjolski građanski rat koji je, za ondašnje tehnološke uvjete, bio iznenađujuće dobro popraćen u hrvatskim medijima i na političkoj sceni.
Znači, u Hrvatskoj je vladao veliki interes za zbivanja u Španjolskoj?
- Da, jer odnosi u Europi pretkazivali su dolazak velike oluje koja će promijeniti političke odnose. Osjećala se ta ratna, prevratnička atmosfera. Ljudi su u kostima znali da je to nešto značajno iako daleko, u Španjolskoj, što će i njima izmijeniti živote. Nije bilo novina koje na naslovnicama svakodnevno nisu donosile vijesti iz Španjolske. No, svake iz svojeg kuta. Odmah početkom rata mladi su frankovci poslali telegram podrške Francu, a komunisti su počeli okupljati i slati dragovoljce. Frankovci su prenosili isključivo vijesti iz Francova tabora, od agencije ABC ili talijanskih i njemačkih izvora, dok su komunisti i ljevica koristili izvješća isključivo iz republikanskih izvora, a građanske novine Obzor i Jutarnji list od engleskih ili francuskih agencija. Stranačka ili katolička glasila, poput Hrvatske straže ili Proletera, donosili su komentare i informacije u skladu sa svojim ideološkim opredjeljenjima. Dok je Straža svakodnevno pisala o progonu vjere i zločinima republikanaca te pozivala na zajednički borbu protiv crvene opasnosti i aveti ateizma, Proleter je navodio frankističke zločine, pozivao na internacionalnu borbu s pošasti fašizma i prokazivao Crkvu kao suodgovornu za to. Crkva je stalno isticala antivjerski i anticrkveni karakter republikanskih boraca. Franco se prikazivao kao zaštitnik vjere, Crkve te kršćanskih tradicija. Koliko je to uzbuđivalo našu javnost, pokazuje i činjenica da se u zagrebačkim kinima, gdje su se prikazivali ratni žurnali iz Španjolske, često događali fizički sukobi među gledateljima ovisno o njihovim sklonostima i uvjerenjima. Neka kina nisu željela prikazivati žurnale kako bi izbjegla te sukobe.
Nacionalno pitanje u Hrvatskoj bilo u je središtu interesa i ljevice i desnice, a upravo je u Španjolskoj ono i bilo jedno od ključnih tijekom građanskog rata.
- Ovdje bih prvo razriješio jednu dilemu. Naime, mnogi me u vezi s tim, pa i studenti, pitaju je li ljevica bila unitaristička i jugoslavenska, a desnica hrvatska. To je potpuno pogrešno - i jedni i drugi bili su za hrvatsko nacionalno oslobođenje ali pod različitim ideološkim, društvenim i socijalnim kondicijama. Etnički pristup bio je i kod jednih i kod drugih - hrvatski. Tu je vrlo zanimljiv pristup: i krajnja ljevica i krajnja desnica u tamošnjim su događajima vidjele spasonosno rješenje za naše probleme. Obje su zagovarale te revolucionarno-ratne španjolske metode, ili se barem njima zanosile, željele su ih prenijeti na naše prostore, posebno komunisti, dok se kod desnice, s napredovanjem frankista, osjećao da će taj trijumfalizam doći i k nama. No, kad su konkretni španjolski problemi u pitanju, pristup se razlikovao.
Kako se uklapala podrška hrvatske desnice Francu, koji je u nacionalnom pitanju u Španjolskoj bio sličan principu koji je u Jugoslaviji podržavao beogradski režim.
- Da, tu je došlo do razlike. Lijevi tisak stalno je isticao važnost borbe za nacionalna prava, Katalonaca, Baska i drugih, uspoređujući to s nacionalnim pravom Hrvata unutar Kraljevine Jugoslavije, dok proustaški tisak nije, začudo, tome pridavao toliku pozornost. Zanimljivo je da su se oni u Jugoslaviji borili protiv unitarizima i ‘srpske prevlasti’, ali nisu pokazivali veliku solidarnost ili suosjećanje s težnjama Katalonaca, jer su tu bili ideološki opredijeljeni više nego nacionalno. Oni su za njih bili komunisti - jer Francova propaganda stalno je prozivala sve republikance kao crvene horde i boljševike, iako je među njima bilo jako puno različitih političkih grupacija - a komunizam je najveća opasnost.
(...)