Za večerašnji koncert Zagrebačke filharmonije u bečkom Musikvereinu gotovo da više nema nijedne preostale karte. To mi je jučer rekao glavni organizator tog koncerta Davor Merkaš. Ja sam, pak, njemu imao čast najaviti uglednog gosta koji će naš orkestar doći poslušati već ujutro, na pokusu.
Berislava Klobučara, 85-godišnjeg hrvatskog dirigenta, samo bi neka velika katastrofa ili kataklizma mogla spriječiti da danas ranije ustane, kako bi se u miru i polako spremio, te sišao niz 112 stepenica od svog stana do bečkog asfalta i u 10 sati već bude u slavnoj Zlatnoj dvorani Musikvereina. Ako bude lijepo vrijeme, možda će tih otprilike kilometar i pol i prošetati.
U svakom slučaju, mladi maestro Ivan Repušić imat će s kim podijeliti silno uzbuđenje koje će ga pri prvom izlasku na taj legendarni podij, koliko ga poznam, sasvim sigurno obuzeti.
A mogao bi dobiti i neki koristan savjet od najkompetentnije moguće osobe. Ako, naime, itko zna što u životu mladog glazbenika znači imati na svojoj strani iskusnog i blagonaklonog mentora, onda je to upravo Berislav Klobučar. Premda je u Hrvatskoj nedovoljno poznat, možemo slobodno reći i zaboravljen, Klobučar je bez svake sumnje nakon Lovre von Matačića najveće hrvatsko dirigentskog ime u svijetu.
Generalmusikdirektor čitave Štajerske
Štoviše, ako ikome pripada titula Matačićevog nasljednika, onda je to upravo maestro Berislav Klobučar. Od 1953. do 1993. dirigirao je 1133 puta u Bečkoj državnoj operi, čiji je doživotni počasni član. Samo u toj kući repertoar mu je obuhvatio 115 naslova.
Uz to, deset je godina bio Generalmusikdirektor čitave Štajerske - to je naime naslov koji ide uz mjesta šefa Opere i Simfonijskog orkestra u Grazu. Isto toliko bio je na čelu Kraljevske opere u Stockholmu, gdje je postao i jedan od najdražih dirigenata legendarne pjevačice Birgit Nilson. Bayreuth, Metropolitan, Scala... tu slobodno možemo i završiti nabrajanje koje bi ionako potrajalo kada bismo željeli navesti sve metropole, sve slavne pozornice, soliste i orkestre s kojima je maestro Klobučar nastupao, a često i snimao diskografska izdanja.
Na žalost, u Hrvatskoj za sve to znaju samo upućeni krugovi glazbenika i ljubitelja glazbe, i to pretežno starije generacije. U široj javnosti, pa čak i kulturnoj, Berislav Klobučar gotovo je nepoznato ime. To se najbolje pokazalo kada mu je predsjednik Mesić nedavno, kao i valjda već tisućama prije njega, uručio Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
No, kako je i tog dana dodjela odlikovanja bila prilično masovno okupljanje, u medijskim najavama i vijestima malo je tko uopće i spomenuo ime Berislava Klobučara.
Gotovo svu pažnju “ukrali” su političari, i to ovaj put oni “bivši”, a među također brojnim odlikovanim kulturnjacima svakom je novinaru i urednik najsigurnije ime za izdvojiti bilo ono redatelja Veljka Bulajića. Berislav Klobučar tako je ostao po strani.
Nije mu to smetalo, štoviše, bilo mu je jako zanimljivo. Našli smo se tog poslijepodneva u kavani hotela Pallace, gdje sa suprugom Natalijom odsjeda za svakog posjeta Zagrebu.
Bečki točan i uredan maestro me je čekao na uglu, ispred ulaza. Značku s diskretnom hrvatskom trobojnicom koja ide uz odlikovanje ponosno je istaknuo na reveru. Ipak, čini se da ga se na Pantovčaku najviše dojmila velika bista Josipa Broza Tita s kojom se prvom susreo. A uopće i činjenica da ga hrvatski predsjednik prima tamo gdje je nekada bila Titova rezidencija.
Nikada nije dao intervju
Treba, naime, znati da je Berislav Klobučar ipak bio emigrant. Iz Titove Jugoslavije otišao je 1951. godine i nikada se više u nju nije vratio. Međutim, bilo bi netočno nazvati ga političkim emigrantom, niti bi se on sam s tim složio.
Sam o tome nikada nije govorio, odnosno Berislav Klobučar nikada nikome nije dao intervju. Ja, pak, posljednje tri-četiri godine uživam u velikoj privilegiji dugih i opuštenih razgovora s maestrom, uključujući i nekoliko divnih poslijepodneva u bečkom domu Klobučarovih.
No, kako to nikada nisu bili intervjui, nego prijateljski razgovori, i kako smo se sve bolje upoznavali, bio sam sve dalje od bilo kakvih političkih pitanja, uključujući i ono koje bi mnoge u Zagrebu najviše zanimalo: zašto je Berislavu Klobučaru i nakon hrvatskog osamostaljenja trebalo još čitavo desetljeće i koja godina više da dođe u Zagreb.
U početku sam i ja čekao priliku da postavim i to eksplicitno pitanje, ali ono mi je vremenom postajalo sve manje bitno.
Mnogi za to krive maestrovu suprugu Nataliju, rođenu Beograđanku, iz stare građanske obitelji kojoj komunistička Jugoslavija nije donijela sreću.
Iako ga je ona već 1947., za posjeta Zagrebu, uočila za dirigentskim pultom Opere, igrom emigrantske sudbine sreli su se 1951. u Beču. Ona je u džepu već imala kartu za Australiju, ali je ostala da bi kasnije, kao maestrova supruga nekoliko puta obletila zemaljsku kuglu. Berislav Klobučar je, naime, nastupao i u Buenos Airesu, ali i u Tokiju, gdje je predvodio ansambl bečke Staatsopere na turneji.
Gospođa Natalija je neiscrpni je izvor informacija i savjesni arhivar karijere, kao i vjerojatno jedan od najupućenijih poznavatelja čitavog opernog i simfonijskog repertoara svog supruga.
Vjerna suputnica
Ipak, samozatajno i duhovito opere dijeli po broju činova i isto toliko znojnih košulja svog muža za koje se trebalo pobrinuti.
Slikati se ne da ni za živu glavu, ali zato ima što ispričati. Primjerice, razgovor s legendarnim intendantom njujorškog Metropolitana Bingom u kojem mu je predlagala neke nove projekte i suvremenije naslove koje je maestro Klobučar s velikim uspjehom postavljao u Grazu. Gospodin Bing ljubazno je zahvalio. Ali, dok je već bila na izlazu iz zgrade, za gospođom Klobučar prolomili su se panični uzvici koji su je zvali natrag u direktorov ured.
Rudolf Bing doista je imao razloga za paniku. Nekoliko trenutaka ranije nazvao ga je Herbert von Karajan da zbog bolesti otkaže ne samo svoj nastup, nego i zakazane izvedbe Wagnerove “Walküre”. O zamjeni nije bilo ni govora, sve dok nije čuo da je u New Yorku Berislav Klobučar, koji je tih dana na početku 1968. u Metu bio angažiran kao dirigent dviju drugih Wagnerovih opera, “Ukletog Holandeza” i “Lohengrina”.
- Ako je već tamo, Klobučar jedini dolazi u obzir da me zamijeni - rekao je Karajan Bingu, a ovaj supruzi maestra Klobučara koji je tako s još jednim naslovom i u New Yorku utvrdio status kompetentnog Wagnerijanca.
U nečem je Klobučar nadmašio čak i Matačića: dirigirao je 1964. Wagnerov “Ring” i u samom Bayreuthu. Narednih godina slijedili su još u samom Wagnerovom svetištu i izvedbe “Tannhäusera”, “Lohengrina” i “Meistersingera”. U ovaj posljednji nastup Klobučar je jednom morao uskočiti umjesto legendarnog Karla Bšhma.
Kako nije imao kod sebe svoju partituru, a Bšhmova je već s njegovim asistentom bila stigla u Bayreuth, dali su mu nju. - Ta je partitura svirala i pjevala sama - i dan danas zadivljen pričao mi je maestro Klobučar misleći na precizne i jasne Bšhmnove oznake upisane u note.
Djetinjstvo s glazbom
Međutim, “doktor Bšhm” nije bio poznat po srdačnosti i velikodušnosti.
Iz Salzburga je u Bayreuth uputio vozača s naredbom da smjesta uzme i vrati njegovu partituru. Vozač je stigao do pauze predstave, a kad je Klobučaru sam Wolfgang Wagner došao s Bšhmovim zahtjevom, naš je dirigent mirno rekao: “Ako sada odnesete partituru, onda svi lijepo možemo ići doma, jer nastavka predstave nema.”
Dvije kopije partiture koje su imali u Bayreuthu bile su, naime, kaže Klobučar, neupotrebljive. Wagnerov unuk mogao je donijeti samo jednu odluku i preuzeti Bšhmov bijes na sebe.
Klobučar je slavnom bečkom dirigentu i dugogodišnjem apsolutnom vladaru Staatsopere poslao najljubaznije pismo zahvale. Odgovor nikada nije dobio.
S Berislavom Klobučarom doista je šteta razgovarati i o čemu drugom osim o glazbi. Ne zato što on o drugim stvarima ne bi imao što reći, ali u njegovom slučaju onaj često raubani izraz kako je nekome glazba život doista nije floskula.
O kojem god vremenu da se povede priča, Berislav Klobučar će ga opisati glazbom i svojim mjestom u glazbi ili uz glazbu. On godine pamti po predstavama, savršeno se sjeća gotovo pa svake pjevačke postave svake predstave na svakom mjestu u svijetu.
Djetinjstvo je bilo puno glazbe, sukladno građanskom društvenom statusu njegovih roditelja, oca Franje - gradskog senatora, i majke Marije, rođene Černoušek. Uostalom, glazbenik je postao i njegov mlađi brat Anđelko, znameniti hrvatski skladatelj i orguljaš.
Berislavu je bilo oko sedam godina kad ga je majka prvi put odvela na tradicionalnu izvedbu Wagnerova “Parsifala” na Veliki četvrtak. Tu je već bila zapečaćena njegova sudbina kao dirigenta kad je tako mlada duša dobila strastveni poljubac najljepše umjetnosti. Morao je, naravno, učiti klavir i ostale predmete, ali zanimalo ga je samo jedno - dirigiranje. U kazalištu je gledao sve što se tih godina davalo. Bila mu je, kao premalenom, zabranjena samo Suppeova opereta “Bocaccio” i 1937. povijesna izvedba Šostakovičeve “Katarine Izmailove” čiji je prijenos slušao na radiju.
Početak i kraj rata u Operi
I početak i kraj Drugog svjetskog rata u biografiji Berislava Klobučara imaju kazališne nadnevke. Početak pamti po silnoj “tragediji”: direktor Opere Stražnicky potjerao ga je kući s generalne probe “Parsifala” - tog Svetoga Grala sve glazbe za tada već gimnazijalca Klobučara.
Mnogo kasnije shvatio je da je to bio čin očinske brige za klinca kojem bi bilo bolje da je doma dok strana vojska ulazi u Zagreb. Četiri godine kasnije, na dan kad su posljednji Nijemci s jedne strane napuštali, a prvi partizani s druge već ulazili u Zagreb Klobučar je oddirigirao podnevnu predstavu “Manon” i otišao se sakriti na jedan zagrebački tavan. Kako je od šmrkavca kojeg se tjera s proba u tako kratkom vremenu postao dirigent u prvoj nacionalnoj opernoj kući? Tako što je naišao na svog mentora i umjetničkog oca Lovru von Matačića. (Zbog ovog duhovnog očinstva Zagrebom se još i danas pronosi trač da je Matačić i njegov biološki otac. Fotografija Franje Klobučara dovoljan je demanti tog naklapanja, koje samo govori koliko je u Zagrebu uvijek bilo malo razumijevanja i shvaćanja duhovnih stvari koje se događaju između velikih ljudi.)
Osim propuštene generalke “Parsifala”, kada se nakon Uskrsa vratio u školu, u tada već uspostavljenoj NDH, tada 17-godišnjeg Klobučara mučilo je što ga svi profesori Muzičke akademije smatraju još uvijek premladim da bi ga poučavali dirigiranju.
Znajući za njegovu tugu, tračak nade mu je donio školski kolega Kšck.
- Okrenuo se prema meni iz svoje klupe i rekao mi da Matačić stanuje kod njegove mame i da mogu doći ako hoću - ispričao mi je Klobučar.
Nije mu trebalo dugo da iskoristi nenadanu priliku.
Jedne je večeri tako napokon i službeno predstavljen Matačiću, koji mu je rekao neka sljedeći dan dođe k njemu i neka do tada nauči napamet dionicu viole prvog stavka Mozartove Simfonije u g-mollu. - Proveo sam čitavu noć za klavirom, a on se drugi dan uopće nije sjećao da mi je nešto zadao - sjeća se Klobučar. Ali, zato su mu se širom otvorila vrata najkorisnije i najbolje moguće dirigentske škole: bio je od tada pozvan na svaki Matačićev pokus.
Prvi izlazak na podij
Razumijete li sada zašto Berislava Klobučara nisam pitao ništa o politici?
Koliko god to nekome bilo teško shvatljivo, a dok nisam dobro upoznao nekoliko velikih ljudi iz te zagrebačke generacije nisam shvaćao ni ja, Berislavu Klobučaru 1941. godina bila je godina 150. godišnjice Mozartove smrti i godina u kojoj je prvi put stao pred orkestar, a tek onda godina u kojoj je u njegov grad stigao rat.
Potpuno nenadano, na pokusu za koncert u čast velike godišnjice, 4. prosinca 1941. u zagrebačkoj Operi, majstor Matačić je svog mladog šegrta Klobučara pozvao za pult i predao mu štapić.
Dirigirao je čitav “Ave verum”, a iz Mozartova Requiema stavak “Domine Jesu”.
Solisti su bili Vera Grozaj, Marijana Radev, Josip Gostič i Tomislav Neralić. Dva ratna ljeta Klobučar je provodio u Salzburgu radeći s Clemensom Kraussom, a već s 19 godina debitirao je u zagrebačkoj Operi s “Graničarima” Franje Pokornog dobivši uskoro i prvu premijeru: Dobronićeva “Gorana”. Naslovi su se nizali jedan za drugim i mlada dirigentska zvijezda bila je rođena.
Nakon rata, od novog rukovodstva HNK dobio je, zbog svog djelovanja u NDH, što je ponekad podrazumijevalo i dirigiranje u uniformi domobranske glazbene škole, samo dva mjeseca zabrane nastupanja.
Već u rujnu 1941. dirigirao je ulomke Zrinskog na velikoj proslavi 50. godišnjice otvorenja zgrade HNK.
Nakon odlaska u Beč, jednako mu je strelovito krenula i karijera u Staatsoperi. Nakon prve Butterfly, koju je dobio u svibnju 1952. na preporuku Dragice Martinis, do kraja te godine ima je iza sebe već dvadesetak nastupa u šest različitih naslova.
Zato ću večeras u Beču svakako pokušati saznati što je danas Berislav Klobučar šapnuo mladom Ivanu Repušiću.
Povratak u rodni grad nakon pola stoljeća
Zahvaljujući najviše nastojanjima Anđelka Ramušćaka i Fonda Matačić, Berislav Klobučar je na samom kraju 1980-ih počeo dolaziti u Zagreb. Susreo sam ga i pozdravio prvi put u publici na koncertu Zagrebačke filharmonije. Napokon, 2004. godine, kada je bio i predsjednik žirija dirigentskog natjecanja Matačić, te primio i nagradu za životno djelo s imenom svog velikog učitelja, Klobučar je nakon pune 53 godine ponovo nastupio u Zagrebu. Najprije je u veljači te godine u zagrebačkoj Katedrali s Hrvatskim komornim orkestrom, solistima i zborom predvodio potresnu izvedbu Mozartova Requiema. Baš kao i njegov učitelj davne 1941., i Klobučar je prije Requima dodao Ave verum. U jesen iste godine maestro Klobučar je nastupio i u Lisinskom s orkestrom Zagrebačke filharmonije. Tada je, sasvim sigurno također ne slučajno, odabrao skladbe Richarda Straussa. Da mu liječnici zbog teških srčanih tegoba nisu zabranili, sigurno bi još uvijek bio za dirigentskim pultom. Njegov život s glazbom, međutim, nipošto nije završio. Po partiturama i snimkama na njegovom radnom stolu uvijek možete znati što se trenutno igra i svira u Beču. On je na svim važnim probama i premijerama, a kada stvar vrijedi i reprizama. Upravo zato doći će i jutros na probu u Musikverein. Ali i zbog Zagreba.