Ovo je uzbudljivo doba za sve one koji se bave istraživanjima na planu energije i naš je limit jedino imaginacija. Još prije nekoliko godina ta su istraživanja bila izvan znanstvenog mainstreama. No, imenovanje nobelovca Stevena Chua za američkog ministra energetike dovelo je do velikih promjena.
Chu je uvidio da dolazi velika kriza energije, a da su jedino rješenje za taj problem istraživanja, jer trebaju nam nove tehnologije - rekao je prof. Marin Soljačić (36), jedan od najuspješnijih hrvatskih fizičara mlađe generacije, koji je ovih dana bio u kratkom posjetu rodnom Zagrebu.
Interes kompanija
Soljačić, koji za mjesec dana postaje izvanredni profesor na prestižnom Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Bostonu, u javnosti je poznat kao “novi Tesla”. Taj nadimak dobio je u medijima nakon što je u ljeto 2007. godine uspješno demonstrirao Witricity, koncept bežičnog prijenosa energije na sobnoj udaljenosti.
Ugledni mediji kao što su New York Times, Technology Review, Scientific American i Discover Magazine proglasili su Witricity jednim od najvažnijih tehnoloških prodora te godine, a svoj interes odmah su pokazale i brojne kompanije.
- Kada smo 2005. godine prvi put predstavili Witricity, to je bilo jako udaljeno od znanstvenog mainstreama. No, danas se bežičnim prijenosom energije bavi veliki broj znanstvenika, ali i kompanije poput Intela. Vjerujem da ćemo u iduće dvije-tri godine vidjeti prve primjene bežičnog prijenosa energije - ispričao je Marin Soljačić naglasivši da je upravo nobelovac Chu bio jedan od prvih znanstvenika koji su prepoznali važnost bežičnog prijenosa energije.
- Koncept Witricity prvi put sam predstavio na simpoziju u povodu 90-og rođendana Charlesa Townesa, jednog od izumitelja lasera. Tom prilikom dodjeljivale su se i nagrade, a u povjerenstvu za dodjelu bio je i Steven Chu. Iako je u to doba Witricity bio samo koncept koji nije bio eksperimentalno provjeren, povjerenstvo mi je dodijelilo jednu od nagrada. Kad su mi dodjeljivali nagradu, u publici je bilo dvadesetak nobelovaca.
Punjenje automobila
Meni je to bilo ohrabrenje da nastavim istraživanja na bežičnom prijenosu energije iako je to tada djelovalo vrlo bizarno - prisjetio je Soljačić koji očekuje da će bežični prijenos energije svoju primjenu najprije naći kod punjenja uređaja poput mobitela, iphonea, ipada i sličnih.
- Vjerujem da ćemo jednog dana bežično puniti i električni automobil. Primjerice, kad se auto parkira u garažu, on se odmah počne automatski puniti. Teško je predvidjeti sve primjene, ali vjerojatno će se najprije početi s manje zahtjevnima koje iziskuju prijenos energije na manjoj udaljenosti i s manje snage.
Sada ima više koncepata bežičnog prijenosa energije, neki su sličnim našem Witricityju, a neki se razlikuju - pojasnio je Soljačić naglasivši da se sada uz Witricity bavi i istraživanjem fotoničkih kristala.
Ljudi iz 9 zemalja
- Fotonički kristali su novo područje u znanosti, po meni jako perspektivno. Već imaju neke primjene, primjerice u medicini, kod telekomunikacija, kod izrade boljih lasera. Mene konkretno zanima kako nam fotonički kristali mogu omogućiti bolju, jeftiniju i efikasniju pretvorbu sunčeve u električnu energiju - rekao je dr. Soljačić koji je za istraživanje fotoničkih kristala, zajedno s dvanaestak profesora na MIT-u, od Ministarstva energetike (DOE) dobio grant težak dvadedesetak milijuna dolara.
Nemilosrdna kompeticija
Kako MIT, koji je dao više od 60 Nobelovih nagrada, slovi za jedno od najuspješnijih svjetskih sveučilišta na području prirodnih i tehničkih znanosti, upitala sam prof. Soljačića u čemu je tajna uspjeha te institucije.
- To je kompleksno pitanje, no po meni su najbitniji ljudi. U mojoj grupi su znanstvenici iz devet zemalja, a u svakoj od tih država oni su bili među najboljima. Na MIT-u rade vrhunski ljudi i oni privlače isto tako izvanredne ljude. Ti ljudi onda stvaraju nove tehnologije.
To, naravno, privlači i investicije, kako privatne tako i javna ulaganja.
No, želim naglasiti da novci sami po sebi nisu dovoljni da bi neka institucija bila vrhunska. Vidio sam mnoge institucije koje imaju novaca, ali još uvijek tamo nisu i izvanredni ljudi.
Najveća vrijednost su ljudi i to je ono što treba imati na umu - ispričao je Soljačić naglasivši da među samim znanstvenicima na MIT-u vlada atmosfera suradnje.
- Kad si na MIT-u, nemaš osjećaj da se natječeš protiv svojih kolega. Mnogo češće radimo zajedno u timu, a naš konkurenti su izvan MIT-u. Meni se sviđa ta atmosfera - naglasio je Marin Soljačić.
Zašto su američka sveučilišta najbolja na svijetu?, upitala sam.
- U Americi ima 3000 sveučilišta i neka od njih su uistinu najbolja. Ono što je u SAD najvažnije za uspjeh sveučilišta jest prilično nemilosrdna kompeticija među njima jer moraju privući dobre studente i financije.
Zbog te nemilosrdne kompeticije, ona sveučilišta koja ne rade dobro propadaju, a ona koja su dobra idu prema vrhu. Ta kompeticija ih prisiljava da budu uspješni i to je svojevrsni princip prirodnoga odabiranja. Tržišni mehanizam je u SAD dobrim dijelom zaslužan za uspjeh sveučilšta, no to ne znači da se može primjeniti u svakom društvu - pojasnio je Marin Soljačić.
Kome besplatna škola
Zanimalo me je što misli o zahtjevima naših studenata za besplatnim školovanjem, a on je odgovorio navodeći vlastiti primjer studiranja na MIT-u.
- Studij na MIT je prilično skup, oko 40.000 dolara godišnje. No, to nije ekonomska cijena jer MIT na obrazovanje svakog studenta potroši dvostruko više.
Kad sam1992. godine došao na MIT, moji roditelji nisu imali novaca da mi plate školovanje. No, MIT me prepoznao kao nadarenog i marljivog pa su mi dali punu stipendiju i nisam morao platiti ništa. Bez obzira što to mnogo košta porezne obveznike, u većini društava konsenzus je da se marljivim i talentiranim ljudima isplati platiti školovanje jer je to dobra investicija u budućnost.
Što se tiče onih koji nisu toliko marljivi i talentirani, pogotovo ako nisu jako marljivi, na svakom je društvu da odluči je li voljno prinijeti tu žrtvu i za njih. Naposljetku, radni ljudi to moraju platiti - zaključio je Marin Soljačić.
'Ne vraćam se, započeo sam previše projekata'
Marin Soljačić rođen je u Zagrebu gdje je završio osnovnu i srednju školu (MIOC). Diplomirao je 1996. godine fiziku i elektrotehniku na Massachussetts Institute of Technology (MIT). Doktorirao je 2000. godine na Sveučilištu Princeton, a od te godine godine radi na MIT-u gdje će za mjesec dana postati izvanredni profesor.
Objavio je 97 radova, a ima i 16 patenata. Dobitnik je niza prestižnih priznanja, uključujući “Adolph Lomb Medal”, američke udruge za optiku, te TR 35, nagrade koju Technology Review, najstariji tehnološki časopis na svijetu, dodjeljuje najboljim mladim inovatorima. Prije dvije godine dobio je i prestižnu stipendiju zaklade MacArthur.
Marin Soljačić oženjen je i otac osmogodišnjeg dječaka. - Svima koji žive u inozemstvu stalno je prisutna misao o povratku u domovinu. No, zasad ne mogu planirati povratak jer sam na MIT-u počeo niz istraživanja. Ipak, u kontaktu sam s hrvatskim znanstvenicima i uspješno surađujem s dr. Hrvojem Buljanom sa Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu - rekao je Soljačić.