20 GODINA OD SPEKTAKULARNOG LOVA NA VINKA PINTARIĆA

'Noćima sam tumarao cestama, molio Boga da naleti. Bojao sam se da će opet ubiti'

    AUTOR:
    • Tomislav Novak

  • OBJAVLJENO:
  • 08.08.2010. u 12:55

Akcija Prsten, koja je okončala 18 godina dug teror Vinka Pintarića, počela je prije točno 20 godina. Ubio je petero ljudi, ranio dva policajca, krao i provaljivao. Unatoč velikim naporima, Pintarića je 50 najsposobijih zagrebačkih specijalaca gonilo točno 11 mjeseci. Ubijen je hicem u glavu nakon opsade, a tijelo mu leži na zatvorskom groblju u Lepoglavi

Užarena je makadamska cesta rasjekla zelenu dolinu po pola, poput gigantske zmije što se lijeno izvalila u travi. Njome korača mala povorka s lijesom. Na čelu je župnik s križem. Za njim se vuku četvorica zatvorenika u prašnjavim cokulama, što znojni stenju pod neželjenim teretom. Na kraju čuvari s puškama. Hodaju sporo, žedni i umorni, pa naglo zakrenu prema brdašcu i još dalje, sve do livade u sjeni gradskog groblja. Tamo ih čeka jedna iskopana rupa.

Uskoro, groblje je prazno. Čuju se samo vjetar i svećenik koji mrmlja sam pored drvenog križa zabijenog u svježi humak. U daljini se vide zidine zatvora.

Župnik se prene iz misli pa se prekriži i hitro krene natrag u selo. Sa sjevera se približava oluja.

Na zatvorskom groblju

Mato Repić, župnik lepoglavski, točno je ovako, po usmenoj predaji, pokopao svog posljednjeg zatvorenika. Posao je to koji ga je pratio cijeli život. Kroz dugih 60 godina otpravljao je niz makadamsku cestu, tu posljednju milju, prokletnike napuštene od obitelji i kopilad zaboravljenu od svijeta.

Posljednji kojeg je pokopao zvao se Vinko Pintarić. Nitko mu nije bio na sprovodu.

Danas je zatvorsko groblje tek nepravilno omeđena i svježe pokošena livada. Sedamnaest je humaka na njoj, svaki označen drvenim križem bez imena ili broja. Dakako, puno je više ljudi ovdje ostavilo svoje kosti. Evo, baš tu lijevo, kažu nam, pokopan je stanoviti Alfred Zimalo, koji je u ćeliji gutao metalne predmete kako bi ga prebacili u bolnicu. Dobio je sepsu, pa je umjesto toga prebačen na groblje. Nitko nije htio preuzeti tijelo, zato je ovdje. Vinkov je križ udaljen od ostalih i obrasao je u gust šimšir, grmoliku biljku što u kasno proljeće, kada je pokopan, cvate neuglednim zelenožutim cvijetovima.

Pedeset specijalaca

Legenda kaže da je grm po sprovodu zasadio nepoznati mladić kojeg su uvjerili da je Vinkov nepriznati sin. On mu, navodno, jedini, s vremena na vrijeme, dolazi na grob. I sada u srcu tame, okružen nabujalim šumama što ih je toliko volio, leži strašni Pinta, možda i najgori čovjek što ga je zagorski kraj upoznao. Ludilo, alkohol, pucnjava. Bijeg, pravda, sudbina. Sve su to dijelovi priče o njemu. Mora da je u svemu prste imao i sam Nečastivi.

Neke detalje sada, 20 godina kasnije, doznajemo prvi put. Godina je 1990., mjesec kolovoz, točno prije dvadeset godina. U tijeku je veliki lov. Pedeset specijalaca pod punom ratnom spremom, sa šljemovima od šest kilograma na glavi, pancirkama, automatskim puškama i škorpionima, češljaju zagorske šume. Naređenje: uhvatiti Vinka Pintarića, serijskog ubojicu koji već 18 godina sije teror od Zaboka do Bjelovara i šire. Poput šumskog zloduha, pričaju seljaci, vrluda voćnjacima i livadama, šulja se po štagljevima. Ima pištolj za pojasom i lovačku sačmaricu u ruci. Kapa s coflekom klati mu se na glavi. Pijan je i opasan.

Počinje hajka

- Mislili smo da ćemo ga brzo uhvatiti. Bili smo u zabludi. Sa 50 specijalaca helikopterom sam se prebacio u Zabok. Puna ratna sprema. Od rane zore do spuštanja mraka češljali smo šume, livade i vikendice i iscrpljivali se. Znate li da na tom području ima deset tisuća vikendica? Svaku smo morali pretražiti. Bilo je puno lažnih uzbuna. Dnevno smo pretražili oko 30 kilometara kvadratnih - prisjeća se Mate Laušić, koji je tada radio kao pomoćnik Damira Lončarića, načelnika operativnog sektora zagrebačke policije.

Dobio je naređenje da na terenu vodi veliku akciju hvatanja, a Lončarić je akciju vodio iz Zagreba. Sa sobom je poveo 30 najsposobnijih operativaca iz jedinice za posebne namjene (kasnije će to postati Alfe) i 15 specijalaca iz antiterorističke jedinice Lučko. Među njima je kao mladi specijalac krenuo i Vladimir Faber.

Pintarićev krvavi put počeo je još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ubio je susjeda jer je mislio da mu zavodi suprugu. Nakon bijega iz bolnice za umno poremećene osobe ubio je i nju. Zvala se Katica Tisanić, s njom je imao kćer, koja danas nosi drugo prezime. Do lipnja 1990. služio je kazne u Staroj Gradiški i Lepoglavi. A kad je ubio svoju treću žrtvu, nevinog prolaznika, policija je konačno krenula u akciju.

‘Pinta, vrati se!’

- Evo, piše ovdje - dana 25. lipnja 1990. na sastanku u Đorđićevoj odlučeno je da nakon trećeg Pintinog ubojstva krene opsežna akcija hvatanja. Pukla je tikva, da se tako izrazim, moralo se nešto poduzeti - čita Laušić iz svojeg bloka s originalnim bilješkama iz tog vremena.

Akciju je nazvao Prsten, vodeći se za činjenicom da se radi o teritoriju oko Zagreba. On ju je i vodio na terenu. S njim sam se sreo na samu dvadesetu godišnjicu početka akcije, koja je možda i prva terenska akcija zagrebačke policije u doba neovisnosti, a u samo predvečerje rata.

Doba je to demokratskih promjena, HDZ dolazi na vlast, Bad Blue Boysi na Maksimiru skandiraju: Pinta, vrati se! Balvan revolucija samo što nije počela. Mediji su sa nasladom pratili svaki Pintarićev pothvat, a on im nije ostao dužan. Preko svog odvjetnika, danas pokojnog Ladislava Gruičića, slao im je pisma, ismijavajući policiju i prozivajući izdajice i prokletnike.

U pismima između ostalog stoji: Zlato moje što si mi to napravila, nisi smjela. Za mene više nema zakona. Izdajice čuvajte me se. Ja sam u Zaboku čekam da mi pokopaju ženu.

Laušićevi ljudi smjestili su se upravo u Zaboku i svakog jutra kretali u akciju. Kad su u rujnu shvatili da nisu ništa postigli, odlučeno je da se taktika promijeni.

Šuma mu je bila dom

- Odlučili smo se za tihi rat - kaže Laušić.

Pintarić nije imao klasične jatake i mještani su pod prisilom, često na nišanu, Pintariću davali hranu i prenočište, a katkad i municiju i prevozili ga od mjesta do mjesta.

- Gazda, znaš tko sam. Ispeci mi jajca i špeka, daj mi litru vina i čistu košulju. Idem spati u tvoj štagalj. Ujutro ću otići, nebuš me ni videl. Ali ak kome veliš, zapalil bum ti hižu i sve tvoje potukel - govorio bi Pintarić kad bi nasilno ušao u nečiju kuću. Bio je snažan, izražene donje čeljusti. Bio je visok tek 162 centimetra, a lovačka puška vječno mu je ležerno drijemala na lijevom boku, spremna na ugriz.

- Mala snažna kutijica. Takav je bio Pinta - opisuje ga Laušić. Nekad bi se u kišno vrijem ukazivao u crnoj kabanici.

Pomagali su mu svi, a od straha rijetko bi tko policiji nešto prijavio, a ako i bi, to se događalo s dva tjedna odmaka, kad je već bilo prekasno. Pinta je bio netipičan kriminalac. Za razliku od ostalih nije bježao u grad nego u divljinu. Nikad, iako je imao priliku, nije napustio zagorski kraj. Spavao je po šumama i štagljevima. Šuma mu je bila dom, tvrdi Laušić.

- U šumi se čudesno snalazio. Razgovarao sam jednom s njegovom majkom, danas pokojnom. Rekla mi je da je s Vinkom dok je imao pet godina išla u šumu po drva za ogrijev. Već tada je trčkarao i pjevao: moja šumica, moja slobodica - prisjeća se.

Čovjek od riječi

Vinko je rođen 1941. u Zrinskom Topolovcu pored Bjelovara, a njegov teror trajao je 17 godina. Oca Iliju pogubili su mu partizani optuživši ga da je surađivao s ustašama. Umlatili su ga pred Vinkovim očima, a kad mu se majka nakon nekoliko godina preudala, očuh, inače alkoholičar, redovito ga je mlatio zajedno sa majkom.

Zoran Vlaisavljević, danas šef Odjela za tretman u Lepoglavi, prisjeća se svojih razgovora s Pintarićem prije nego što je pobjegao iz zatvora.

- Kao da je bio podijeljena ličnost. Vani nasilan i pijan, u zatvoru izuzetno korektan i marljiv. Nikad se nije posvađao s čuvarima, a imao je poštovanje prema njihovu autoritetu. Bio je vrlo tvrd, rigidan i nikome nije popuštao. Slijepo se držao svojih pravila, a iako njegov moralni sustav nije bio devijantan, on je imao samo svoja pravila. Bio je čovjek od riječi - kaže Vlaisavljević. Ukratko, kad Vinko nešto obeća, to i ispuni.

- Pinta je bio tipični zagorski pravdaš. Njegova ubojstva počinjena su u visokom stupnju razdražljivosti i alkoholiziranosti. Nije trpio protivljenje i oni koji bi saslušali njegove višesatne monologe i povlađivali mu, preživjeli bi. Bio je jako pametan iako nije završio niti osnovnu školu. Kvragu, nije znao ni pisati ni čitati. Znao je s oružjem, ali nije bio specijalac kako su ga tada opisivali u novinama - opisuje ga Laušić i dodaje: meni ga je bilo žao, posebno kad je ubijen. A znao sam da se više ne može predati, ego mu to nije dopuštao.

Polovicom osamdesetih, dok je bio zatvoren u Lepoglavi , Vlaislavljević je bezbroj puta s njim razgovarao. Dvaput tjedno, najmanje. Otkriva nam da je Pintarić radio u Odjelu za keramiku. Bio je izvrsni radnik.

Nova ubojstva

- Pitali smo se dati mu posao ili ne. Radni zadatak mu je bio poliranje vaza, pepeljara i svega što smo izrađivali. Pintarić je bio izuzetno marljiv i čak se žalio na druge zabušante. Ozbiljno je shvatio svoju dužnost -kaže Vlaisavljević.

Imao je tradicionalni katolički sustav vrijednosti. Mrzio je pedofile i silovatelje, oni su za njega bili na dnu lanca. Kada bi netko nepravedno bio nagrađen, podivljao je. Isto je vrijedilo i za nepravedno kažnjene. Za njih se u zatvoru zauzimao.

Akcija Prsten ubrzo je poprimila drugačiji oblik. Nakon početnih nesupjeha, Laušić je raspodijelio svoje ljude na nove zadatke. Došlo je do četvrtog i petog ubojstva. Trebalo je požuriti.

Zagorski Bonnie i Clyde

Policajci su se prerušili u veterinare i u kombiju su obilazili sela. Ljudima su govorili da cijepe kokoši, a usput bi, uz kupicu vina od gazde pokušali ispipati informacije. Kao službenici Elektre provjeravali su štagljeve. U to vrijeme mnogi su mještani zagorskih sela ilegalno uvodili struju u štagljeve, pa su policajci imali dobar izgovor za šetnju po imanjima. Kako je Pinta spavao po štagljevima, na nekima su našli njegove tragove.

Jednog policajcaprerušili su u lepoglavskog zatvorenika u bijegu, pa je on sam tumarao po selima i pokušavao naći Pintarića. Dvojica su kombijem obilazili sela i prodavali drangulije. Bez rezultata.

A onda su doznali da Pintarić po raznim selima ima ljubavnice.

- Bio je to seoski polusvijet. Uglavnom je riječ o starijim usidjelicama ili razvedenim ženama koje su u siromaštvu, posve uboge, živjele na kraju sela i sa svima su bile posvađane. U Vinku su vidjele zaštitnika i nekoga tko će im kupiti meso i vino. One su se s njim dobro najele i napile, a on ih je iskoristio. Bile su razočarane u život i bez ikakvih primanja. Vinko je bio njihov spasitelj - opisuje Laušić.

Jedna od njih, Barbara Šipek, bila mu je najodanija i najdugotrajnija pratilja. Upoznali su se kad je Pintarić iskočio iz kukuruza i tražio je vode. Ona ga je pozvala u kuću i počela je romansa.

U Vjesniku iz tog vremena ovako su opisali susret.

- Bog daj, znaš ko sam ja? Ja sam Vinko, žedan sam, daj mi vode.

-Znam tko si. Nema veze. Dođi u kuću, dat ću ti vode.

Zajedno su, izigravajući Bonnie i Clydea, čak išli u brojne provale. Barbara, koju su zvali Bara, dočekala ga je i kad je pobjegao iz Lepoglave.

Kobni ljubavnik

- Ako se točno sjećam, Vinko je dobivao jednokratne dopuste. Riječ je o povlastici s kojom zatvorenik može izaći na nekoliko sati iz zatvora u grad sa svojim posjetiteljem. Uvijek se vraćao točno u minutu. Znam da mu je jedna žena redovito dolazila u posjet. Kad je zadnji put izašao, a upravo s njom, više se nikad nije vratio - priča Vlaisavljević, koji u tom razdoblju više nije imao kontakata s Pintom. Ta je žena bila Barbara.

Bilo kako bilo, jedan od policajaca tajno se ubacio u jednu seosku trgovinu mješovitom robom. Niti gazda dućana nije znao da je na tajnom zadatku. Radio je kao prodavač i morao je paziti hoće li koja od tih žena kupovati neuobičajeno veliku količinu mesa, kruha, vina ili konjaka. Vinko je prokleto volio konjak. Usporedo, počela je i akcija prisluškivanja kuća tih žena.

- Tehnika nas je tada primoravala da budemo blizu kuća koje smo ozvučili. Smjestili smo se jednom u staju ili drvarnicu, ne sjećam se više, blizu jedne kuće i slušali s kime priča ta žena. I ona je pričala i pričala, a nitko joj nije odgovarao. Posumnjali smo da je Pinta u kući i da ili šuti i spava ili komunicira s njom preko znakova. Na kraju smo shvatili da priča sa svojim psom - smije se Laušić.

Barbara Šipek na kraju je, sama i ostavljena, umrla od intoksikacije alkoholom u svom krevetu, nekoliko mjeseci nakon što je Pinta ubijen. Druga pak ljubavnica Ankica Buhiniček prošla je jednako loše. U njenoj kući je Pinta na kraju i skončao, nakon višesatne opsade i puškaranja s policijom. Prije nego što je ubijen, nju je propucao u trbuh jer je mislio da ga je izdala. Preživjela je, ali je danas i ona pokojna.

Kako je vrijeme odmicalo, ljudstvo se ubrzo počelo osipati. S obzirom na rat koji se opasno približavao, pola specijalaca već je bilo prebačeno na druge zadatke. I Faber je otišao na tečaj za prvog hrvatskog redarstvenika, a počela je i balvan revolucija. Laušić je postao frustriran.

- Moram reći da sam osobno zagrizao u taj predmet kao ni u jedan drugi dotad. Htio sam da se to što prije riješi, a ljudi su mi odlazili. Pinta je bio u bijegu, a počinjao je rat. Htio sam to što prije riješiti -priča. Manje je poznato da je Laušić svake večeri sjedao u svoj civilni auto i sam išao tražiti Vinka Pintarića.

Neuspješne zasjede

- Noćima i noćima sam tumarao cestama i šumama. Znao sam da Vinko ne zna voziti i da se iz mjesta u mjesto prebacuje autostopirajući. Molio sam Boga da baš meni naleti u auto. Kako sam se pripremio? Revolver pod rit, heklera pod noge i plan smišljao usput. Ili ću ga nagovoriti da se preda, mislio sam, ili ću ga savladati ili upucati. No, nisam ga sreo. Ustvari, nikad ga nisam vidio živog - priča Laušić, koji je strahovao da će Pintarić ubiti i šesti put.

Dva puta mu je bio gotovo na nišanu. Nakon nekog vremena policajci koji su ga mjesecima tražili po šumama toliko su se izvještili da bi zasjedu postavljali točno na mjestu gdje je Pinta spavao. Našli bi prazne konzerve ili jaja koja je zbog održavanja svježine zakopavao u zemlju. Dobro su upoznali njegove navike. No, prva im se prilika otvorila tek kad ih je Vinko sam nazvao na telefon. Tako je počeo okršaj u Rovišću.

Pintarić je tada upao starijem bračnom paru u kuću u kojoj su živjeli sami. Kad se najeo, nazvao je s njihova telefona dežurnog policajca u policijsku postaju u Bjelovaru.

- Razgovor je trajao četiri sata (tu Laušić lupi rukom o stol). Četiri sata. Znao je policajca kojeg je nazvao i pričao mu je o svemu. Imao je potrebu objasniti svoje postupke. Ja sam tada bio u Zaboku u štabu. Obavijestili su me, a dok ga je šef smjene zadržavao na telefonu, mi smo krenuli. Jedini problem je bio što nismo znali kamo idemo - kaže Laušić.

Naime, tehnika iz tog doba nije omogućavala brzo otkrivanje lokacije poziva, a Pintarić nije htio otkriti odakle zove. Tehničari su otvorili tzv. žilni kabel koji je u sebi imao 10 tisuća priključaka. Na svaki od njih trebali su se priključiti i slušati je li to Vinko. Sizifov posao.

Začudo, relativno brzo su saznali odakle zove, i bjelovarski policajci okružili su kuću. Čekali su specijalce koji su dolazili iz Zaboka. A onda se umiješao prst sudbine. Laušić objašnjava: Zamislite - krava se u štaglju odveže i počne razbacivati stvari. Gazda kuće kaže Pinti da ide zavezati kravu. Pinta krene s njim. Vani mu se učini da je vidio sjenu kod kukuruzišta preko ceste. Na sekundu upali i ugasi svjetlo na dvorištu, spazi policajca koji je stajao umjesto da je ležao i onako s lijevog boka opali iz lovačke puške. Pogodio ga je u rame pored pancirke, a čovjek je zauvijek ostao invalid. Pinta je pobjegao. Ja sam bio na 20 minuta od lokacije.

U drugoj situaciji pak specijalci ga lovili kroz šumu. Tada je specijalac stao iza drveta, ali Pintarić ga je pogodio i također ranio. Policija ga je ganjala sa psima, koji su trag izgubili kod jednog potočića. Odustali su od potrage. Dan kasnije shvatili su da je Vinko cijelu noć ležao u potoku, samo mu je glava virila. Pronašli su samo odjeću u obližnjem mlinu gdje se sušio.

Obruč se steže

Pinta je nastavio svoj bijeg. Danima je tumarao po seoskim cestama s tranzistorom na uhu. Mještani kažu da je volio glumiti da s nekim priča, kao na voki-toki.

No i policajci su se izvještili. Mjesecima su tumarali po šumama i naučili se kretati kroz nju. Počeli su čitati tragove i komunicirati bez radio veze, samo znakovljem. Kretali su se kao šumski duhovi.

- Danas mi je jasno da nam je ta akcija dala terenskog iskustva i vještine koje smo kasnije upotrijebili u Domovinskom ratu - kaže Laušić.

Obruč se stezao, ali Laušić tog posljednjeg dana akcije, u svibnju 1991., više nije bio u Zagorju. Bio je u Rimu. U prosincu ‘90 pozvali su ga u Ured predsjednika Tuđmana i promovirali u šefa njegova osiguranja. Na dana kad su specijalci opkolili Vinka u kući ljubavnice Ankice kod Velikog Trgovšića, Laušić je sa Franjom Tuđmanom bio na audijenciji kod pape Ivana Pavla II.

- Javili su mi da je mrtav, a ja sam Tuđmanu rekao kakav je ishod i da mi je žao jer ga je ubio njegov ego - završava Laušić.

Zadnje službeno izvješće

Puno priča koje smo doznali u ovaj tekst nisu stale. Novine su o slučaju intenzivno u ono vrijeme izvještavale godinama. Bila je to prvorazredna poslastica za novinare crnih kronika, a brojni svjedoci pričali su o svojim susretima sa strašnim Pintom.

Kada je konačno ubijen, hicem iz policijske sačmarice Spas 12 direktno u glavu, cijeli je kraj odahnuo. Za njim su ostale samo legende i puna torba novinskih izrezaka koju je čuvao do smrti. Kažu, tražio je neku svoju pravdu koju nikad nije našao. Ovo je ostalo zabilježeno u službenom izvješću policajaca koji su radili očevid na mjestu smrti:

“Uz pomoć zaštitnih maski ušli smo u kuhinju obiteljske kuće. Uz desni bočni zid ispod dvokrilnog prozora na metalnom krevetu na leđima leži mrtvi Vinko Pintarić. Glava mu je naslonjena na zid. Mrtvo tijelo obučeno je u sivu dolčevitu, majicu kratkih rukava bijele boje sa natpisom Cedevita. Nosi plave traper hlače s etiketom ABBA i tamnoplave zimske gaće i vunene čarape. U hlače je zataknut pištolj tetejac, udarna igla je u zategnuom položaju. U pištolju je pet metaka. Pretragom hlača utvrđeno je da mu je u džepu žuti češalj i zgužvana maramica. U novčaniku ima šilinge i njemačke marke. Na svakoj ruci nosio je sat. Ruke su mu krvave, lubanja propucana.”

Tako je skončao strašni Pinta.

Vinko Pintarić rođen je u travnju 1941. u Zrinskom Topolovcu kraj Bjelovara. Nakon rata, oca Iliju pred njim su brutalno pretukli, a kasnije i pogubili partizani optuživši ga da je surađivao s ustašama. Majka mu se preudala, a očuh pijanica i nasilnik, ga je godinama maltretirao i mlatio. Odmalena se bavi krivolovom i puca iz raznog oružja. Osjećaj izdaje pojačan bijesom, nasilnom prirodom i paranojom od njega je ubrzo stvorio ubojicu. Prvi brak mu je potrajao kratko. Roditelji bogate supruge Marice ponižavali su ga i ismijavali pa ih je pretukao, zbog čega je završio u zatvoru, izvještavali su mediji. Iako je s Maricom imao sina, nikad joj se nije vratio. Preselio se u Zabok gdje je oženio Katicu Tisanić, razvedenu radnicu Regeneracije, koja je iz prvog braka imala kćer. Kad je 1973. posumnjao da ga Katica vara sa susjedom Vidom Želimorskim, pijan i lud od ljubomore ga je upucao. Ranio je u leđa i njegova prijatelja Matu Papištu. Predao se nakon 18 dana i završio u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Iz nje je ubrzo pobjegao i nakon nekoliko mjeseci došao pred kuću svog brata Josipa u čijoj je sobi vidio Katicu. Pijan, upucao je i nju, i to kroz prozor. Policiji je kasnije rekao kako se uopće ne sjeća što je učinio. Dogodilo se to u listopadu 1973.

Pintarić je zbog dva ubojstva i bijega osuđen na smrt, ali je ipak smanjena na 20 godina zatvora. Prebačen je u Staru Gradišku. Iz zatvora je pisao pisma svojim susjedima i prijetio im smrću.

Pobjegao je iz zatvora i odvjetniku poslao pismo: ‘Pobjegao sam jer ovo nema smisla. Ubit ću puno ljudi, ovo je tek početak.’ Na slobodi je između brojnih ljubavnica najdulje u bijegu ljubovao s Barbarom Šipek, siromašnom ženom iz Andraševca kod Donje Stubice.

Pintarić i Šipek jedno su vrijeme zajedno išli u provale izigravajući Bonnie i Clyde, a kad je Barbara 1983. uhićena, Pintarić je za taoce uzeo obitelj Kucelj i prijetio da će pogubiti 30 ljudi ako ju policija ne pusti na slobodu.Kucelji su ga savladali, a dobio je satarom po desnoj ruci, koja mu je zauvijek ostala nepokretna. Jedva je preživio i poslan je u Lepoglavu na novih 20 godina. Kad je pobjegao 1989., o njemu je počela legenda kao o zagorskom Robinu Hoodu ili Čarugi i Casanovi kojeg policija nikad neće uloviti. No, kad je 1990. u Začretskom Proseniku smaknuo Rudolfa Belinu, čovjeka kod kojeg se skrivao, pobojavši se da će ga odati vlastima, policija je odlučila krenuti u završni obračun s njime. Akcija Prsten počela je prije točno 20 godina i nakon 11 mjeseci Pintarić je smaknut u kući jedne u nizu svojih ljubavnica, Ankice Buhiniček. Dogodilo se to kod Velikog Trgovišća, u svibnju 1991. Dotad je uspio ubiti još dvoje ljudi, raniti dvojicu policajaca i svoju ljubavnicu Ankicu. Ubijen je hicem iz policijske sačmarice ‘Spas 12’ u glavu. Pokopan je na zatvorskom groblju u Lepoglavi, a dugo se nije znalo gdje je točno njegov grob.



Izdvajamo