GROBOVI DOMOBRANA

'OVO JE GROBLJE NA KOJEM POČIVAJU IZGINULI JUNACI IZ KRLEŽINE BITKE KOD BISTRICE LESNE!' Senzacionalno otkriće ukrajinskog kroatista

Kamena ploča u Glibivki, zabačenom mjestašcu u ukrajinskom dijelu Galicije, upozorava da su tu pokopani hrvatski domobrani 25. zagrebačke i 26. karlovačke pukovnije izginuli u Prvom svjetskom ratu

U miru i spokoju zabiti ukrajinskog sela Glibivke, s nekih tisuću duša, negdje u pustoši krležijanske Galicije, sinonima za hrvatska stradanja i krvarenja u masovnoj klaonici Velikog rata koji je za sobom u ropotranicu povukao slavna carstva - rusko, austrijsko, tursko i njemačko - priznati ukrajinski kroatist Eugen Paščenko s Filozofskog fakulteta u Zagrebu istrgnuo je zaboravu tamošnje groblje hrvatskih K. und K. domobrana. U tom malom grkokatoličkom ukrajinskom selu u Ivano-frankivskoj oblasti (u vrijeme Prvog svjetskog rata taj se grad zvao Stanislaviv) nedaleko od mjestašca Bogorodčani, ispod neobilježenih, ali vidljivih humaka s pokojim neimenovanim nakrivljenim, natrulim križem pronašao je vječno počivalište vojnika iz zagrebačke 25. i karlovačke 26. domobranske pješačke pukovnije koji su ondje ostavili svoje kosti u slavu Habsburške Monarhije.

Sto godina zaborava

U ovih gotovo 100 godina otkad su nesretni hrvatski vojnici našli mir u ukrajinskoj zemlji, istrunula su ili nestala i njihova imena. Zapravo, nema svjedočenja da su imena pokopanih vojnika ikad bila na križevima na kojima, do danas, tek stoji godina pogibije.

- Možda su na križevima postojale pločice s njihovim imenima, ali njih nema ili ih zapravo nikada nije ni bilo - kaže Eugen Paščenko dok Ivica Pančić, nekadašnji ministar branitelja, koji je u ime grada Zagreba također pohodio sparnu Glibivku dodaje da se imena pokopanih vojnika vjerojatno kriju u prostorijama Bečkog vojnog arhiva, a kamo će se, kaže Pančić, uskoro uputiti imenovana Komisija grada Zagreba. Groblje datira iz 1916. godine nakon teškog okršaja ruske i austro-ugarske carske armije na tom turbulentnom područja na obroncima Karpata. U ljeto godine gospodnje 1916. ruski general Aleksej Brusilov, zapovjednik jugozapadne fronte, poduzeo je veliku ofenzivu, prisilivši austrijske i njemačke snage na povlačenje, a bitka je poznata u historiografiji pod nazivom “Brusilovski prodor”. U tim borbama gubici su s obje strane stravični: ukupno 1,5 milijuna vojnika i oficira, a među austrougarskim postrojbama više od 650 tisuća. Te strašne borbe trajale su od početka lipnja do kraja kolovoza 1916. godine pa sigurno ta zemlja krije još mnoštvo nepoznatih i zaboravljenih grobišta. Jedan od udara bio je baš na položaje hrvatskih postrojbi, koje su tu bile gotovo godinu dana. Paščenko kaže kako je šire područje Glibivke najvjerojatnije upravo ono područje na kojem ratuje i proklinje sudbinu i carevinu mladi Miroslav Krleža; poslije opisano u njegovom upečatljivom djelu “Bitka kod Bistrice Lesne”, gdje su svoje živote položili ubogi zagorski kmeti Matija Križ, Mato Pesek, Vid Tvrdak, Štef Loborec.

Potomci Hrvata

- Na tom području nema lokaliteta s imenom Bistrica Lesna - kaže Paščenko - ali je tamo nedaleko od Glibivke seoce Bistrica, kao i dvije rječice, Bistrica slotvinska i Bistrica nadvornjanska, pritoci velike ukrajinske rijeke Dnjestar. Paščenko je uvjeren da su na tom groblju Glibivke pokopani baš “Peseki”, “Križi” i “Loborci”. No u tim borbama istaknili su se ti naši zagorski muži u grubim odorama austrijsko-mađarske vojske, a zbog svojih podviga i hrabrosti, koji vjerojatno Krleži nisu bili mili, dobila je 25. zagrebačka pukovnija naziv “Vražja divizija”. Kako kaže Paščenko navodeći riječi zapovjednika postrojbe, pukovnika Stjepana Delića, - na južnom krilu fronte stajala je naša Vražja domobranska divizija i Karlovačka pukovnija koje su “bile u borbama oko glavnih žarišta bitke”.

Uz grkokatoličku crkvu je postavljeno raspelo na postamentu na kojemu uklesan u kamenu ploču stoji natpis u počast poginulim pripadnicima tih hrvatskih pukovnija: “Slava junacima zagrebačke 25. i karlovačke 26. dom. pješ. pukovnije. Bog i Hvati za kralja i domovinu 1916.-1917.” Paščenko, autor vrijedne knjige o etnogenezi Hrvata u kontekstu Ukrajine, smatra da je on postavljen 1917., a većina vojnika je nastradala te pokopana 1916. godine.

- Bila je tamo i drvena katolička kapelica, ali je ona izgorjela početkom 70-ih.

- Zapalila ju je svijeća - kažu u selu. Naime, mnogi seljani nisu dali da se pali zaborave pa su, makar na taj način, obilježavali zadnje počivalište hrvatskih vojnika. Na ulazu u groblje, na velikoj drvenoj kapiji, stajao je isti napis “Bog i Hrvati. Za kralja i Domovinu”, ali su tu drvenu konstrukciju s tim natpisom seljani prenijeli na ulaz u svoje mjesno groblje, koje je nastalo u produžetku “hrvatkog vojnog grblja”. Kako nam objašnjava Paščenko, to nije čudno jer “domovina” na ukrajinskom znači - grob. Kako kaže Ivica Pančić, prema vidljivim humcima i “predanju” koje su im prepričali i starješine sela, tamo bi moglo biti i 60 do 80 pokopanih ljudi premda, kaže Pančić, možda je u pojedine rake spušteno i više od jednog čovjeka. No kaže kako se neće raditi eshumacije, ali da će se groblje srediti i urediti. Na poljima oko sela još se vide zapušteni ostaci bunkera kao sjećanje na ta grozna vremena.

Domobranski potomci

Tamošnji seljaci u ovih 100 godina nisu zaboravili Hrvate. Glibivčani su očuvali i groblje i sjećanje na Hrvate kroz sve prokletstvo promjena, a postala je tradicija da se na grobove, pa i u ona strašna vremena nacističke okupacije i olovnih vremana boljševizma, stavi pokoji cvijet ili svijeća na Uskrs, da tim jadnicima u vlažnoj zemlji bude lagodnije. U selu se i do danas zapamtila i koristi hrvatska “pohovorka” (uzrečica): “Bez ruma nama šturma”! A osim toga, u selu su Paščenku potiho znali reći da među današnjim seljanima, pa i u susjednoj Sadžavi (gdje je također, kažu, bilo groblje, ali je ono devastirano i sravnjeno), ima puno “Hrvatiča”. Mnogim stanovnicima tog područja Galicije u žilama kola hrvatska krv, smješka se jedan postariji Glibivčanin, koji se ne sjeća tih dana, ali pamti priče seoskih kroničara.

- Znate kako je: vojska u selu, punom žena, udovica, a bez svojih muških. Hrvate su dotjerali u našu pustoš, a naše Ukrajince poslali su na talijansku frontu - priča taj stanovnik Glibivke. I Ukrajinci su imali nesretnu povijest, pa su ratovali jedni protiv drugih zbog linije podjele između dvije carevine - jedni su ratovali za ruske a drugi za austrijske interes. Tako im je grah pao.

Ratni dani su dugi, a noći još teže, ženska ćud vražja, kao i vojnička nostalgija.

- Tako su osamljene i prisne Galičanke - smješka se Paščenko - prigrlile snažne hrvatske muže daleko od svog doma. Mihail Solovej, načelnik Glibivke, kaže kako je u selu rođeno možda čak 20-30 djece “hrvatskog podrijetla”. No tada su vladala druga moralna načela da se djeca upisuju pod “ukrajinske očeve” ni krive ni dužne, a vjerojatno su i oni negdje po Julijskoj krajini ostavljali svoju ratnu djecu. Da ih sredina ne obilježi kao kopilad, kaže Paščenko, kao “bezbatčenki” (djeca bez oca: “batko”, na ukrajinskom otac) žene su svojim muževima, možda i poginulima i nestalima negdje na obroncima Alpa, priredila obiteljsko iznenađenje i dopunu. O tim “toplim posteljama” galicijskim piše melankolično i bez osude i Krleža.

Hrvati su, kaže Solovej, ostavili dobar dojam. Izbušili su bunare koji i danas postoje, a na nekima se još napaja stoka. Ukrajinci su ih prihvatili - bili su “naši Slaveni”, ljudi sa sela, govorili su sličnim jezikom i ponašali se zaštitnički, za razliku od nekih drugih vojnika iste armije.

Uređenje groblja

Galicija je područje zapadne Ukrajine između Lavova i Ivano-frankivska do prikarpatskog gorja, gdje je po predanju bila pradomovina Bijelih Hrvata koji su se protezali uz rijeke San i Dnjestar. Sada tu hrvatsku tradiciju sjećanja i mitskih vremena čuvaju ti nesretni bezimeni vojnici zagrebačke i karlovačke pukovnije.

Na tom plodnom području Galicije obitavali su Ukrajinci, Rusi, Rusini, Poljaci, Židovi, Nijemci, Mađari, Slovaci, miješali su se narodi, vjere i tradicije i ideje, prelamale povijesne, društvene i političke “trajektorije” bacali su Galiciju i njezino stanovništvo iz države u državu, iz sustava u sustav, iz ideologije u ideologiju. Hrvatski vojnici pokopani su te daleke 1916. godine i ne znajući da će do danas, kada su opet pronađeni i vraćeni u našu memoriju, tim područjem protutnjati još mnogi gadni ratovi - građanski rat u Rusiji koji se nadovezao na Prvi svjetski rat te Drugi svjetski rat - koji će donijeti velike demografske promjene. Bacali su Galiciju tamo-amo iz države u državu kao da je na kotačima. Prvo će to područje krajnjih granica Austro-Ugarske nakon njene propasti pripasti Poljskoj, a onda planom Molotov-Ribbentrop SSSR-u, da bi u Drugom svjetskom ratu bila pod njemačkim “Generalnim gubernatorstvom”, kako se zvalo okupirano područje Poljske, pa onda opet kao dio SSSR-a i Ukrajinske SSR. Zločini nad Židovima i ostalim stanovništvom oblježili su to vrijeme. Danas je na zapadnim granicama neovisne Ukrajine. To će područje preživjeti raspad i ruskog i austrijskog i sovjetskog imperija, a hrvatski domobrani koji su položili život daleko od svog doma “prolivši tako svoju kraljevsku ugarsku domobransku krv u slavu hiljadugodišnjeg kraljevstva Sent Ištvana”, kako bjesni Krleža, ležat će zaboravljeni ispod te plodne zemlje.

Kojim se čudom to groblje uspjelo othrvati svim tim političkim i ideološkim proijenama te mada zapušteno i jadno opstati i ostati a da ga neki od svih tih silnih i nasilnih režima ili država ne potaraca, ne sravni sa zemljom, ne pošumi ili ne izgradi kakav kolhoz, mljekarsku udarničku farmu ili pak tusto stambeno naslje nekog halapljivog novokapitalističkog poduzetnika. Za nedavnog posjeta delagacije iz Zagreba, grkokatolički svećenik održao je propovijed, a Ivica Pančić i Eugen Paščenko položili su cvijeće na spomen-križ poginulim hrvatskim domobranima.

- Nastojat ćemo do stote godišnjice obilježavanja početka Prvog svjetskog rata, makar simbolično, urediti groblje, označiti te napraviti neku spomen-ploču s popisom poginulih vojnika - kaže Pančić i ističe da je jedino grad Zagreb pokazao interes da se groblje obilježi i ne nestane potpuno.

Izdvajamo