Oprostite mi ako sam malo feministički nastrojen’’, rekao je jednom papa Franjo. Otkako je prije tri godine stigao u Rim kao biskup Vječnoga grada (izabran je 13. ožujka 2013. pa je ovo i prilika da se osvrnemo na dio pređenoga puta), Papa množi diskurse u kojima promovira potrebu da se ojača uloga žena u Katoličkoj crkvi. ‘’Moraju biti bolje tretirane. Dužni smo im dati mjesto koje im pripada’’, kaže Papa. Da, lijepo, ali koje je to mjesto? U očekivanju skorog objavljivanja Papinih zaključaka o obitelji nakon što je saslušao i pročitao ono što je prodiskutirano na dvjema sinodama o obitelji održanih u Vatikanu 2014. i 2015. možemo, barem to, zaključiti da Papa ne gubi vrijeme i da je učinio važan presedan. Na Franjinoj ekspresnoj molbi, šefovi ili šefice država koji su razvedeni i ponovno vjenčani ili su samo u novim vezama moći će pristupiti Papi s partnerom/partnericom kao da su crkveno vjenčani. Koliko je to značajno govori protokol koji do sada nije to dozvoljavao, a papi Franji je to, znamo, bilo jako neugodna i odbijajuća stvar: on je tako razvedene osobe morao primati odvojeno, najprije onoga/onu koja bi predstavljala državu, u svečanoj audijenciji, a zatim partnera/partnericu koji/a je na ponižavajući način sve to vrijeme obitavao/la u drugoj sobi.
Prvi šef države koji je doživio blagodat promijenjena protokola bio je Papin sunarodnjak, novi argentinski predsjednik Mauricio Macri kojeg je Franjo primio 27. veljače zajedno s njegovom trećom suprugom, Julianom Awadom, te njihovom kćerkicom. To je prvi put da se razbilo vrlo striktno i neumoljivo protokolarno vatikansko pravilo, ali će Franjo to uskoro ponoviti jer mu stiže u pohod predsjednik Kolumbije Juan Manuel Santos, također rastavljen i ponovno vjenčan. Tiskovni ured Svete Stolice nije želio potvrditi ovu promjenu u strogom protokolu audijencije za šefove država, ali promjenu nije ni zanijekao.
Evidentni presedan
Osim evidentnoga presedana, fotografije predsjednika Macrija sa, prema crkvenom pravu, ‘’nelegitimnom’’ suprugom u društvu pape Franje, dražesna pak jer gospođa Juliana je u jednom trenutku uzela dijete u rukama i Papa je blago dragao djetetovu glavu, audijencija će ostati zapamćena i zbog drugoga presedana koji također budi nadu u promaknuće položaja žene u Crkvi. Naime, ono što je nama Argentincima sasvim normalna stvar, Vatikanu i svijetu nije pa je tako jedna pratiteljica argentinskog predsjednika približila lice papi Franji a on je najnormalnije ponudio obraz kako bi ga dama u pratnji poljubila. Poznate, kakve jesu, traume u katoličkoj hijerarhiji kada je riječ o ophođenju sa ženama, poljubac argentinske političarke Papi u obraz, ponavljam, sasvim redovan i očekivan da se dogodio dok je Jorge Bergoglio bio nadbiskupom Buenos Airesa, djeluje kao melem na ranu jer, nemojmo se zavaravati, žene ne da nisu poštovane u Crkvi već su više nego ponižavane i degradirane!
I neću ovdje ‘’nametati’’ neke svoje ‘’antikatoličke stavove’’ već ću dati riječ ne baš beznačajnoj dami, jednoj od 35 žena koje su sudjelovale na Sinodi o obitelji 2015. Gospođa Lucceta Scaraffia je direktorica ženskog priloga vatikanskog dnevnika L’Osservatore Romano koji izlazi pod nazivom ‘’Donna Chiesa Mondo’’ (Žena, Crkva, svijet). Novinarka Scaraffia opisuje na plastičan način (u tekstu za španjolski katolički tjednik Vida nueva iliti Novi život) ono što ju je najviše pogodilo ili zabezeknulo tijekom sinode: ponašanje kardinala, biskupa i svećenika prema njoj i ostalim ženama koje se inače u tim crkvenim krugovima ‘’tretira kao redovnice koje ih redovno poslužuju ili čak gore od toga’’.
Maknuta novinarka
Situacija, kaže, ukazuje na malo uznapredovanje u posljednjih 50 godina otkako je zaključen Drugi vatikanski koncil. Papa Franjo griješi ako misli ‘’spasiti duh toga velebnoga crkvenoga zbora’’ jer tijekom Koncila je sudjelovalo tek 23 žena, a papa Pavao VI. ih je pozvao tek da slušaju, a niti jedna nije imala status ekspertnog savjetnika, odnosno pozvane su tek na kraju treće sesije. Koliko je ženama na Koncilu bilo lijepo, govori činjenica da se na misama tijekom generalnih kongregacija dijelila pričest nekim prisutnim laicima ali nikada, ponavljam, nikada ženama! Dogodilo se i ovo: tijekom jedne sesije na misu su pozvani i katolički novinari, ali kada su pristupili da prime pričest od strane biskupa koji je predvodio euharistiju, ceremoniari su iz reda maknuli novinarku Evu Fleischner i to na prilično grub način. Eto, tako je to bilo i nikako drugačije. Tek u jednoj prilici i zahvaljujući intervenciji belgijskog kardinala Suenensa, nekoliko je žena, pomno izabranih, moglo dobiti pričest iz ruku samoga Pape.
Zabranjen ulaz
Je li bilo samo takvoga šikaniranja? Ma kakvi: ženama je bilo zabranjeno ulaziti u kafeteriju gdje su biskupi i kardinali pili kavu jer su ih ‘’ometale’’ i jer bi situacija bila ‘’skandalozna’’. Dogodio se ipak jedan hrabar incident: u tijeku koncilijarne rasprave o obitelji biskupi nikako nisu željeli govoriti o seksualnim odnosima pa je meksička teologinja Luz María Álvarez Icaza rekla da, kao jedina udana žena u grupi, svoje seksualne odnose nije održavala kao čin u kojem bi bila podređena mužu već kao ravnopravan ljubavni akt, i da vjeruje kako je to isto u slučaju majki ili sestara biskupa i kardinala. Gospoda monsinjori su bili crveni kao paprike.
Nije istina da žene uživaju ravnopravnost (i tu uopće ne diramo temu đakonata ili svećenstva). Istina je, kaže Scaraffia, da se crkvena hijerarhija boji žena i da nema povjerenja u žene. ‘’Ono što mi očekujemo od pape Franje nije da nam se omogući da zajedno pijemo kavu već je to jednakost, ne želimo više biti iza zatvorenih vrata.’’ Pitanje ulaska žena u klerički stalež je zatvoreno i za ovoga pontifikata: ‘’Ta tema se ne otvara’’, napisao je Papa u enciklici Evangelii Gaudium, ali papa Franjo testira teren i uvodi žene na visoke (neke) upravljačke položaje pa su određene žene već u nivou 3. rimske kurije. Iako, teoretski, laik može biti kardinal pa to može biti i žena, teško da ćemo to doživjeti skoro, ali hoće li se Papa ohrabriti i imenovati ženu (osim na čelu nekog papinskog fakulteta ili - čak njih petero - u Međunarodnu teološku komisiju) na čelo nekog dikasterija (vatikanska ministarstva)?
Sanjati, to ništa ne košta jer, kaže Scaraffia, stvarnost je užasna: godine 2015. na sinodi niti jednom joj nisu dali riječ, niti jednom je zamolili da se očituje, a ignorirana je bila čak i u hodnicima, i nikada ali nikada joj nitko nije dao prednost u redu za kavu. Eh, to da, to se u 50 godina promijenilo; kardinali i biskupi piju kavu sa ženama u istoj prostoriji. Bit ću sarkastičan i parafrazirat ću Igora Mandića: Što hoće te žene?!