NASLIJEDILA KOŠTUNICU

POLITIČKI USPON PSIHIJATRICE S REBRA 'Poklič Za dom Josipa Šimunića renesansa je ustaštva u Hrvatskoj'

    AUTOR:
    • Pero Zlatar

  • OBJAVLJENO:
  • 19.10.2014. u 18:04

Sanda Rašković Ivić (58) osnovnu i srednju školu završila je u Šibeniku, a Medicinski fakultet u rodnom Zagrebu, gdje se udala za liječnika Ivana Bujasa s kojim je dobila dvoje djece, te se 1990. rastala, otišla u Beograd i započela političku karijeru

Prva žena izabrana za predsjednicu neke srpske političke partije postala je beogradska liječnica Sanda Rašković Ivić. Na prijestolju Demokratske stranke Srbije (DSS) naslijedila je njezina utemeljitelja, prvoga i dotle jedinoga vrhovnika Vojislava Koštunicu (70), politologa hercegovačkih, nevesinskih korijena, rođenoga u šumadijskome selu Koštunićima pokraj Ravne Gore, a po kome je njegov otac zamijenio iskonsko obiteljsko prezime Damljanović. Spomenuta gospođa s dva prezimena na izbornome zasjedanju, u dvoboju s Milošem Aligrudićem, premoćno je ustoličena sa 358 naprema 174 glasa zastupnika. Osim što se domogla žezla nekoć vladajuće stranke - iz koje su Koštunicu, nakon neslavnoga pada diktatora Slobodana Miloševića 2000., najprije imenovali za šefa države ondašnje okrnjene dvoglave Savezne Republike Jugoslavije, a potom i za premijera - ali koja je na posljednjim ožujskim izborima bila potučena do nogu ne dosegnuvši ni minimalni cenzus od 4 posto glasova, tako da prvi put od postanka nema svojih zastupnika u Skupštini Srbije, pa jedva životari - Sanda Rašković Ivić zanimljiva je i zbog svoje hrvatske prošlosti.

Rođena je Zagrepčanka, 8. siječnja 1956., kao jedino dijete Srbina Jovana Raškovića (Knin, 5. srpnja 1929.). Nedugo potom ćaća, tako ga je zvala, joj je diplomirao na Medicinskome fakultetu i u Zagrebu je počeo raditi kao liječnik početnik. Jovan Rašković, nakon završenog Drugog svjetskog rata, proveo je djetinjstvo, maturirao i studirao u Zagrebu, gdje mu je otac, Dušan, odvjetnik, bio na dužnosti suca Vrhovnoga suda. Sandina mati Tanja, djevojački Stipišić, također liječnica, internistica, Hrvatica je s Hvara.

Uloga Dobrice Ćosića

Odmah nakon što mu je kćerka proslavila treći rođendan, Rašković je bio postavljen za ravnatelja Opće bolnice u Šibeniku, a u njoj mu se zaposlila i žena. S vremenom će nakratko zasjesti na mjesto prvoga direktora novoga šibenskog Medicinskog centra, da se kasnije, s obranjenom doktorskom disertacijom u Zagrebu, pročuje kao čelnik Neuropsihijatrske bolnice u Šibeniku, prve među takvim institucijama na Balkanu. Odvajkada je znana doskočica kojom su tamošnji roditelji strašili djecu kad bi pretjerala s nestašlucima: “Ne budeš li se smirija, poslat ću te doturu Jovi u ludnicu!” Psihijatar Rašković je izgradio međunarodni ugled, održavši mnoštvo predavanja diljem svijeta i napisavši nebrojeno znanstvenih radova - više nego svi kolege iz njegova naraštaja. Povrh toga, bio je profesor na zagrebačkome i ljubljanskom sveučilištu, a kao gostujući profesor predavao je na najuglednijim visokim školama, poput Rima, Londona, Houstona, Oxforda, Pavije i drugih. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU).

Nakon što se razbuktala pobuna Srba u Krajini, dotle tihi, majušan rastom profesor Jovan, kovrčavih gustih lasi i čupave razbacane brade, na prvi pogled nalik dobroćudnome ispovjedniku, na čuđenje onih koji su ga poznavali, a na nagovor prisnoga prijatelja, srpskoga pisca Dobrice Ćosića, uletio je u vrtloge politike, i u Kninu 1990. osnovao ratobornu Srpsku demokratsku stranku (SDS), kojom je i predsjedavao. Predigra tom zaraznom flertu, koji mu je oduzimao hrpu vremena i sve više ga udaljavao od liječničkog posla, bila mu je knjiga “Luda zemlja” objavljena prije rođenja SDS-a. Mnogo puta sastao se s Franjom Tuđmanom tražeći od njega automiju srpskog življa. Sanda Rašković okrivila je hrvatskoga vrhovnika i njegova savjetnika Slavena Leticu zato što su bez očeve suglasnosti u “Slobodnome tjedniku” objelodanili stenogram njihova posljednjeg razgovora, kad je Rašković rekao da su “Srbi lud narod”.

‘Nemojte tražiti oružje’

Ostao je u sjećanju njegov govor na masovnom skupu u Benkovcu, izravno prenesen na televiziji, kad je rekao: “Nemojte od mene tražiti oružje. Ali ako treba oružja, valjda će se naći netko tko će vam ga dati!” I politički polupismena čeljad je shvatila da se darodavac, kojega nije zaustio ime, krije u liku razmahala srpskog vožda Slobodana Miloševića. Istini za volju, Rašković je prethodno u Petrinji miroljubivije izgovorio: “Žele li Srbi rat, a budu li od mene tražili oružje, i kad bih ga imao, ne bih im ga dao. Budu li htjeli vođu koji će ih povesti u rat, morali bi potražiti nekoga drugog!” Te riječi su njegovi sljedbenici puno češće navodili od onih iz Benkovca. Profesor je sve više strepio za osobnu sigurnost u Hrvatskoj, a istodobno se plašio i od radikalnih kninskih Srba, primjerice dvojice Milana, Babića i Martića, te Bore Mikelića, Jove Opačića i Gorana Hadžića, koji su izmicali od njega i sve glasnije zahtijevali da se povuče i prepusti vodstvo srčanijima, odlučnijim prije konačnoga obračuna s vrhovništvom u Zagrebu. Zato će uskoro, na poziv Dobrice Čosića i uz blagoslov Slobodana Miloševića, Jovo Rašković brže-bolje podići sidro i preseliti se u Beograd, gdje ga je u bolnici “Sveti Sava” dočekalo mjesto direktora Centra za naučno istraživački grad. No kako mu se nije mililo da izađe iz šinjela zapovjednika, sukobio se s Miloševićem toliko nepomirljivo da su mu njegova, dotle vazda otvorena vrata odjednom bila zalupljena pred nosom. Naivno vjerujući da ga je kadar zaskočiti pa se bezglavo zaletio i istakao je svoje ime u društvu voždovih protukandidata na predsjedničkim izborima. Za nj je glasovala tek šačica ljudi i to je bio uzrok da Rašković padne u duboku depresiju. A nakon što je do njega doprla vijest da je Vojno tužilaštvo iz Splita stavilo na popis podstrekača rata i za nj zatražilo da bude osuđen na 15 godina robije, silno se uzrujao. Napisao je odgovor naslovljen “U ime oca i sina” i poslao ga redakciji beogradskog magazina NIN, ali nije dočekao da ga vidi otisnuta.

U ljeto, 28. srpnja 1992., dok su ga, kako je rekla Sanda, udarali i Milošević i Tuđman, presvisnuo je od tuge: “Umirem. Gotov sam!” bile su posljedne riječi Jovana Raškovića. Upokojio se nedugo dočekavši šezdeset treću. Sanda je toga časa bila izvan Beograda. Pokopan je na beogradskom Novom groblju, u Aleji velikana, unatoč njegovoj želji da počiva u pravoslavnom manastiru Krka nedaleko od Knina. Slobodan Milošević uputio je brzojavku obitelji uz nekoliko formalnih fraza žalovanja. Pjesnik i akademik Matija Bećković je o njemu rekao da je bio “najplemenitiji Srbin”, a Dobrica Ćosić je dodao kako je Jovan Rašković “pokušao unijeti poštenje u srpsku politiku”.

Sanda Rašković Ivić osnovnu i srednju školu skončala je u Šibeniku, a u Zagrebu se 1980. upisala na medicinu. Šest godina zatim položila je specijalističke ispite iz psihijatrije i psihoterapije, a zatim poslijediplomske studije.

...

O Sandi Rašković Ivić izdvajam i nekoliko nasumce odabranih zrnaca.

Fizička poniženja

Zaprepastila je srpske ultranacionaliste kad je nakon Oluje rekla: “Teška srca moram priznati kako je Hrvatska imala pravo da uspostavi jurisdikciju u Kninu!”

O oslobađanju generala Ante Gotovine i Mlade Markača mislila je da je Haaški sud pao nakon te protuproduktivne odluke i da njegova politička presuda “ne odgovara istini”.

Našu je javnost izbezumila rekavši da su “Srbi u Hrvatskoj najveće žrtve rata”.

Iako je priznala da je zločin u Srebrenici bio “velik i strašan”, ipak je pridometnula: “Moram kazati kako je dobro poznato da je tamo bilo manje žrtava”.

O tome što joj je donio rat u Hrvatskoj bila je izričita: “Slomila su mi se mnoga prijateljstva, a slomio mi se i brak. Kad je počeo rat, u Zagrebu mi je postalo jako loše, na me se sručila mržnja uperena na moga oca. Nekoliko mjeseci policija je stajala pred mojim kućnim vratima i ordinacijom na Rebru. Doživljavala sam puno neugodnosti i fizičkih poniženja. Bolno, teško i šokantno.”

“U zagrebački trosobni stan moje majke, u blizini Vinogradske bolnice, ušao je pripadnik Zenga. Najžalije mi je vrijednoga starog namještaja koji je bio uništen. Poslije smo prodali taj stan za male novce, negdje za 50 tisuća maraka. I ja sam jeftino prodala svoj stan na Trgu žrtava fašizma za 56.000 maraka. Nešto od imovine uspjeli smo spasiti.”

U povodu uklanjanja ćirilskih ploča u Vukovaru misli da je to “renesansa ustaštva u Hrvatskoj”. Tako govori i o pokliču “Za dom” nogometaša Josipa Šimunića i o odgovoru gledatelja “Spremni!” na utakmici u Zagrebu.

...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Tagovi

Izdvajamo