Na kraju se desilo ono što su ozbiljni politički analitičari najavljivali: Crna Gora je i službeno dobila poziv da pristupi NATO-u.
Taj je dan u Crnoj Gori bilo svečano. Govori zvaničnika, puni bolje budućnosti i zadovoljstva zbog postignutog, prijem kod Đukanovića, pa saopštenje Ambasade SAD-a u Podgorici u kojem je rečeno da je skori ulazak Crne Gore u NATO važan za stabilnost regiona, pa veselo saopštenje britanske ambasade.
Da ne zaboravimo i spontane izlive nježnosti između Crne Gore i zapadnih sila. Američka ambasada u Podgorici bila je, u čast pozivnice za NATO, ofarbana u boje crnogorske zastave, dok su se na ulazu u Cetinje, srce Crne Gore, vijorile zastave NATO-a i EU.
Suicidalna borba
Premijer Milo Đukanović poručio je da je NATO-pozivnica pobjeda svih građana Crne Gore. Ima smisla: to je dobro i za one koji se tome protive, a to će shvatiti kasnije. Situacija podsjeća na 1999., vrijeme NATO-ova bombardovanja Srbije i Crne Gore. Đukanovićeva Vlada tada je odbila da sarađuje s Miloševićem u suicidalnoj borbi protiv NATO-a. Naoružane Miloševićeve pristalice, na čelu sa zloglasnim Sedmim bataljonom, divljale su. Neki građani Nikšića bili su nezadovoljni činjenicom da je Crna Gora izbjegla razaranja kakva je doživjela Srbija. Stoga je u tom gradu osvanuo natpis: "Gađajte i nas, nijesmo gubavi". Ponekad je ljudima teško objasniti zašto je bolje da im na glavu ne padaju NATO-ovi projektili.
Predsjednik Parlamenta, Ranko Krivokapić, saopštio je da je Crna Gora napokon postala - Zapad.
Dan nakon dobivanja pozovnice, u medijima bliskim Vladi dominiraju naslovi puni radnog poleta. U smislu: a sada treba zasukati rukave (a ko vam je do sada to branio?). Ističe se da "više nema odlaganja u vladavini prava". Teza je sljedeća: kad si u NATO-u, to znači da moraš biti demokratska i pravna država. Jer u NATO ne možeš ako to nisi. Tu tezu podstiču i NATO-ovi zvaničnici i ambasade članica NATO-a u Podgorici: govori se o reformama u oblasti vladavine prava, onima koje su sprovedene i onima koje će to tek biti. Neki pominju i korupciju: kao, u NATO-ovim članicama korupcija je incident, a ne način života, kao kod nas.
Sahrana sina jedinca
Ne bih da kvarim feštu, ali eto, da usput pitam: a Albanija? A Bugarska? I njih su u NATO primili zato što su bile uzorite demokratije i pravne države?
Za to vrijeme, u proruskom dijelu crnogorske političke scene, atmosfera kao na sahrani mladog sina jedinca. Što bi rekli beogradski tabloidi, "tuga, neverica". I korotna crnina.
Za razliku od Hrvatske, gdje se članstvu u NATO-u protivila krajnja ljevica, u Crnoj Gori je protiv - desnica. Od one desno od centra pa do one radikalne. I to je već viđeno: protiv ulaska u NATO su upravo one partije koje su se 2006. protivile crnogorskoj nezavisnosti.
Braća Rusi
Za podizanje borbenog duha crnogorskih partija koje su propalu velikosrpsku agendu zamijenile s (unaprijed propalom) panpravoslavnom agendom pobrinuli su se - braća Rusi. Najprije se javio ruski senator da poruči kako će Rusija prekinuti sve projekte s Crnom Gorom. Nakon svih prijetnji koje je Crna Gora u prethodnih godinu i po dobila od Rusije - prijetnji koje su uključivale i poruku da "ulaskom u NATO Crna Gora postaje legitimna meta ruskog nuklearnog oružja" - to mu je došlo kao "kako smo jutros, sused?": na to se niko nije ni osvrnuo.
A takoreći koliko juče, u ponedjeljak zapravo, činilo se da proruska opozicija ima takozvanu proaktivnu poziciju... U ponedjeljak su, naime, momci gostovali u Moskvi, gdje su na poziv ruske Dume mudrovali o tome zašto je nezamislivo da Crna Gora uđe u NATO.
I dok su oni saborovali u Moskvi, pitanje NATO-pozivnice za Crnu Goru bilo je odavno riješeno. Crnogorski državnici su o tome od američkih saveznika obaviješteni još u septembru.
Upravo nakon toga počinju protesti proruske opozicije koji, kako nas je pokušala ubijediti ta opozicija i mediji koji su je servisirali, s ulaskom države u Sjevernoatlantski savez nisu imali ništa...
Još jednom, po ko zna koji put u zadnjih dvadeset godina, prisustvovali smo javnom poricanju realnosti koje gotovo pa ritualno izvodi opozicija koja je slike Slobodana Miloševića zamijenila slikama Vladimira Putina.
Samo dan prije nego što je poziv u NATO ozvaničen, Miodrag je Lekić, s pozom mudrog starca s planine, kao da se obraća kung-fu pandi, a ne građanima, saopštio kako su crnogorske vlasti požurile i prerano proglasile diplomatsku pobjedu. Tako je procijenio ovaj iskusni diplomata, koji je kao Miloševićev ambasador u Rimu, svojom odbranom Sloba-slobode u italijanskim medijima, tokom NATO-ova bombarovanja Srbije i Crne Gore, postao istinska zvijezda patriotske javnosti o oba oka u glavi.
Demantovan je već sutradan ujutro. No ništa zato. Opet je, jednako mudro, zatražio referendum o ulasku Crne Gore u NATO. Poručio je i da ministarski skup NATO-a crnogorskoj javnosti, i njemu kao dijelu te javnosti, duguje objašnjenje zašto su u klub pozvale i Crnu Goru. Nije precizirao hoće li da mu NATO to dostavi pismeno, ili može i usmeno?
Isto je - referendum - zatražio i Nebojša Medojević. Posebna je sorta Medojević - taj je formalno za ulazak Crne Gore u NATO, protiv čega organizuje nasilne demonstracije. Svojevremeno je tako bio i za nezavisnost Crne Gore, za koju se borio tako što je sa svojim saveznicima iz unionističkog bloka činio sve što može da do te nezavisnosti ne dođe. Na primjer, putovao u Ameriku da tamo objasni kako bi crnogorska nezavisnost produbila podjele u državi i izazvala opasnu nestabilnost. Gle čuda: protivnici članstva u NATO-u isto ponavljaju i sada, dok verglaju kako "pozivnica u NATO dijeli crnogorsko društvo i gura ga u nestabilnost". Iz Demokratskog fronta već poručuju kako bi sve osim referenduma o članstvu u NATO-u moglo imati nesagledive posljedice po mir u Crnoj Gori.
Srđan Milić iz Socijalističke narodne partije, koja je Slobodanu Miloševiću bila vjerna sve do njegovog odlaska na vječni počinak u jednom požarevačkom dvorištu, konstatovao je kako je 28 država NATO-članica napravilo ozbiljnu grešku. Dugogodišnji predsjednik njegove partije, Momir Bulatović, baš je prije neki dan objašnjavao kako je i sud u Hagu napravio grešku - Slobodan Milošević nije bio ratni zločinac, pojasnio je.
Ali svi su oni samo popunjavali prazninu dok se čekalo da se oglasi četnički vojvoda Andrija Mandić, istinski lider proruske opozicije.
I javio se.
Njegova Nova srpska demokratija "oštro se protivi ulasku Crne Gore u NATO zato što je taj savez izvršio zločinačku agresiju na SRJ, zato što je njegova politika direktno usmjerena protiv naše vjekovne zaštitnice Rusije i u pravcu otimanja teritorija bratske Srbije, a koji u kontinuitetu ugrožava mir u svijetu".
Dalje:
"Dakle, crnogorska marionetska vlast želi da nas dovede do jedne morbidne i neodržive situacije u kojoj bi bili dio vojnog saveza s Turskom i Albanijom, a direktno suprotstavljeni Rusiji i Srbiji. Ta situacija, osim što sadrži elemente izdaje, graniči se s političkim ludilom jer, uvažavajući sve države, od građana Crne Gore se traži da Tursku i Albaniju prihvate kao saveznike, a da se konfrontiramo s Rusijom i Srbijom... Predsjedništvo Nove srpske demokratije je donijelo odluku da koalicionim partnerima, drugim parlamentarnim opozicionim subjektima i NVO koji se protive učlanjenju Crne Gore u NATO, predloži da u najkraćem roku organizujemo veliki protestni skup protiv učlanjenja Crne Gore u NATO, istovremeno zahtijevajući da se odluka o tome može jedino donijeti na poštenom i pravičnom referendumu".
Dakle, opet demonstracije, ali ovoga puta nema više sakrivanja iza priče o demokratiji, prelaznoj vladi, izbornim zakonima... Istinski cilj protesta sada je jasno saopšten. Mandić je anti-NATO protest zakazao za 12. ovog mjeseca.
No referenduma neće biti. Po crnogorskom Ustavu, odluku o pristupanju NATO-u može donijeti crnogorski parlament, prostom većinom.
U aktuelnom sazivu parlamenta postoji većina za to. Ovaj saziv parlamenta, međutim, neće donijeti tu odluku. Sljedeće godine u Crnoj Gori biće održani parlamentarni izbori. Budući da će na tim izborima biti izabran parlament koji će ozvaničiti ulazak države u NATO, jasno je da će se ti izbori pretvoriti u referendum o NATO-u.
A to je baš ono što odgovara vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista i manjinskim partijama koje je podržavaju. Naravno, mnogo je ugodnije u kampanji govoriti o "vanjskopolitičkim prioritetima" i "društvu najrazvijenijih zemalja svijeta" nego o korupciji, na primjer.
Apsolutna većina
Dana 12. novembra CEDEM je objavio rezultate istraživanja koje je ova renomirana kuća sprovela uz podršku NATO Public Diplomacy iz Brisela i Ambasade SAD-a u Podgorici. Istraživanje, dakle, koje, ako ste politički pismeni, ne možete ignorisati tako što ćete pribjeći strategiji noja: zabijanju glave u pijesak.
Prema istraživanju CEDEM-a, podrška Đukanovićevom DPS-u porasla je s ionako ogromnih 42,1 na čak 45,1 odsto građana. Druga najjača politička partija u državi je Lekićev DEMOS koji uživa podršku 10,2 posto građana. Prevedeno u mandate - da se izbori održe sutra, DPS bi dobio 40 mandata. Apsolutna većina u crnogorskom parlamentu je - 41. Tome dodajte 6 garantovanih mandata koje imaju manjinske stranke, koje će izvjesno (i tradicionalno) formirati postizbornu koaliciju sa DPS-om, možda, a možda i ne mandate SDP-a, i gotovo izvjesno 3 mandata koliko bi osvojila koalicija Socijaldemokrata i Pozitivne, ako bude formirana.
Drugo skorije istraživanje, ono agencije DAMAR, daje slične rezultate: DPS ima nešto manje, ali opet debelo preko 40 posto, Front nešto više, ali opet tek oko 11 odsto. U zbiru, pro-NATO partije ubjedljivo trijumfuju.
Jasno je: glasanje u parlamentu biće formalnost.
Stoga će se strategija proruske opozicije svesti na stalne proteste i pokušaj izazivanja nestabilnosti.
S druge strane, Đukanović i njegova partija imaju dobre izglede da i nakon izbora sljedeće godine budu vlast. No šta tada? Jer njihov istinski neprijatelj nije ni opozicija, niti je to Rusija. Oni su, zbog nagomilanih korupcijskih afera - hoće to kada vladate četvrt vijeka - sami svoj najopasniji neprijatelj.
Kraj sna
U ovom trenutku proruska opozicija kipti od bijesa. Imaju i zašto. Ulazak Crne Gore u NATO ukida mogućnost ostvarenja svakog od ciljeva njihove politike. Koja je moderna verzija politike njihovog ideološkog oca, Draže Mihailovića. Ukida se mogućnost stvaranja Velike Srbije. Ukida se mogućnost presudnog uticaja Srbije na unutrašnje prilike u Crnoj Gori. Dugoročno se poništava značaj antizapadnog i antievropskog djelovanja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Fantazam o zajednici pravoslavnih naroda pod vođstvom Rusije biva osuđen da ostane fantazam, van bilo kakve mogućnosti da postane dijelom real-politike. Umjesto Srbije i Rusije vojni, politički i na koncu i kulturološki saveznici postaju NATO-ove članice. Da, između ostalih i omražene Turska, Albanija i Hrvatska.
Pa ipak, nema razloga za očajanje. Jer i Srbija će, na koncu, postati NATO-članica. Kao što će to postati i Bosna i Hercegovina, dakle i Republika Srpska. Tako će Crna Gora i Srbija ponovo biti zajedno. I ne samo to: tada će, doduše malo izmijenjen, biti realizovan i Mandićev, Slobin i Dražin nacionalni projekat - tada će svi Srbi, i oni iz Srbije, i oni iz Hrvatske, i oni iz Bosne, i oni iz Crne Gore, biti zajedno, pod istom zastavom.
Zastavom Sjevernoatlantskog saveza.