Prvorazredno brašno, bistra voda: 500 komada stoji 20 kn

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 29.08.2009. u 15:18

Da bi se napravila hostija, potrebno je ispeći tijesto koje se dobije miješanjem pšeničnog brašna i bistre vode. Taj gotovo najjednostavniji prehrambeni proizvod na svijetu u euharistijskim prilikama, kako drže vjernici, postaje Tijelo Kristovo.

No tko ih proizvodi, je li za spravljanje potrebna licenca, može li se na njima zaraditi?

- Hostije? Ne, ne, ne znamo vam mi ništa o tome - mahom su javljali tihi glasovi iz brojnih samostana. Višesatni pozivi od Dubrovačke biskupije do Kaptola ipak su urodili plodom: hostije u Hrvatskoj u rukama su časnih sestara. I nakladne kuće Verbum iz Splita.

- Nisam zadužena za hostije, radim u izdavaštvu. Direktor Miro Radalj na službenom je putu, probajte nazvati našu pekarnicu u Solinu, oni će vam znati bolje reći - rekla nam je izvršna urednica Verbuma Jelena Hrgović.

Školske sestre na internetu

Školske sestre franjevke Krista Kralja u Mostaru svakako idu u korak s vremenom. Naime, na svojoj zanimljivoj internet-stranici naznačile su da se bave izradom hostija. No nakon što smo ih nazvali, slijedio je kratak odgovor prigušena glasa: - Izrada hostija je djelatnost sestara i o tome se ne piše.
Na sekundu smo dobili gospođu Vesnu Balabat u Verbumovoj solinskoj pekarnici.

- Upravo ih režem, nemojte me sad, prisušit će mi, ništa neću pričati o hostijama... ‘Ajde, ja bih vas pozdravila, boo-og!

Pitajte majku Gabrijelu


Krećemo u “obijanje” samostanskih vrata. Sreća nam se osmjehnula kod šibenskih benediktinki.

- Je, je, pravimo hostije, sestra Placida ih peče u nas. Prije je to radio svaki samostan, svaka župa, danas ne. Mi, evo, pokrivamo Šibensku biskupiju. Stariji svećenici kojima se teško popeti uza skale do našeg samostana kupuju doli u Verbuma, u našega čovika iz Splita. E, njihove su pakirane u najlon-kesi, a naše su friške - pohvalila se jedna od simpatičnih sestara iz šibenskog samostana Svete Luce.

- Sestra Placida? Bome, sad je izašla, nazovite za tri kvarta od ure, iden ja zvati sestru Fortunatu - kazala je redovnica mekoga glasa.

Jedva se pokrije proizvodnja

Benediktinke su inače časne sestre koje ne izlaze u javnost, osim po službenoj dužnosti.

- Znate, moramo dobiti dozvolu časne majke Gabrijele - ugodnim je glasom rekla sestra Fortunata, a zvonki je ton umah pretvorila u značajan šapat.

Časna majka je, srećom, dala svoj blagoslov pa smo doznali da šibenske čuvarice Svete Luce imaju vrijedan primjerak aparatića za pravljenje hostija star 150 godina, koji će uskoro izložiti u svojem muzeju.

- Taj se aparatić držao na štapu na vatri, pekao je desetak hostija. Hostija puca ako prostorija nije vlažna pa su ih pokojne časne od osnutka samostana prije 380 godina, a bogme i mi donedavno, do konca 70-ih prošlog stoljeća, držale u posudama u bunaru, u gusterni, malo iznad razine vode. Danas imamo novi aparat, poluautomatik.

Recept je, kaže sestra Fortunata, jednostavan, ali je izrada vrlo zahtjevna. Benediktinke traže strogo kontrolirano pšenično brašno iz najboljih mlinova i čistu, bistru vodu.

- U našem samostanu godišnje napečemo oko 500.000 hostija i tu, naglašavam, nema nikakve zarade, jedva pokrijemo troškove proizvodnje. Može, slikat ćemo se za novine. Čitam ja svaki dan Jutarnji na internetu, nekad pišem i komentare ispod članaka. ‘Ajme meni, neki su grozni... - uz smijeh će 59-godišnja časna Fortunata, modernija, okretnija i vedrija od brojnih glasnogovornika s kojima surađujemo.

Milijun i pol u Međugorju

U marijanskom svetištu u Mariji Bistrici godišnje se podijeli oko 450.000 hostija, a u svetištu u Sinju samo na dan Velike Gospe podijeli se 100.000 komada, kažu u toj župi.

- Međugorje? Tu sam od jesenas, čekajte da potražim bilježnicu. S one strane slušalice čuli su se koraci časne majke Anđelke, poglavarice međugorskog samostana franjevki.

Verbum ima dva stroja, uskoro će pokriti cijelu Hrvatsku. Imaju dozvolu Splitske nadbiskupije za rad. Provjeravali su ih više od godinu i pol dana’, kaže franjevka
u civilu Jadranka
- Evo me! U Međugorju se godišnje podijeli milijun i pol hostija. Pečemo ih u našem samostanu. Kod nas je stručnjakinja sestra Ruža, diže se u tri ujutro jer je danju prevruće. Imamo klimu, ali ne pomaže. Problem je što se tijesto lijepi, a sad u kolovozu imamo neviđenu navalu. Pomažu joj još tri sestre, ispeku, narežu i slože do 3000 komada dnevno. Ako im sve dobro krene, gotove su oko sedam ujutro. Tako Anđelka opisuje njihovu malu “tvornicu”. Sestre franjevke peku hostije za svetište Međugorje i okolne župe posljednjih 10 godina. Do tada je to svetište hostije nabavljalo iz Italije, otkriva poglavarica Anđelka.

- Imamo dva poluautomatska aparata, jedan je star 10 godina, drugi osam i već se kvari - požalila se. - Peku se veliki komadi promjera 40-ak centimetara, a iz svakog se izradi 56 malih hostija i desetak velikih za svećenike. Peku se oko dvije minute, potom se ravnaju i u vlažnoj prostoriji režu na manje krugove - opisuje poglavarica Anđelka.

- Cijena hostija? S obzirom na troškove, cijena je simbolična, 1000 malih komada kod nas košta 13 maraka, to su 52 kune. Ne možemo živjeti samo od hostija. Evo, i mikser nam se pokvario, 2000 eura košta novi, a majstor nam za svaki dolazak uzme 100 konvertibilnih maraka - rekla je časna majka Anđelka, uzdahnula i širokogrudno odobrila fotografsko snimanje unutar njihovih samostanskih zidina.

‘Žuti karton’

Pokušaj fotografiranja, međutim, neslavno je završio. Iako je ljubazna poglavarica dan prije dala svoj blagoslov, naš je fotograf, koji se zaputio iz Metkovića, naredno jutro “dobio žuti karton”.

- Časne majke nema, ništa od toga, ja sam obična vratarica, nikako se ne zovem, faljen Isus -  izrecitirala je u telefon jedna od redovnica kad smo išli provjeriti gdje je zapelo.

- Vazda budi - promrmljali smo umjesto psovke i nazvali gospođu Jadranku Herceg u Zagrebu na koju nas je uputio don Josip Lenkić, kancelar Zadarske nadbiskupije, ujedno i župnik Sv. Šime.

Ni mrva prašine

Šezdesetgodišnja Jadranka Herceg, žena vrlo mladenačkoga glasa, franjevka je trećeg reda, tzv. časna sestra u civilu.

- Radim pri Zagrebačkoj nadbiskupiji, cijeli sam život povezana s Crkvom. Kad je počeo rat, jedna moja prijateljica karmelićanka zamolila me da joj pomognem oko izbjeglica u Brezovici i u izradi hostija. Prošla sam zahtjevne provjere, nakon nekoliko mjeseci kardinal Kuharić dao je svoju dozvolu. Nije istina da moja obitelj peče hostije, nije riječ ni o kakvom obiteljskom biznisu. Radi se o skromnosti i samozatajnosti, svatko tko peče hostije mora biti uključen u neko crkveno tijelo i podliježe strogim kontrolama. Crkva mu vjeruje i on to mora raditi s vjerom i ne očekivati unosnu zaradu od toga - tumači Jadranka.

Izrada hostija je, naglašava, zahtjevan karitativan rad, to nije posao od kojeg se može živjeti, zbog čega, kaže Jadranka, za svoju plaću obavlja i druge poslove pri Nadbiskupiji.

- Kvaliteta hostije ovisi i o prognozi vremena. Nakon što se ispeče, hostija se mora ovlažiti da se ne mrvi - i jedna je mrvica Tijelo Kristovo. Ako prostor nema kondenzacijsku vlagu, ona se lomi. Tijesto mora biti rijetko, temperatura u prostoriji adekvatna, treba je znati ravnati... - opisuje Jadranka.

Stroj za pečenje hostija, tvrdi Jadranka, potroši strahovito mnogo struje, koju plaća Zagrebačka nadbiskupija, a od kilograma brašna dobije se, kaže, jako malo hostija jer se one lako krive i pucaju.

- Radim pomalo na starinski način, pomažu mi mama i brat, ponekad i bratova supruga. U radionici ne smije biti ni mrvica prašine, nitko osim nas troje ne smije ući u prostoriju u kojoj se peku hostije, a svaka dva dana imamo veliko pospremanje. Sve se provjerava, u pitanju je beskvasni kruh. Hostija će postati Tijelo Kristovo i glavno je pravilo: na njoj se ne smije zasnovati unosan biznis. Mjesečno za Zagrebačku nadbiskupiju napečemo oko 300.000 hostija, godišnje je to oko tri i pol milijuna hostija. Jedna mala hostija košta četiri lipe, a pakiraju se po 500 komada - tumači Jadranka.

- Jeftiniji ste, dakle, od Verbuma. Kod njih je 500 komada 30 kuna, jedna hostija je, znači, šest lipa - zaključujemo.

Razlika od dvije lipe


- Verbum ima dva stroja, oni su profesionalci, uskoro će pokriti cijelu Hrvatsku. Imaju dozvolu Splitske nadbiskupije dakako, inače to ne bi mogli raditi. Provjeravali su ih više od godinu i pol dana. Jedan od vlasnika Verbuma biskupov je nećak, imaju svećenike u obitelji i prošli su na ispitu, da tako kažem. Ja sam ih poučila kako praviti hostije, pomagala sam im u početku. Izrada hostije je, znate, cijela nauka - zaključila je Jadranka. 

Jesu li za Verbum, s obzirom na razliku od dvije lipe po komadu, hostije (unosan) posao ili ih doista peku za vječnu slavu?


  Don Živko Kustić: Istočni dio Crkve upotrebljava kvasac

U hostiju može biti utisnuto bilo što, najčešće je to križ. Istočni dio Crkve upotrebljava obični kvasni, a rimokatolička tradicija beskvasni kruh - objašnjava don Živko Kustić. - Posljednja Isusova večera zapravo je i prva misa. Isus je na posljednjoj večeri kruh pretvorio u svoje tijelo, razdijelio ga svojim učenicima i to se tako uvriježilo. Do svećenikovih riječi, to je običan kruh po svojoj kemijskoj strukturi i tu nema ničeg mističnog. Da bi se obred zaista smatrao euharistijom, katolici i pravoslavci moraju imati posvećenog svećenika. Prote-stanti, pak, to mogu obavljati bez svetog reda, oni to tumače više kao simbol, a ne kao istinsku pretvorbu kruha u Tijelo Kristovo - protumačio je don Živko.

 Za celijakičare se prave bezgluteinske hostije

 I mala količina glutena može naštetiti osobama s celiakijom, tako da vjernici koji boluju od te bolesti za Svetu pričest moraju strogo koristiti specijalne bezglutenske hostije. One se ciljano, pod nadzorom proizvode pri Hrvatskom društvu za celiakiju u Zagrebu i jednostavno se šalju poštom, po narudžbi, tako je dogovoreno s Crkvom. Svećenici u pojedinim župama sami naručuju za sebe i svoje vjernike, objasnila je predsjednica Hrvatskog društva za celiakiju Ružica Lah.


Sandra Bolanča

Izdvajamo