PIŠE JURICA PAVIČIĆ

REDATELJSKI PRVIJENAC MIRJANE KARANOVIĆ, JEDNE OD NAJVAŽNIJIH GLUMICA U REGIJI Naši zločinci nisu ološ. Oni su stupovi društva

Alen Šalkić/EPH

Glumica Mirjana Karanović u jugoslavenskoj se kinematografiji pojavila ranih osamdesetih godina i već nakon prvih, mladenačkih filmova postala ozbiljna zvijezda. Pritom taj status “zvijezde” treba shvatiti vrlo relativno jer Karanović nije ni fizičkim tipom ni tipom uloga otjelovljavala tipičnu zvijezdu (prilično mačističkog) jugoslavenskog filma.

Od samih početaka Mirjana je Karanović glumačku reputaciju izgradila ulogama koje su u osnovi imale nešto slično. Od kultne Karanovićeve serije “Petrijin venac” iz 1982., preko “Grbavice” Jasmile Žbanić, pa do “Gospođice” Andree Štake, Mirjana je Karanović najčešće glumila neugledne, introvertne, naizgled nezamjetne žene čija “nevidljivost” krije zakopanu, ali duboku i opasnu traumu. Karanović je karijeru izgradila glumeći izmučene žene koje su spremne funkcionirati po kodovima patrijarhata, najčešće na svoju štetu. Karanović je - ukratko - dobro glumila “dobre” žene.

Nakon trideset godina prvorazredne glumačke karijere, te desetaka filmova koji su među ostalim osvajali i Zlatne palme i Zlatne medvjede, Mirjana Karanović prošle se godine prvi put odvažila prijeći rampu i okušati se kao režiser. A ima li se na umu tip uloga na kojima je izgradila karijeru, nije čudo što se i debitantski redateljski film beogradske glumice zove upravo - “Dobra žena”.

Na Sundanceu

Prvi redateljski rad Mirjana Karanović - inače nastao u hrvatskoj koprodukciji i uz važan prinos dvoje hrvatskih glumaca - početkom veljače imao je svjetsku premijeru na najvećem američkom festivalu neovisnog filma, Sundanceu u Park Cityju. Film Mirjane Karanović tamo je ostao bez nagrade, ali je solidno prošao kod kritike. Nakon toga krenuo je po europskim festivalima, da bi početkom ovog tjedna konačno dočekao i lokalnu premijeru na beogradskom FEST-u. Karanovićkin film pobudio je razumljiv interes, kako se moglo i očekivati za redateljski prvijenac istaknute glumice. No “Dobra žena” pobudila je pažnju i zbog drugog razloga. Riječ je naime o politički više no provokativnom filmu koji odvažno zasijeca važnu temu. A ta je tema dogovorna šutnja o ratnim zločinima kao konstanta ponašanja u srpskom (kao uostalom i u hrvatskom) društvu.

“Dobra žena” iz filma Mirjana Karanović je Milena, sredovječna supruga iz srpskog provincijskog gradića. Milenin muž ( Boja Isaković) razmjerno je imućan poduzetnik koji vuče prihode iz nekog uhodanog, ne baš jasnog biznisa. Milena i muž žive u jednoj od onih nepodnošljivih vila tranzicijskih skorojevića sa žarkim fasadeksom i kitnjastom kovanom ogradom. Junakinja i njen suprug imaju zatvoreni krug prijatelja. Naizgled, Milena je najsretnija među njima. Najboljoj prijateljici ( Jasna Đuričić) muž ( Bojan Navojec) previše pije. Drugoj najboljoj drugarici ( Ksenija Marinković) muž uokolo švrlja za suknjama. Milena nema tih problema. Njen muž je vjeran i trijezan. Ok, ima i on svojih mana. Politički je malo tvrd. Previše srbuje. Ulovi ga srditi napad kad gleda vijesti. Tada kune i bjesni, a ono što govori je otprilike ono što ovih dana u Hrvatskoj čujemo u Saboru od predstavnika vlasti, te od crnokošuljaša na trgu. Milenin se muž ljuti što sve te udruge i ti en-ge-oi dobivaju pare iz budžeta samo da blate srpski narod.

Milena bi ukratko morala biti sretna. No, junakinja Karanovićkina filma ima svoju malu tajnu. Kad nikog nema kući, spusti se u podrum i kopa po starim VHS kasetama. Po tim kasetama ima - kako obično biva - vjenčanja, krstitki i slava. Ali tu je i jedna kaseta na kojoj je njen muž s crvenom beretkom na glavi. Uniformiran i naoružan hoda nekom šumom. Sprovodi neke ljude u lisičinama. Njen dragi potom zapovijeda streljačkih strojem koji ih smiče. No to nije kraj. Jer, na kaseti se vide, u istoj uniformi, i svi muževi njenih prijateljica.

Davna likvidacija

Kad negdje na kraju prvog čina vidimo Milenu kako obamrlo gleda scene davne likvidacije, nije nam jasno da li ih gleda prvi ili stoti put, te koliko dugo zna za zločinačku pretpovijest svog muža. No ubrzo nam se počinju slagati kamenčići mozaika. Imutak u kojem živi očito mora imati neku vezu s ratom. Cijeli krug ljudi u kojem se kreće krug je starih ratnih drugova. Svi muškarci iz tog društva u nekoj su vezi s užasavajućim VHS-om iz podruma. Na TV-u se kako film teče sve više govori o istragama ratnih zločina i akcijama javnog tužitelja. U društvo se “mirnih građana” postupno uvlači nervoza.

Motive iz filma Mirjane Karanović nije teško povezati s glasovitim slučajem videotrake na kojoj pripadnici postrojbe Škorpioni u srpnju 1995. likvidiraju bošnjačke mladiće u šumi u okolici Srebrenice. Taj strašni snimak pojavio se u javnosti godine 2005., kad je prikazan na Haaškom sudu, a potom i u dokumentarcu “Škorpioni - spomenar” Lazara Stojanovića, inače autora legendarnog antititovskog filma “Plastični Isus” koji je poslužio 1973. kao izlika za obračun s “crnim valom”. Kad je Stojanovićev dokumentarac 2005. prikazan na TV-u, u Srbiji se dogodio otrežnjujući šok. Za razliku od teksta ili usmenog svjedočenja, sa slikom se teško svađati, pa su upravo videospomenari Škorpiona bili ključni čimbenik da se Srbija suoči sa srebreničkim užasom. Javnost je, međutim, pronašla strategiju potiskivanja koja je jako nalikovala onoj koju je hrvatska javnost izgradila oko “merčepovaca”. Prosječni građanin zlodjela je naprosto pripisao šaci ološa, polukriminalnih protuha koje su tamo po Bosni bauljale lišene kontrole, discipline i reda.

Film Mirjana Karanović nastoji demontirati taj narativ. U njenom filmu bivši zločinci nisu polusvijet, nego etablirani građani. Oni nisu protuhe iz pojata, nego spadaju u one koji su u tranziciji izvukli dulju šibicu. Nitko tu, što bi pjevao Škoro, niti “noću vodu pije”, niti “bijelo lice krije”. U novom društvu ti se ljudi osjećaju komforno i sigurno. A tako bi se osjećali i nadalje, da im ti en-ge-ovi i udruge koje Markić i Ilčić tako vole ne počnu - potkopavati mir.

Apotekarska točnost

U pisanju scenarija za “Dobru ženu” Karanović su pomoć bila dvojica srpskih režisera mlađe generacije - Darko Lungulov i Stevan Filipović. Taj su posao napravili odlično: film je dramaturški apotekarski točan, precizno prišarafljen, jasan i jednostavan, pušta nas da elegantno popunjavamo bjeline. “Dobra žena” je bolja nego i jedan film koji su Lungulov i Filipović sami kao redatelji potpisali.

Mirjana Karanović sve do “Dobre žene” nije u životu režirala ni kadra. Njezina jedina redateljska škola bili su filmovi koje je radila s ozbiljnim majstorima poput Karanovića, Kusturice, Brešana, Jasmile Žbanić. Redateljskoj debitantici posao je bio tim otežan što je u “Dobroj ženi” sama pred kamerom u 90 posto filma. Unatoč tome, Karanović se izvrsno snašla u režiji. Snimila je film koji posjeduje neku hladnu, odmaknutu jezovitost i precizan ritam.

“Dobra žena” je film koji raduje. A jedan od razloga za radost je i prinos dvoje hrvatskih glumaca koji u filmu briljiraju. Bojan Navojec glumi čovjeka koji puca, ne može izdržati pritisak ni čuvati tajnu, te se pred našim očima u filmu doslovce raspada. Ksenija Marinković glumi ocvalu, sredovječnu ženu koja se teško miri s tim da gubi muža, te koja uopće nije svjesna šire priče koja se oko nje i njenog kruga bližnjih kuha. Lik kojeg glumi Marinković umnogome sliči liku koji glumi u Ogrestinom filmu nagrađenom u Berlinu, “S one strane”. U oba filma Marinković je sjajna pa se zbilja može reći da je 2016. počela kao njezina godina.

“Dobra žena” je ukratko baš dobar posao. To je film kojim možda najvažnija glumica postjugoslavenske filmske industrije otvara novu, čini se jednako intrigantnu karijeru: onu režisera.

Što bi bilo kad bi film o hrvatskim zločinima sufinancirala Srbija?

Film “Dobra žena” zanimljivo je promotriti i u kontekstu danskog filma “15 minuta - masakr u Dvoru” koji je ovih dana podigao puno bure u hrvatskoj javnosti. Ovih se dana, naime, čak i na javnoj TV, a pogotovo kod konzervativne javnosti, podigla halabuka oko toga da HAVC i hrvatsko društvo financiraju film koji pokudno govori o Hrvatima.

“Dobra žena” pokazuje da je to dvosmjeran proces. To je film o srpskim zločinima i zločincima koji je najvećim dijelom (su)financirala Srbija, no koji je i hrvatska koprodukcija. Mogu samo stoga zamisliti kako bi u sadašnjem zajapurenom ozračju u Hrvatskoj prošao film o (recimo) merčepovcima koji bi snimila hrvatska redateljica, a koji bi sufinancirala Srbija.

Elementarna je higijena svake zajednice da se bavi ponajprije vlastitim prljavim rubljem. A sustav koprodukcija - koji je uvijek dvosmjeran - dodatni je korektiv koji pomaže da se temi (ne samo nužno povijesnoj) pristupa s balansom, umjesto da svatko u svojoj zemlji svojima na uho urla zajapurenu “našu istinu”.

Tagovi

Izdvajamo