Njezino je ime utkano u otkriće strukture molekule života, najveće u biologiji 20. stoljeća. No, Rosalind Franklin tragična je znanstvena heroina preminula u 38. godini, ne dočekavši slavu i priznanja njezinih muških kolega Jamesa Watsona, Francisa Cricka i Mauricea Wilkinsa, koji su 1962. godine za otkriće strukture DNK dobili Nobelovu nagradu. Zaboravljena nakon smrti, Rosalind Franklin poslije je postala ikona feminističkog pokreta i o njoj je napisano nekoliko knjiga. Nedavno je, pak, u Velikoj Britaniji objavljena knjiga “My Sister Rosalind Franklin” iz pera njezine mlađe sestre, britanske povjesničarke i publicistkinje Jenifer Glynn.
Obiteljska svađa
“Simpatije i feminizam isprepleteni su tako da se Rosalind predstavlja kao potlačena znanstvenica, briljantna, ali zanemarena heroina koja je inspirirala nove generacije djevojaka u znanosti. Njezina je prerana smrt bila veliki gubitak za znanost, a za našu obitelj tragedija”, piše Jenifer Glynn koja je u svojoj knjizi objavila dosad nepoznata obiteljska pisma i fotografije svoje sestre.
Rosalind Franklin (1920. - 1958.) rođena je kao jedno od petero djece u obitelji bogatih i uglednih londonskih Židova. Devet godina mlađa Jenifer svoje se sestre sjeća kao vrlo inteligentne djevojčice koja je umjesto lutki, preferirala čitanje, fotografiranje, crtanje i izradu predmeta. Poslije je taj talent koristila u izradi vlastitih molekularnih modela i opreme. U 15. godini odlučila je postati znanstvenicom, no kada je 1938. položila prijamni ispit na Cambridgeu, došlo je do obiteljske svađe. Njezin otac Elis, u javnosti poznat kao veliki dobrotvor, nije bio poklonik ženske emancipacije te je u prvi tren odbio kćeri platiti školarinu. No, Rosalind se nije predala te je 1941. godine diplomirala, a zatim 1945. doktorirala fizikalnu kemiju. Tada se počela baviti rendgenskom kristalografijom velikih bioloških molekula, a 1947. godine otišla je u Pariz, grad koji se neraskidivo veže i uz drugu znanstvenu heroinu, Mariju Sklodowsku-Curie. Tri pariške godine bile su sretno razdoblje u životu i radu Rosalind Franklin koja je čak razmišljala o tome da ostane živjeti u Francuskoj.
No, poslušavši profesionalni savjet kolegice, kasnije nobelovke Dorothy Hodgkin, o znanstvenim perspektivama u Engleskoj, koje su bile bolje nego u Francuskoj, ali i pod pritiskom obitelji, Rosalind Franklin se 1950. godine vratila u London. Pridružila se skupini znanstvenika na King’s Collegeu, koji su se bavili istraživanjem velikih molekula.
Radili svatko za sebe
- Moja je sestra došla na King’s College zbog svojih sposobnosti u korištenju rendgenske kristalografije, kao i inteligencije u interpretiranju rezultata. Dvije godine koje je provela tamo bile su u znanstvenom smislu jako uspješne, ali je na osobnom planu bila duboko nesretna - prisjeća se Jenifer Glynn vremena kada je Rosalind Franklin počela kristalografska istraživanja molekule DNK.
Kao asistent joj je dodijeljen Maurice Wilkins, no njemu se nije svidjela takva podjela rada jer je mislio da će on biti šef, a Franklin asistentica. Umjesto da blisko surađuju, Wilkins i Franklin radili su svatko za sebe. Istodobno je 1951. godine u Cambridgeu “rođen” konkurentski dvojac koji su činili tada 23-godišnji američki genijalac James Watson i 37-godišnji britanski fizičar Francis Crick. Tako je počela jedna od najuzbudljivijih znanstvenih utrka u povijesti.
Za razliku od Watsona i Cricka koji su svakodnevno sate i sate provodili u plodnim znanstvenim raspravama, Franklin i Wilkins jedva da su i komunicirali. Tenzije između njih dvoje toliko su ojačale da je Wilkins naposljetku uspostavio bolji odnos s konkurentskim dvojcem te je njima prenosio informacije o istraživanjima Rosalind Franklin.
“Hajde da o tome razgovaramo kada zrak bude malo čišći. Nadam se da će prašina vračanja uskoro biti uklonjena iz naših očiju”, piše Wilkins u pismu svom prijatelju i rivalu Francisu Cricku. Vještica na koju aludira jest Rosalind Franklin. Ona u tom trenutku nije niti slutila da je Wilkins njezine rezultate pokazivao Watsonu i Cricku. Naposljetku su njih dvojica u veljači 1953. godine otkrili strukturu DNK, glasovitu dvostruku uzvojnicu. Watson i Crick zaključili su da “molekula života” izgleda poput dvostruke spirale ili uvijenih ljestvi s gusto poredanim prečkama. Svaka je prečka sastavljena od para nukelotida: ako je s jedne strane adenin (A), na drugoj je strani timin (T) ili ako je s jedne strane guanin (G), s druge je strane citozin (C). Ključan doprinos tom otkriću bio je kristalografski rad Rosalind Franklin, koji je bez njezina znanja Wilkins pokazao Watsonu i Cricku.
Rak maternice
Kako je za Franklin atmosfera na King’s Collegeu postala neizdrživa, ona je u ožujku 1953. godine odlučila otići. “Naša crna dama odlazi idući tjedan”, poručio je Wilkins u pismu Cricku, izrugujući se kolegici. Rosalind Franklin zatim je prešla na Birkbeck College gdje je istraživala virus mozaika duhana. Tijekom 1956. godine putovala je diljem SAD-a gdje se zaljubila u jednog znanstvenika. No, veza nije dugo potrajala jer je Franklin već tada osjećala rane simptome raka jajnika zbog čega se vratila u Veliku Britaniju.
Umrla je 1958. godine, a obiteljski novac koji je naslijedila oporučno je ostavila u dobrotvorne svrhe.
Tragična priča o Rosalind Franklin dobila je nastavak nakon njezine smrti. Najprije su 1962. godine Watson, Crick i Wilkins dobili Nobelovu nagradu za medicinu, a kako se priznanje ne dodjeljuje posthumno, Franklin je izostavljena. No, skandal je izbio 1968. godine kada je James Watson objavio knjigu “Dvostruka uzvojnica” u kojoj je posprdno pisao o Rosalind Franklin nazivajući je Rosy, iako je tako nisu zvali ni najbolji prijatelji. Ništa manje podrugljiv nije bio ni prema svom kolegi Francisu Cricku kojega je u knjizi predstavio kao sporednu osobu i pričljivog hvalisavca. Ta je knjiga zauvijek zahladila odnose između Cricka i Watsona koji od toga vremena nosi i stigmu muškog šovinista.
“‘Dvostruka uzvojnica’ je jedna od najčitanijih popularno-znanstvenih knjiga ikad napisanih. No, ta knjiga donosi uvredljiv portret moje sestre Rosalind. To je izazvalo veliki gnjev u našoj obitelji i čak postalo upozorenje mladim djevojkama koje su razmišljale o znanstvenoj karijeri s kakvim će se problemima susretati” piše Jenifer Glynn.