PLAVI ORKESTAR SE VRAĆA

Saša Lošić-Loša: Osjećam se odgovornim za turbofolk

Saša Lošić

Frontmen Plavog orkestra govori o danima najveće slave, ratu, vezi rocka i turbo-folka, životu u Ljubljani...

ZAGREB - U doba najveće popularnosti, sredinom 80-ih, kritičari su često negativno pisali o Plavom orkestru. Koncept benda svakako je bio intrigantniji od samih pjesama, a iz današnje perspektive najzanimljivija je storija o nepojmljivoj popularnosti koja se sručila na četvoricu sarajevskih dvadesetogodišnjaka.

Neovisno o tome što mislite o njihovim pjesmama na raskrižju narodnjaka, teen-popa, novoga vala, zabavnjaka i rocka, danas s nostalgijom možemo gledati na priču o uspjehu Plavog orkestra jer je to priča o kakvoj današnji mladi rock bendovi i pop-pjevači, čak i uz podršku talent-šou programa, mogu samo sanjati.

Sašu Lošića sam samo jednom u životu sreo prije ovog intervjua. Tada, a ponovno i sada, na mene je ostavio dojam dobrog znanca kojeg dugo nisam sreo.

Duga vam je bila stanka od posljednjeg albuma.

- Pa jest, ali nabralo se u međuvremenu, a i otkako sam u Ljubljani, napravio sam glazbe za četrdesetak filmova i kazališnih predstava, pa čak i operu “Bakantice” koju smatram svojim autorskim vrhuncem.

Pomalo neočekivano za najveću teen-pop zvijezdu 80-ih.

- Povijest mog javnog djelovanja je povijest velikog nesporazuma s javnošću. Pohađao sam umjetničku školu u Sarajevu i bio student novootvorenog studija za industrijski dizajn. Iz istih takvih škola dolazili su Beatlesi i Stonesi. Uglavnom su ljudi iz takvih škola sposobni sačuvati pop-glazbu od banalnosti. Nikada nisam kapitalizirao svoju karijeru, a i izjave su mi često bile kraćene ili mijenjane. Objavljivani su i intervjui koje nikad nisam dao, ali često su me u tim izmišljenim intervjuima ljudi imali potrebu zaštititi, pohvaliti ili napraviti boljim nego što jesam, pa nisam reagirao. Meni se u jeku histerije oko Plavog orkestra, iako sam u 80-ima stalno išao na izložbe, dogodilo da mi kurator muzeja izložbe “Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas” dođe reći kako je baš fino što sam došao, jer eto nije se očekivalo da netko takav dođe na izložbu.

Salingerova smrt

Činjenica je da kritika baš nije smatrala kako razdvajate kvalitetan pop od konfekcije. Često ste dobivali i negativne ocjene, a s druge strane bilo je jasno kako nije baš sve u tom nevjerojatno popularnom Plavom orkestru i oko njega nastajalo slučajno.

- Sad kad sam nešto stariji, mogu Lošu gledati sa strane, kao nekog drugog čovjeka, kao neki lik, javnu pojavu koju sam kao dizajner izdizajnirao. Ponekad je taj Loša bio dio moje ličnosti, ponekad su to bile samo projekcije, neke su pjesme bile adresirane, neke su bile vizije Loše kao literarnog lika iz knjiga koje sam volio poput Salingerove “Podignite krovnu gredu tesari”. Sa Salingerovom smrću otišla je i moja mladost.

Nije li nam mladost već otišla kad je počeo rat?

- Cijela naša generacija izbačena je iz života i neke malograđanske idile koju je živjela, a koja uopće nije bila loša. Živjeli bismo konvencionalne živote, lagano starili, pili pivo u potkošuljama, ali rat nam je svima promijenio živote. Pored tragičnih donio je za neke od nas i potragu za kreativnim opstankom. Devalvacija je ubila 600.000 primjeraka “Soldatskog bala” i kad sam došao u tadašnji SOKOJ da pokupim pare od prodaje albuma, vrijednost tog novca smanjila se za tisuću posto. Taj naš uspjeh se potrošio, kao i socijalizam u kojem smo živjeli. Došao je rat, a ja nisam imao nikakve spektakularne razloge za odlazak iz Sarajeva. Jednostavno me bilo strah i nisam mogao funkcionirati pa sam otišao u Ljubljanu. Naš bubnjar Ćera, koji je u Sarajevu hodao nekih šest kilometara da dođe do ispravnog telefona, nazvao me u Ljubljanu da mi kaže kako se među nama ništa nije promijenilo. U tom momentu to prijateljstvo me navelo na pomisao da bismo mogli probuditi Plavi orkestar u nekakvom liberalnom neokapitalizmu. Učinilo mi se da je to reaktiviranje Plavog orkestra priča o prijateljstvu, o životu kakav je bio, kakav je mogao biti, a kakav nikada neće biti.

Anacionalno opredjeljenje

Baš to sam te želio pitati. Dakle, je li u 80-ima Plavi orkestar kroz rock'n'roll promovirao ideju jugoslavenstva, dok danas možda predstavlja sliku fiktivnog jugoslavenstva?

- Rađa se novi model života, a nakon onakvog rata ideja jugoslavenstva nikome ni ne treba. Ja nikada nisam ni potencirao jugoslavenstvo, ali neki su čak i u pjesmi “Ako su to bile laži” vidjeli jugoslavenstvo ili žal za Jugoslavijom. No, romantična podsvijest postoji. I dalje ti može biti drago pojesti baklave u Sarajevu ili uživati u dalmatinskom pršutu. Mi ne možemo izbrisati radost našeg neponovljivog mladenačkog života. Poštujem nacije i potrebu ljudi da se nacionalno opredijele, ali i ja imam pravo biti anacionalan. No, vidim da mnoge to smeta. Plavi orkestar se okupi svakih desetak godina, nemamo ni plan ni program. U doba najveće popularnosti za neke funkcionare smo bili pankeri iz Sarajeva, a drugi su nas zvali da afirmiramo Savez socijalističke omladine, što nam je bilo krajnje blesavo. Kad smo objavili “Smrt fašizmu”, mnogi su nas slobodnomisleći ljudi smatrali režimskim bendom. Istovremeno, za Centralni komitet smo bili debili.

Nerealiziran umjetnik

U vrlo kratkom vremenu od nepoznatog benda postali ste popularniji od Bijelog dugmeta.

- Poslije mitološkog Dugmeta i Zdravka Čolića, ranih 80-ih, počela se pomaljati neka uzbudljiva sarajevska scena kao odgovor na zagrebački i beogradski novi val te riječku i ljubljansku punk scenu. Mi smo sebe vidjeli kao sljedbenike Pankrta, Azre ili Idola, misleći da živimo taj uzbudljivi novi svijet Poleta i Džuboksa, Glavana i Vrdoljaka. No, kad smo otišli u JNA na služenje vojnog roka, shvatili smo gdje živimo i koliko je sve oko nas tradicionalno, arhaično i patrijarhalno. Dok smo mi slušali Parafe, Šarla, Orgazam i Film, dotle je 90 posto ljudi oko mene otkidalo na “Venčanica bela, bela” Marinka Rokvića. Po povratku iz vojske, kao dio new primitives pokreta kojem smo se pridružili tako da smo Neleta Karajlića pitali možemo li svirati s Pušenjem i Elvisom J. Kurtovichem, izgubili smo kultni status. Pomirio sam se s time da ću u redu i miru studirati dizajn, živio sam na Alipašinom polju i osjećao prazninu nerealiziranog umjetnika. Onda sam sreo Malcolma Muharema koji me počeo uvjeravati kako je Plavi orkestar štof za veliki bend. Ponovo se okupljamo i počinjem pisati pjesme pa dolazimo do Smoleca u Zagreb. Počinjemo snimati prve demo snimke. Kad ih je čuo, Smolec je rekao da “ima tu nekih ideja” i nazvao Škaricu koji s direktorom Jugotona Bošnjakom dolazi u studio. Potpisati tada ugovor s nedostižnim Jugotonom, bilo je kao da si danas potpisao za DreamWorks.

Urbana melankolija

Naravno, najpoželjnije je bilo da se domaći bendovi ponašaju po krilatici “sex, drugs & rock'n'roll”, no taj bijeg u raskoš i dekadenciju zapadnog stila teško je bio primjenjiv na ovim balkanskim prostorima.

Uvijek te neki prolaz kroz dvorište s tetkinim vešom ili miris paprikaša u stanu vraćao u realnost. Mi smo eksperimentirali s folkom jer nam je to bilo zabavno. Na nekom tulumu u jednom neboderu vidjeli smo da se svi dosađuju dok sviramo Pankrte, Parafe i Šarla, pa smo na brzinu improvizirali nešto što je postala “Suada”. Morali smo je svirati jedno dvadeset puta i tada smo se pogledali kao što je Dylan u “No Direction Home” pogledao u kameru kad je shvatio da je zvijezda. U tom malom socijalističkom stanu, nakon što su nas dvadesetak puta tražili da sviramo istu pjesmu, shvatili smo da ćemo postati zvijezde.

Koliko je to koketiranje s narodnjacima ispalo ugovor s đavlom?

- Turbo-folk ovdje boravi od prapočetaka ovih prostora, samo mu je Rambo dao ime. To nema veze s muzikom, to je način života i u tome električna gitara otpada kao lišaj jer ona tu nešto pametuje. Ali, mogao bih i na sebe prihvatiti dio krivnje za tu invaziju turbo-folka. Prišao mi je jednom, još u 80-ima, jedan fin i obrazovan momak iz Splita pred jednom diskotekom na Hvaru i rekao mi “ti si ubija rock'n'roll”. To me stvarno pogodilo, a kasnije kad sam razmišljao, tražeći neko opravdanje za sebe, je li taj rock'n'roll uopće bio vrijedan života u bivšoj Jugoslaviji, ako ga je netko poput mene mogao ubiti.

Nisam se tada osjetio odgovornim, ali sad se osjećam odgovornim. Plavi orkestar nosio je u sebi neku urbanu melankoliju, stvorili smo neki svoj žanr i za taj naš elektro ili rock-sevdah mislili smo da predstavlja umjetnost u narodu ili narod u umjetnosti. Mi smo sa “Šta će nama šoferima kuća”, koju smo snimili s narodnjačkom pjevačicom Nadom Obrić, doista željeli iznervirati ljude, a onda je i ona postala hit kao i “Suada” ili “Bolje biti pijan nego star”.

Šetam gradom s Rambom Amadeusom

Kako je izgledala svakodnevica Plavog orkestra sredinom 80-ih?

- Tada sam bio lud i hrabar i prosipao glazbu kao da prosipam sitniš iz džepa po šanku. Taj impuls spontanosti ostao je u tim pjesmama do danas. Sada mi se čini da smo kvalitetniji bend, ali i da smo izgubili tu čaroliju spontanosti. No, kad smo počinjali, bili smo luzeri.

Glavne face su bila djeca političara i budući studenti stomatologije. A, mi smo bili pankeri, s ruba društvene ljestvice. Na koncertu “YU-rock misija” na Marakani izlazim pred 30.000 ljudi i pričam o svojim pjesmama, sve od straha i treme. I ljudima su bile super te priče o “Suadi” i “Goodbye Teens”. Singlu “Suada” u dva tjedna naklada raste sa 30.000 na 200.000 primjeraka. Jugoton je radio u tri smjene da bi naštampali 500.000 primjeraka. Kad su klinci u publici prepoznali u nama klince na sceni, tu se dogodio taj klik i tako se zakotrljala ta popularnost. U Somboru 1985. dolazimo u hotel poslije koncerta i cijela se dvorana seli za nama.

Upravitelj hotela zaključava sva vrata, a klinci podižu šatore, pale vatre, logoruju ispred hotela, sviraju i pjevaju naše pjesme. To je nama s petog kata hotela izgledalo kao Woodstock. Dolazi gradonačelnik i ne zna što da radi. Nama nestaje cigareta, a ne možemo van.

Kako ti je živjeti u Ljubljani u odnosu na život u Sarajevu? Je li Ljubljana za vas koji ste u nju, kao jedan relativno mali grad, doselili iz Bosne, Hrvatske i Srbije postala neka vrst “virtualne Jugoslavije”?

- U Ljubljanu sam doselio jer sam želio biti blizu prijatelja i Sarajeva, ali i dovoljno daleko od rata koji se tamo dogodio. Ljubljana mi je omogućila da zadržim integritet čovjeka, a bez nacionalnog opredjeljivanja. U Ljubljanu sam stigao s jednom vrećicom, jednim džemperom i neseserom. Ubrzo sam shvatio da svi mi u ovoj regiji imamo pogrešne predodžbe jedni o drugima. Tako, recimo, za Slovence možeš reći da su štošta, ali ne i hladni. Zahvalan sam tamošnjoj umjetničkoj sceni koja ni u jednom trenutku nije dopustila da se osjetim građaninom drugog reda ili srancem. U Ljubljani živim penzionerski pa tako s rukama na leđima, kad navrati Rambo Amadeus, šećemo uz Ljubljanicu i divanimo o svemu i svačemu. Da bih preživio, napravio sam 400 jinglova za reklame, kasnije glazbu za niz filmova i predstava, a onda je Plavi orkestar s albumom “Long Play” oborio rekorde prodaje albuma u Sloveniji. Slovenci Plavi orkestar doživljavaju kao slovenski bend i doista tamo imam status najtiražnijeg autora. Rasprodali smo Tivoli 22 dana prije koncerta, skladao sam glazbu za tri najgledanija slovenska filma, dobio nagradu za glazbu iz filma “Zvenjenje v glavi” te napravio glazbu za operu “Bakantice”. I imam svoju Špelu s kojom sam u vezi od sredine 90-ih.

Naš novi album je inspiriran hip-hopom

U kojem smjeru ide novi album i koliko današnji Plavi orkestar koji se okuplja svakih desetak godina ima veze s onim Plavim orkestrom?

- Inficiran sam slobodom stvaranja, zahvaljujući i glazbi za filmove “Kajmak i marmelada”, “Autsajder” ili “Gori vatra”, seriju “Vratit će se rode”, suradnji sa Šabanom Bajramovićem i Sky Wikluh. Zagrebačku i beogradsku hip hop scenu počeo sam slušati kasno, ali me sve to podsjetilo na punk, novi val i new primitives scenu. Iskrenost, hrabrost u aranžmanima, akcentiranje... Ja sam čovjek srednjih godina i stalno sam to iznova i iznova slušao. U odnosu na njihove tekstove ja se osjećam poraženim, dijelom estrade. Porazila me ta iskrenost. Kretenski rečeno, novi sam album radio inspiriran hip hopom.

Jesi li imao u vidu neki duet, recimo s Edom Maajkom?

- Nisam na ovom albumu želio nikakav duet s bilo kojim reperom ili bilo koju marketinšku caku tog tipa. Edo Maajka me podsjetio na nas jer se našao u nekoj sličnoj popularnosti, ali imam osjećaj da se namjerno vratio u mrak i znoj klubova, da se malo makne od velikih

pozornica, pa ga nisam želio zvati ni iz tog razloga. Plavi orkestar je mainstream bend i možda bi neka takva suradnja naštetila novom albumu Ede Maajke. Ipak se nadam da će Plavi orkestar ostati u srcima ljudi kao dostojanstven bend koji slavi uzvišenu poetiku ljeta, balkanske beat akorde i uspomene.

Ludilo slave i popularnosti, kakvo se vama dogodilo, danas se možda još može dogoditi u Britaniji, Americi ili Japanu, ali ovdje je to nezamislivo?

- Tek sad vidim zašto smo mi iritirali intelektualce. Mene je rat jako definirao. Napokon sam izgubio ambiciju i to je moja najveća pobjeda. To se očituje i u mojoj filmskoj glazbi. Mislim da sam u glazbi za film “Kod amidže Idriza” napokon ‘narastao do jednostavnosti’. Više mi nisu važne ni Marakane ni Poljudi. Ako već treba ostati neki trag, neka stane u srcima.

Izdvajamo