Ti dečki nisu nigdje radili, a vozili su dobre automobile. Možda su im mama i tata bili bogati? Ne znam, vidjela sam da neki nose oružje. Po tome kako su pričali o Zlatku Bagariću, mogla sam zaključiti da im je on idol.
Bilo mi je čudno da se oblače kod šanera, a trebali su otvoriti kasino negdje na Trgu. Preda mnom nikad nisu pričali o poslu.
Ovako pred istražnim sucem Radovanom Ortynskim, na Županijskom sudu u Zagrebu u istrazi o tzv. zločinačkoj organizaciji svjedoči 28-godišnja nastavnica s prebivalištem u Kranjčevićevoj ulici.
U sat i pol svjedočenja koje je završilo u 21.30 sati, 19. svibnja 2000. djevojka je ispričala sve što je znala o Zoranu Petoviću Ivici, Nikici Jelaviću, braći Rajku i Veliboru Momčiloviću i drugima koji su završili na optuženičkoj klupi u kasnijem razvikanom sudskom procesu.
Družila se s njima
Djevojka se zove Marija Budimir, ima 28 godina i 13 godina kasnije će kao učiteljica i vijećnica HDZ-a u Vukovaru diktafonom tajno snimiti vukovarskog gradonačelnika Željka Sabu dok joj pokušava nuditi mito da prijeđe u njegove redove kako bi preuzeo vlast nad gradom.
- Željela sam vidjeti do kuda je Sabo spreman ići - rekla je kad je u medije pustila transkript njihova razgovora. Sabo je pak za sve optužio HDZ i tvrdi da je snimka montirana i prepravljana.
Budimir u procesu protiv tzv. zločinačke organizacije nije sumnjičena niti optuživana za ikakvo kazneno djelo, a pojavila se isključivo u svojstvu svjedoka kao i mnogi drugi tada. Njeni tadašnji iskazi nemaju nikakvu vezu sa slučajem Sabo.
Nedjeljni Jutarnji ovu priču objavljuje bez ikakvih zaključaka o njenom karakteru već kao zanimljivu činjenicu iz njene biografije. Budimir je, činjenica je, sudjelovala u jednom od najrazvikanijih procesa za organizirani kriminal u povijesti Hrvatske, te je po vlastitom priznanju istražiteljima, poznavala i često se družila s osobama od kojih su kasnije mnogi osuđivani na pojedinačne zatvorske kazne za brojna kaznena djela.
Vukovarska vijećnica to uostalom ni ne skriva.
- Ne želim ništa skrivati, ali mislim da taj proces i ovo što se događa u Vukovaru nemaju nikakve veze jedno s drugim. Ja ne želim biti glavni akter u ovoj priči već samo upozoriti na jedan oblik političkog ponašanja koji je nedopušten i neprimjeren. Mislim da je moj privatni život u tome nebitan - rekla nam je Marija Budimir jučer preko telefona. Potvrdila je svjedočenje o tzv. zločinačkoj, ali rekla da intervjue o tome neće dati sve do okončanja procesa za slučaj Sabo.
- Bila sam sporedni svjedok tada, a i sada. Ovakvo političko djelovanje kao u Vukovaru nije normalno. To je sve što imam reći - zaključila je.
Marija Budimir je osim u istrazi kasnije svjedočila i na glavnoj raspravi famoznog procesa, nazivanog i suđenjem stoljeća, koje je praćeno golemim interesom javnosti, a unatoč velikim najavama i spektakularnim uhićenjima, organizirani kriminal i postojanje zločinačke nikad nisu dokazani.
Između iskaza u istrazi i onog na suđenju postoje neke razlike, a Budimir je na sudu ipak ublažila neke od svojih tvrdnji o “dečkima s Knežije”. Uostalom suđenje se odvijalo u napetosti, a dva su svjedoka, puno važnija od nje, u međuvremenu ubijena.
Radila u kasinu
U spomenuto društvo Budimir je upala kao mlada djevojka koja je radila u kasinu hotela Internacional. Prvo još 1990. godine, pa ‘97. i dijelom ‘98. godine. Mnoge su djevojke iz Internacionala ostale u dobrim odnosima s istim ljudima i izvan posla, a društvo se u to vrijeme okupljalo u kafiću Downtown u vlasništvu Hrvoja Petrača. Poznanstvo je s nekima od njih prešlo u prijateljstvo. Neke nije voljela, a nekih se i bojala.
- Od svih navedenih najbolje poznajem drugookrivljenog Zorana Petrovića zvanog Ivica s kojim sam bliska bila između 1997. i 1998. godine. On mi je pomogao s nekim mojim intimnim problemima koje sam tada imala. Kad kažem intimnim, mislim na situaciju da mi je posudio novac da se iz jednog stana preselim u drugi. No, mi smo kasnije prekinuli i s njime sada nemam ništa. U tih četiri mjeseca vidjeli smo se sedam ili osam puta. Znam da živi u Njemačkoj i da se bavi kockanjem, ali ja tamo s njim nikad nisam bila. Primijetila sam da nosi pištolj - ispričala je Ortynskom Marija Budimir i dodala da je Ivicu upoznala preko Nikice Jelavića koji je tada bio prvoosumnjičeni u procesu. Nakon što se udala Budimir se više s Petrovićem, rekla je na sudu, nije viđala.
Na optuženičkoj klupi su se 2000. godine našli i drugi “dečki s Knežije”, kako ih se nazivalo u medijima: Zoran Pripuz, braća Rajko i Velibor Momčilović, Davor Zečević, i još sedam drugih osoba.
Neki iz procesa više nisu među živima - samozatajni Davor Zečević ubijen je hicem iz snajpera 2007. godine, divlji Tvrtko Tomičić izrešetan je u narodnjačkom klubu dvije godine poslije, a Zoran Petrović zvani Ivica preminuo je od čeonog tumora.
U studenome 2002. godine Nikica Jelavić oslobođen je svih optužbi da je bio na čelu organizacije te je nakon nekoliko ponavljanja pravomoćno oslobođen svih optužbi za pokušaj ubojstva Vjeke Sliška 1999. godine kada je stradao slučajni prolaznik Zoran Domini. Za zločinačku je zaključeno da nije postojala. Petorica optuženih osuđena su za pojedinačna djela poput preprodaje droge, pokušaja ubojstva, iznude i drugih.
Budimir je u svojem iskazu rekla da je Petrovića upoznala preko Jelavića koji joj je jednom posudio 4000 tadašnjih njemačkih maraka za učešće u kreditu. Ona je radila u kasinu hotela Internacional, a Jelavić je tamo bio redar.
(...)