Dok lideri EU smišljaju plan o sudbini desetaka tisuća izbjeglica koje se nalaze u Grčkoj, na atenskim ulicama sve je više očajnika s Bliskog istoka koji se iz dana u dan sve manje nadaju da će balkanska ruta uskoro biti otvorena. Čuli su da su kampovi uz granicu s Makedonijom prekrcani i stoga radije ostaju u Ateni. Policija im više ne dopušta da podižu šatore na trgu Viktorija, pa traže alternativna mjesta u gradskim parkovima gdje provode dane i noći. Jedno od njih je i trg Omonia u središtu grada.
Tamo susrećemo Marokanca Crissa Almazianija (42) koji je u Grčku stigao bez dokumenata. Iskrcao se na otoku Mitilinisu 9. prosinca. Iz džepa vadi dokument koji su mu toga dana izdale grčke vlasti, a koji mu omogućava da u Grčkoj ostane mjesec dana. Već dva mjeseca, dakle, u Grčkoj boravi ilegalno te ga je stoga strah otići u neki od izbjegličkih kampova gdje bi možda dobio smještaj i hranu.
“Spavam po parkovima, a hranim se u Caritasovoj kuhinji gdje mi ponekad dopuste i da se istuširam. Nemam krov nad glavom, ali sam barem slobodan. Bojim se da bi me policija maltretirala, stavila u zatvor ili utrpala u autobus i odvela u nepoznato”, govori Almaziani na tečnom njemačkom jeziku. Do prije šest godina, otkriva, živio je u Njemačkoj gdje je odrastao, završio školu i radio kao kuhar. Bio je i oženjen, a bivša mu supruga i kći žive u Kölnu. U Maroku nije mogao naći posao pa se odlučio vratiti u Njemačku. Ali to ne može učiniti legalno jer nema dokumente. “Ne znam što da radim i dokle ću biti ovdje. U Maroko se ne vraćam, radije bih ostao u Grčkoj”, kaže Almaziani.
Na Omoniji je u ponedjeljak bilo najviše Pakistanaca. Većina ih ne zna engleski. Iznimka je Asim Ša (40) koji je već dva mjeseca u Grčkoj, u koju je stigao sa sestrom. Živio je u gradu Pašavaru i radio u marketingu, a na bijeg se odlučio jer su mu kao šijitu islamisti prijetili da će ga ubiti.
“Ostajemo u Ateni dok se ne otvore granice. Ponekad prespavam u parku, ponekad kod jednog prijatelja koji je unajmio stan. Skoro svaki dan dođem tu na trg da se sretnem s drugim izbjeglicama i da razmijenimo informacije. Čim čujemo da je granica otvorena, sjedamo na prvi autobus. Ako je ne otvore, tražit ćemo azil u Grčkoj”, ističe Ša. Slično razmišlja i Mirhezar Khen, također Pakistanac koji je u Grčku stigao prije mjesec dana i, već umoran od čekanja, iscrpljen glađu i nespavanjem. “Zašto ne otvore granice? Zašto nam ovo rade”, ponavlja očajnički jer se ni po cijenu života ne želi vratiti u Pakistan. Jedinu nadu daju mu dobri ljudi, Atenjani koji ga počaste sendvičem.