Puno toga što se na Kosovu događa danas podsjeća me na ono što se događalo potkraj 1980-ih – ma koliko prilike i okolnosti bile bitno drugačije (i gotovo neusporedive).
Krenut ću od svog susreta i razgovora s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, početkom veljače ove godine. Nakon obavljenoga intervjua za Globus imali smo tzv. radni doručak, u Vili Bokeljki na Dedinju. U jednome trenutku upitao sam Vučića kako misli riješiti problem Kosova. Malo je razmislio – proteklo je nekoliko sekundi znakovite napete šutnje – a onda je rekao da neće, ili da ne misli dati sjever Kosova. Nisam uspio upamtiti baš svaku njegovu izgovorenu riječ.
Obrana sjevera Kosova – da bi to bila, na neki način, okosnica njegove politike za Kosovo. U njegovim mukotrpnim, maratonskim pregovorima s političkim predstavnicima Albanaca na Kosovu (ali i s premijerom Albanije Edijem Ramom, kojega je također uključio u pregovore), kao, naravno, i s visokim predstavnicima Europske unije, na čelu s europskom povjerenicom za vanjske poslove i sigurnost, Talijankom Federicom Mogherini.
Od toga našega razgovora do danas, proteklo je oko pola godine. I, vidim, Vučić se u znatnoj mjeri drži toga svojega meni unaprijed najavljenog koncepta – da će pokušati “obraniti” sjever Kosova. To jest, da je sjever Kosova njegova posljednja crta obrane, u sklopu onoga što se u kosovsko-međunarodnopolitičkome žargonu naziva, evo ima tome već više od godinu dana, “sveobuhvatnim sporazumom za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova”. Pojednostavljeno rečeno: da, priznat ćemo Kosovo (ali bez čina eksplicitnog međunarodnopravnog priznanja), ali ćemo zauzvrat “istrgovati” sjever Kosova. Nećemo im (Albancima na Kosovu) dati baš sve, nešto ćemo ipak uspjeti zadržati i za sebe.
I tu odmah ulazimo u središte ove priče – a to je, o čemu danas mnogi govore ili pišu, ali bez puno opipljivih informacija ili podataka, (Vučićev) koncept tzv. “razmjene teritorija”, iliti koncept “korekcije granica”. Ili još kraće i jednostavnije rečeno, koncept “kompromisa” (to je riječ koju Vučić u zadnjih nekoliko tjedana/mjeseci najviše rabi).
Odmah da napomenem, da ne bude zabune – jedno je (ona stara, bivša) opcija tzv. “podjele Kosova”, a nešto sasvim drugo ovaj novi, Vučićev (možda i ne samo njegov) koncept “razmjene teritorija” (odnosno “korekcije granica” ili “kompromisa”).
Osim Vučića (a pitanje je koliko i on sam u to čvrsto vjeruje) i njegovih bliskih suradnika u SNS-u i političko-državnom vrhu Srbije (gotovo) nitko ni u Srbiji ni izvan nje nije sklon povjerovati da se u praksi uistinu može provesti u djelo ta, prilično hrabra, zamisao o “razmjeni teritorija”.
Upravo dok pišem ove retke – u ponedjeljak, 23. srpnja, oko 15.30 – javio mi se, mobitelom, Aleksandar Vučić, iz svog predsjedničkog ureda:
– Svi Srbi znaju da su izgubili Kosovo – ali ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da vratim što se može, pa da to na kraju ne ispadne kao potpuni poraz ili potpuni gubitak. Kao što ste se i sami imali prilike uvjeriti, svi me napadaju, i u tim napadima ne biraju riječi ni sredstva, ali nitko od njih zapravo ne želi da se problem Kosova riješi. I još se čude – i onda me zbog toga napadaju – kako se ja samo usuđujem da uopće nešto rješavam!
Vučić je malo zastao, a onda nastavio, tj. dovršio započetu misao:
– Ako ću vidjeti da je nešto dobro za Srbiju, ja ću to gurati – bez obzira na posljedice. Vidite da postižem neke opipljive rezultate, posebno na ekonomskom planu. Javni dug Srbije se smanjuje, teškim mjerama postižu se opipljivi rezultati. Ali ti koji misle, i tako se i ponašaju, da se rak može izliječiti aspirinom – ti ili loše žele Srbiji ili su budale!
Cijeli tekst pročitajte u novom Globusu:
