Dva dana uoči prve sarajevske “Povorke ponosa”, sjedim s organizatorima u bašti sarajevskog kafića Meeting Point, na lijevoj obali Miljacke. To je mjesto, čini mi se, jedno od okupljališta urbanog Sarajeva, i odavde grad izgleda kao bilo koja druga europska metropola. Baš ništa se tu ne čini problematičnim ili spornim, pa tako niti pitanje istospolne ljubavi.
Jedna od organizatorica povorke, Nera Mešinović (28), rado pozira za fotografiju sa svojom životnom partnericom, držeći je za ruke i nježno izmjenjujući poglede nasred ulice. Na prijedlog fotografa ulaze i u galeriju s umjetninama, čiji izlog Soldo vješto koristi kao kulisu. Sve izgleda opušteno, nekako prijateljski. Ranije smo, međutim, svjedočili drugačijem, ali ništa manje zanimljivom licu Sarajeva, slušajući usput propovijed u glasovitoj Gazi Husrev-begovoj džamiji. Imam je taman bio govorio vjernicima o nedjeljnom sarajevskom “Prideu”, spominjući pritom “razvrat” i “nevaljalštine” kojima se ne bi trebalo približavati. Važan su detalj, ipak, bile iduće njegove riječi: “Iako Kuran kaže da su takva ponašanja grijeh, želim skrenuti pažnju vjernicima da ni jednom pojedincu nije dozvoljeno nasilje spram drugih ljudi zbog njihovih osobnih uvjerenja ili orijentacije. Razvrat je sve što je odvratno, pa tako i nasilje. Ako Šejtan pokuša da vas na zlo navede, potražite utočište u Allahu koji će zaštititi vas i porodicu”, obraćao se imam vjernicima koji su ga pažljivo slušali u dvorišnom prostoru džamije. Njegova se propovijed jasno nadovezivala na ranije iskazani stav Vijeća muftija, koje je uoči povorke izašlo s proglasom u kojemu tvrde kako je homoseksualnost grijeh, no ne i veći od nasilja.
_1.jpg)
Nera Mešinović i njezina partnerica
Vratimo se, ipak, na lijevu obalu Miljacke.
- Mislim da je to važno. Jedna pacifistička ideja o nenasilju dolazi iz smjera same islamske zajednice, i razna vjerska udruženja posljednjih su tjedana pozivala na toleranciju i suživot, čak i ako se ljudi u nekim pitanjima ne slažu. Upravo to je i poanta demokratskog društva. Teško je dovesti sve da misle jednako. Nama je jedino bitno da nas se ne diskriminira po pitanju naših seksualnih opredjeljenja - govori Nera Mešinović, spominjući zatim i redateljicu Nejru Latić-Hulusić, koja je javno izrazila punu podršku “Povorci ponosa”, a muslimanka je i nosi hidžab.
Povorka za sve marginalizirane
Podrška raznih ljudi iz društvenog, kulturnog i akademskog kruga Sarajeva bila je kontinuirana, nastavlja Mešinović, pogotovo tijekom videokampanje koju su organizirali pod nazivom “Povorka je za sve nas”, u sklopu koje su svoje poruke podrške “Povorci” slali mnogi influenceri, kolumnisti, umjetnici, članovi akademije... pa i neka svjetski poznata lica kao što je Aleksandar Hemon. Generalna je pozicija sarajevske Povorke ponosa, pojašnjava Mešinović, da ovo nije povorka samo za pripadnike LGBTQ zajednice, već za sve marginalizirane skupine i njihove članove. Zato ih, nastavlja, raduje ta podrška koju su dobivali uoči povorke, među gomilom zluradih i bijesnih komentara koji nikako nisu izostajali. Nera Mešinović je, inače, diplomirana komparatistica i povjesničarka umjetnosti, koja se u aktivizmu zatekla jer je “jednostavno osjećala da mora ondje biti”. - Morala sam se uključiti u aktivizam po pitanju gej prava, jer sam bila blagoslovljena svojom pozicijom. Rano sam se “outala” vlastitoj majci, u petnaestoj godini, a ona je to normalno prihvatila, što nije čest slučaj u ovom društvu. Dakle, ja sam bila i jesam privilegirana po tom pitanju, a razvoju situacije sam se odlučila odužiti aktivističkim djelovanjem - govori Mešinović.
.jpg)
Nera Mešinović i njena bračna partnerica
Danas će oni ponosno šetati, uz 1200 policajaca u osiguranju. Ruta je dugačka nešto više od 2 kilometra, a prostire se od Vječne vatre pa sve do zgrade Parlamenta. Tamo će, kako mi je Nera pojasnila u petak, održati aktivističke govore, i tu će se povorka završiti. Bez koncerta ili partija kao što je, recimo, slučaj sa zagrebačkim Prideom. - Da, nema partija i koncerata, jer mi naprosto nemamo što slaviti, a glavni će nam zadatak biti to da svi sretno stignu svojim kućama. Ovo je protest, a ne proslava. Mi ovime osvajamo prostor osnovne slobode, kao što bi bio onaj u kojemu netko može prijaviti napad iz mržnje, bez straha da će zbog toga ostati bez posla ili prognan iz obitelji. U BiH mnogi od fizičkih napada na pripadnike gej populacije ostaju neprijavljeni, prema našim saznanjima i do 90 posto njih. Samo osnaženi pojedinci slobodno govore o tome i usude se prijavljivati napade, a takvih nije mnogo - pojašnjava aktivistkinja društvene okolnosti koje su prethodile organizaciji sarajevske “Povorke ponosa”, nakon koje će se Bosna i Hercegovina pridružiti ostalim državama u susjedstvu, gdje se povorkama iz godine u godinu inzistira na povećanju vidljivosti problema s kojima se suočavaju pripadnici gej zajednice.
Nakon što je u travnju ove godine bosanskohercegovačkoj javnosti bila predstavljena prva sarajevska “Povorka ponosa” pod sloganom “Ima izać!”, s datumom održavanja, rutom i zahtjevima pripadnika LGBTQ populacije, u kratkom su se roku dogodila tri fizička napada na pripadnike gej zajednice, koje je policija procjenila zločinima iz mržnje, direktno povezanim s javnom obznanom prvog sarajevskog Pridea. Jednog je od njih pretrpjela i sama Nera Mešinović, viđenija članica organizacijskog odbora povorke. - Iskreno, ja prije tog napada nisam nikada doživjela fizičku prijetnju. Naravno, na hejterske komentare i prozivanja sam oduvijek bila navikla. Uredno su mi znali govoriti: “Ej, lezbačo, vidi kakva si”, i slično, ali nitko me nije fizički ugrožavao. Međutim, kada sam nakon javnog predstavljanja povorke bila napadnuta, odmah mi je postalo jasno da je to direktno povezano s mojom vidljivošću i radom u organizacijskom odboru prve sarajevske povorke - prepričava aktivistkinja, koja je bila napadnuta na ulici usred dana dok je šetala sa svojom životnom partnericom, s kojom je upravo nedavno i ozakonila svoju vezu.
Napadi zbog stava političara
- Svjesna sam da živimo u društvu punom mržnje, koja je rezultat mnogih nerazjašnjenih problema na političkom nivou. Širenju takve mržnje često pridonose i sami političari. Primjerice, nakon što smo obznanili da radimo na organizaciji prve bosanskohercegovačke povorke, istaknuta zastupnica stranke SDA u Skupštini Kantona Sarajevo, Samra Ćosović-Hajdarević, napisala je na Facebooku kako bi nas sve trebalo izolirati. Većina fizičkih napada na pripadnike LGBTQ populacije dogodi se upravo kao posljedica takvih takvih izjava viđenih i utjecajnih političara - govori Nera Mešinović, dodajući kako organizatori očekuju petstotinjak ljudi na nedjeljnoj povorci.
Što se, pak, tiče dozvola za skup, sve je išlo prilično glatko, navodi. “Naša stranka”, koja je u Sarajevu na vlasti, jedina im je od svih političkih stranaka u BiH dala jednoglasnu podršku, pa je logično da je s njima komunikacija bila lagodna, a sve dozvole lako ishodovane. Glavna je tematska okosnica prvog sarajevskog Pridea, pojašnjava, nasilje. Mešinović strasno i upućeno govori o tome kako mnogi u BiH ne prijavljuju fizičke napade zbog loših iskustva s policijom koja ih, kako kaže, nakon takvih prijava “dodatno maltretira”. Slučaj je to koji vrijedi, nastavlja obrazlagati, za manje sredine u BiH, a osim policije koja, prema njezinim riječima, ne izlazi na teren i ne obavlja dostojno svoj posao - “zato što jednostavno ne znaju tome pristupiti” - problem je i društvena stigmatizacija, koja bi mogla uslijediti nakon prijavljenog napada, kao i odnosi u obitelji (posebno u konzervativnijim sredinama) koje bi tako nešto moglo nepovratno urušiti.
.jpg)
Branko Ćulibrk i Nera Mešinović
- Za prijavu takvog napada treba biti outan. A mnogi to nisu iz razumljivih okolnosti. Upravo je i to jedan od razloga zašto smo organizirali našu nedjeljnu povorku, želimo ljude ohrabriti - nastavlja Mešinović, na čije se riječi nadovezuje Branko Ćulibrk (33), također član organizacijskog odbora sarajevskog Pridea. - Mi smo zadnji došli na red, i ovo je naš prvi pokušaj Pridea. Bilo je i ranije nekih spekulacija o organizaciji povorke, a to se radilo kako bi se provjerio puls društva, kako bi se vidjelo je li ono spremno za tako nešto. Rekao bih kako se desetak godina stvarala atmosfera da uopće dođe do ovoga. Prije nekoliko godina to i dalje nije bilo moguće. Jednostavno nije bilo kapaciteta, mogućnosti, uopće se nije govorilo o LGBTQ pravima, to nije bila tema. Kroz godine terenskog rada i rada s institucijama, kao i kroz niz manjih događanja, ta se slika promijenila i sada je, prema mojem mišljenju, Sarajevo spremno za svoju prvu “Paradu ponosa” - smatra Ćulibrk koji dodatno opisuje domaću atmosferu spram LGBTQ osoba u nekoliko posljednjih godina.
Traume zbog prijetnji
- Sada brojimo tri godine kako nije bilo većeg događanja i aktivnosti za pripadnike LGBTQ zajednice u Sarajevu. Posljednji put nije završilo najbolje. Događao se jedan queer festival u Sarajevu, koji je podrazumijevao višednevne kulturne aktivnosti, no bio je prekinut nakon prvog dana od vehabija, i ostala je jedna velika trauma. Nakon raznih prijetnji i događanja, organizator je zbog sigurnosnog rizika jednostavno bio primoran prekinuti aktivnosti festivala. Još otada postoji jedan prkos koji će, vjerujem, brojne pogurati da se pridruže povorci - prisjeća se aktivist pa se vraća na temu nedjeljnog događanja.
- Dobili smo veliku podršku iz regije i stižu nam brojni ljudi s Balkana, ali i šire. Puno se i dijaspore najavilo, ljudi koji su otišli posljednjih godina iz države, a koji će sada kratko svratiti da prisustvuju povorci. Uvjeti za nju su stvoreni, no također treba reći kako je cijeli taj rad većinom centraliziran na prostoru Sarajeva. Često me ljudi pitaju: “Kako je biti gej u Bosni?”, a ja im odgovorim: “Isto kao i u Hrvatskoj”. Što pod time mislim? Pa vidi, u Zagrebu i Sarajevu je sve super, ali kada odeš negdje drugdje, primjerice, u Imotski ili u Prijedor, slika se mijenja, i tamo nije bajno biti gej - komentira Ćulibrk, po struci biolog, koji se davno pronašao u aktivizmu. U Prijedoru, otkuda dolazi, prvo se započeo aktivistički baviti pitanjima suočavanja s ratnom prošlošću.
.jpg)
- Ja i dalje vodim jednu aktivističku organizaciju u Prijedoru, a posljednjih 15 godina njegujem aktivizam kao način postizanja društvene promjene u bilo kojem sektoru ovog našeg, poprilično sjebanog društva. Moja osobna motivacija za takav rad svodi se na to da nisam htio dozvoliti da jednoumlje i represija, koji se događaju ne samo nad LGBTQ osobama, nego nad svim ljudima, kontroliraju moj život i način na koji promišljam svijet. Ne pristajem biti dio konformističkih struja i davno sam odlučio jasno i glasno progovarati o onome što mislim da je bitno - navodi Ćulibrk, komentirajući zatim atmosferu spram aktivizma u svom rodnom Prijedoru.
- Prvo sam se u svom rodnom gradu, gdje su u ratu postojali koncentracijski logori za nesrpsko stanovništvo, započeo baviti temama suočavanja s prošlošću. Pazi, ja, sin poginulog vojnika Vojske Republike Srpske. U pokušaju otvaranja tih tema neizbježno se javilo i pitanje moje seksualne orijentacije, u smislu pokušaja diskreditacije mojeg djelovanja. Kao, ne samo da sam gej, nego se bavim i našim zločinima. Ja sam ti ondje promatran u društvu kao dvostruki izdajnik, međutim to me ne sprječava da djelujem i dalje - navodi uvjereno Ćulibrk, pa nastavlja govoriti i o razlozima zbog kojih se počeo otvoreno zalagati za LGBTQ pitanja.
Bolji život
- Znao sam da jedino kroz aktivizam mogu zagovarati bolju životnu poziciju za sebe, a posljedično i za druge ljude. Baka me zbog svega i dalje proziva “soroševcem”. Bilo je dosta negodovanja u mojoj familiji, no moja je potreba da ustrajem u onome što želim, kao i njihova svjesnost da neću prestati ako me budu ucjenjivali, utjecala na to da se snažno zauzmem za sebe i za vrijednosti koje želim promovirati. Danas imam 33 godine, i prilično sam se izborio svoju poziciju te me komentari ne diraju, pa čak i kad dolaze od bake - obrazlaže aktivist, dodajući kako zna mnoge ljude svojih godina koji se nisu na takav način tijekom godina zauzimali za sebe.
- Njima je danas vrlo teško, ali ne mogu se objektivno kriviti zbog toga što se nisu borili za sebe. Biti aktivist po ovim pitanjima u Bosni i Hercegovini vrlo je iscrpljujuća pozicija. To je jedna donkihotovska borba koja uništava čovjeka, i svatko je prepušten sebi. Mnogi to uviđaju, ali ostaju tiho jer je to jednostavno povoljnija pozicija, šutjeti. Ljudi rade za minimalac, zadovoljni su i ne misle da zaslužuju bolje, a to misle jer su ubijeni sistemom koji ih drži zarobljene u paranoji - smatra Ćulibrk.
No, što na svoju prvu “Povorku ponosa” kaže Sarajevo? “Ne trebaju nam te zapadnjačke gluposti,” rekao nam je jedan stanovnik Sarajeva, grada u kojemu se može osjetiti specifični antizapadni sentiment. “Ma pusti, ba, svejedno...”, dobacila mu je žena s kojom je kafenisao za niskim stolićem u jednome kutku Baščaršije. Bilo kako bilo, sam grad živi onako kako je navikao. Viče ponekad i ljuti se na one drugačije, uz vidljiv angažman mnogih koji pokušavaju primiriti strasti. Nismo vidjeli najave “Povorke ponosa” kroz billboarde ili zastave, no zato su u petak na nekoliko lokacija u Sarajevu osvanule fotografije protiv predstojeće Povorke na kojima je našminkan američki ambasador u BiH Eric Nelson, uz natpis “Gay is not ok” i zastavu duginih boja. Nelson je u ime američke diplomacije ranije bio podržao sarajevski događaj, na kojega je obećao doći sa svojim partnerom.
_1.jpg)
“Povorka ponosa” je, čini se, ipak najomraženija na društvenim mrežama te u diskursu nekih političara, koji u nedostatku talenta i političke imaginacije jeftine poene skupljaju upravo na polarizirajućim temama. Za subotu, dan prije “Povorke ponosa”, najavljen je i kontraprosvjed civilne udruge. Nevladina udruga “Svjetlo”, naime, organizira šetnju građana koji će pod egidom “Dani porodice” iskazati nezadovoljstvo održavanjem prvog sarajevskog Pridea.
Kako se u takvom ambijentu osjećaju Nera i Branko, u zadnjim danima pred povorku? - Još uvijek za mene postoji ogromna količina uzbuđenja. To će biti povorka ponosa Bosne i Hercegovine, i tako smo je nazvali jer nema etničkih ni religijskih podjela. Želimo da povorka uspije ujediniti zajednicu i da prevlada dobro. Nije ovo samo pitanje marginaliziranih skupina, već i ujedinjenja, a povorka je napokon u mainstream dovela pitanja LGBTQ tematike, i sada se o tome govori, i zbog toga sam optimistična, zbog svega što dolazi poslije - govori Mešinović, koja je kroz rudarski terenski rad, razne tribine i događanja, promovirala posljednjih mjeseci samu povorku, slušala neistomišljenike te s njima ulazila u, kako kaže, konstruktivan demokratski dijalog.
Navodi kako nema ništa protiv toga da netko ne razumije pitanja LGBTQ tematike, no nerazumijevanje nikada ne smije prelaziti u nasilje. I zato je ono početna i krajnja točka njezinog aktivizma. Slično rezonira i Ćulibrk. - Mi smo konkretno i u samoj najavi rekli da je ovo protest protiv nasilja, diskriminacije, ovo je na neki način borba kojom se želi ostvariti ravnopravnost LGBTQ osoba, pokazati da one postoje, i mislim da je za prvu povorku to dovoljno. Samo povećanje vidljivosti ohrabrit će ljude da ne šute i da prijavljuju nasilje koje svakodnevno doživljavaju. Mi, organizatori povorke, želimo da se ono počne sankcionirati i suzbijati. To nam je pravo bitno, i tome smo posvetili čitavu ovogodišnju povorku. Kada riješimo pitanje nasilja, nastavit ćemo se baviti ostalim stvarima i pravima LGBTQ osoba - završio je Branko Ćulibrk, koji je s petnaestak najbližih suradnika u posljednjih pet mjeseci, uz mnoge konzultacije s aktivistima iz regije, radio na organizaciji i logistici prve sarajevske “Parade ponosa”.
I on i Nera Mešinović su, nakon svega, prilično optimistični, uvjereni kako će tijekom same povorke sve proći u redu. Ne bude li, govore, uzdaju se u policiju, kojoj se zahvaljuju na čuvanju sarajevske “Povorke ponosa”.