Afera Parmalat je, u nekim svojim aspektima, slična aferi Agrokor, pa je talijansko iskustvo s Parmalatom i taksativno spominjano kad je donošen “lex Agrokor”, koji je omogućio sadašnju privremenu upravu i moratorij dugova.
Pokušali smo o iskustvima s Parmalatom razgovarati s njegovim tadašnjim izvanrednim upraviteljem (faktički vladinim povjerenikom) Enricom Bondijem. On dosad u životu nije dao intervju, pa se nije dao pretjerano fascinirati ni potpisanim dopisnikom. Ipak nam je omogućio razgovarati s nekima od najužih suradnika koji su s njime prošli svu kalvariju Parmalata, sve do njegova uskrsnuća, pa smo sada u situaciji onome o čemu smo izvještavali kad je ta afera izbila 2003, i onome što smo o Parmalatu nedavno rezimirali, dodati bitno nove i u Hrvatskoj vjerojatno nepoznate elemente Bondijeva spašavanja Parmalata, oslonjenoga na dogovor i međusobno povjerenje s kooperantima (ponajprije isporučiteljima mlijeka), uposlenicima, te s teritorijem na kojemu je Parmalat bio i ostao jedino veliko poduzeće koje upošljava gotovu svu radnu snagu na slobodnom tržištu rada.
Parmalat je 2003 – u trenu kad je njegov krah izbio u javnost – bio četvrta po veličini prehrambena industrija u Evropi. Godišnje je fakturirao 7,5 milijardi eura. Ipak se uspio zadužiti znatno više od svojih mogućnosti, manje preko kredita, više preko obveznica i drugih obligacija koje su za njega plasirale banke, uvjeravajući štediše kako im je to dobra i unosna investicija, a praktički je bilo smeće, s obzirom na rupu, za koju se u početku nije ni znalo kolika je. Prve su procjene iznosile 3, pa 4, pa 7 milijardi eura – a na kraju je nepokriveno bilo lijepih 14 milijardi, gotovo dvije godine bruto fakturirane proizvodnje, što bi teško preživio ijedan sustav.
Prema istrazi i prema opsežnim priznanjima koja je pružio Carlo Tonna, dugogodišnji Parmalatov financijski direktor, on je na zahtjev i pod kontrolom Calista Tanzija – utemeljitelja i sve do kraha neospornog predsjednika grupe Parmalat – organizirao seriju “kineskih kutija”, poduzeća u fiskalnim rajevima (poput Britanskih Djevičanskih Otoka, Kajmanskih Otoka itd.), od kojih su neka služila za pretakanje kapitala i njegovo sklanjanje od poreznih obveza u Italiji, odnosno Evropskoj uniji, dok su druga bila striktno namijenjena prevari: njihova lažna bilanca služila je niveliranju bilance cijele grupe, pokrivajući prvo gubitke, a napokon i puku krađu. Tužilaštva, naime, smatraju da je preko “kineskih kutija” obitelj Tanzi isisala 1,7 milijardi eura iz zbiljskih poduzeća grupe Parmalat (od toga za 600 milijuna optužuju osobno Calista Tanzija).
Zaključni računi
Prvi su gubici nastali, navodno, tako što je Tanzi neoprezno investirao u Brazil i zatim u Venezuelu, očekujući da će ondje napraviti boom trajnim mlijekom, ali oba su tržišta bila suviše navikla na pasterizirano mlijeko a da bi pristala platiti više za ono koje se kvari sporije. Ista je greška, navodno, učinjena i u Sjedinjenim Državama Amerike. Pritom je brazilska Parmalat Participão s.a. bila najveća od svih Parmalatovih izvantalijanskih filijala.
Da su zaključni računi prethodnih 14 godina bili točni jamčila je Grant and Thornton, internacionalna revizijska tvrtka, koja svoje (odtad veoma nepouzdano) ime daje u franšizu nacionalnim revizorskim tvrtkama. Centrala se ogradila od neviđenog promašaja talijanskog Granta and Thorntona (tužilaštvo nije uspjelo utvrditi je li im promakla golema rupa, pa su dakle nekompetentni, ili su sudjelovali u obmani, pa su dakle kriminalci). Možda rupa ne bi bila otkrivena ni tada, da nije stupila na snagu odredba Evropske unije po kojoj se neovisni revizori moraju mijenjati nakon najviše devet godina. Grant and Thornton je nastavio kontrolirati kajmanske i druge tvrtke izvan ozemlja Evropske unije, ali su u Italiji i Nizozemskoj rad morali prepustiti drugima – pa je gica došla na kolica: prevara je otkrivena.
Jedina šansa da ne ode sve na bubanj, uz potpunu štetu svih vjerovnika, bilo je uvođenje izvanredne uprave (slične nekadašnjoj prisilnoj upravi u našemu ranijem zakonodavstvu, ne treba je brkati s kontroliranom upravom).
Instrument izvanredne uprave uveden je u Italiji prvi put u Parlamentu po hitnom postupku zakonom 95/1979. U Italiji zakoni nemaju naslov, nego redni broj i godinu donošenja, pa se kolokvijalno nazivaju po imenu prvog predlagatelja, baš kao i u Rimskoj Republici (gdje je takav naziv ipak bio i služben, npr. Lex Icilia o agrarnoj reformi prije 2500 godina). Stoga je zakon iz 1979 bio poznat kao Prodijev, po tadašnjem predsjedniku državnog holdinga IRI, prof. Romanu Prodiju (kojemu je povjerena zadaća sanacije i privatizacije poduzeća u državnom vlasništvu, među inim i radi izvlačenja Italije iz golemoga javnog duga). To je bilo doba trostranačke koalicije lijevog centra, predsjednik vlade bio je Francesco Cossiga.
Evropska zajednica je smatrala da je taj zakon u suprotnosti s njezinim pravilima, da je riječ o državnoj pomoći poduzećima, pa je višekratno kažnjavala Italiju zbog tog zakona, te je on dokinut definitivno 1999, ali njegov mehanizam nije potpuno ukinut. Umjesto toga donesen je nešto fleksibilniji zakonodavni dekret 270/1999, takozvani “Prodi bis”. On se odnosio na poduzeća srednje veličine.
Po zakonu iz 1999 izvanredna uprava se primjenjivala na insolventna poduzeća s najmanje 200 uposlenih, a njezin je zadatak bio da ili u roku od godine dana proda odnosno preda dijelove poduzeća, ili da u roku od dvije godine poduzeće restrukturira i postavi na noge. Za odluku koju će varijantu poduzeti uprava je imala prethodni rok od pet mjeseci.
Taj zakon nije omogućavao djelotvorno spašavanje Parmalata, a specijalno ne u najkraćem roku, bez čega bi sva mast otišla u propast.
Hitne situacije
Politika, i to središnja izvršna vlast, odigrala je ključnu ulogu – čak presudnu, po ocjeni tadašnje privremene uprave, tj. Bondijeva kruga. Druga Berlusconijeva vlada se aktivirala preko Antonija Marzana, svog ministra proizvodnih djelatnosti, profesora na Confindustrijinu sveučilištu LUISS. Marzano, autor oko 150 knjiga s područja ekonomije i financija, uočio je da treba djelovati ne brzo, nego munjevito, a to je shvaćao i tadašnji premijer, tajkun Silvio Berlusconi.
U talijanskome ustavnom poretku vlada ima mogućnost, u hitnim odnosno izvanrednim situacijama, djelovati donoseći uredbe sa zakonskom snagom. To znači da uredba ima sve učinke kao i zakon donesen u Parlamentu – ali nije trajna: ako je Parlament u roku od šest mjeseci ne pretoči u uredan zakon, ona prestaje funkcionirati. Ponekad se takva uredba koristi naprosto kao prečica, jer je Parlament obavezan izjasniti se u ustavnom roku, što bitno skraćuje zakonodavnu proceduru (u Italiji zakon prolazi kroz Parlament u prosjeku za dvije godine, u najboljem slučaju za jedanaest mjeseci, ali nije nikakvo čudo ako se vuče godinama, ili ako završi na takozvanome “mrtvom kolosijeku”, bez daljnje rasprave i bez odluke: zakon o zabrani torture se kiselio godinama i još ne bi bio donesen da Bruxelles nije počeo kažnjavati).
U slučaju Parmalata nije bila posrijedi nikakva prečica, nikakva dosjetka, nego snažan požar koji je trebalo ugasiti odmah da ne poprimi široke razmjere. Marzano se dosjetio noveliranoga “Prodijeva zakona” (tzv. Prodi bis), koji se pak odnosio na poduzeća srednje veličine. U roku od dva dana po tom je zakonu sročen “Marzanov zakon” o proizvodnom restrukturiranju velikih a insolventnih poduzeća. Zakon je usvojen na sam Badnji dan 2003.
Marzanov zakon je uveo mogućnost da poduzeću bude imenovan izvanredni upravitelj koji ima 180 dana (produljivih eventualno za još 90) za donošenje plana restrukturiranja posrnulog poduzeća. Po tom zakonu poduzeće, na koje se primjenjuje, mora imati najmanje 500 uposlenih, a njegovi dugovi (uključivši i izdana jamstva) ne smiju biti manji od 300 milijuna eura. Također, mora prethodno sudištu nadležnom po mjestu uprave poduzeća prijaviti svoje stanje insolventnosti (nemogućnosti isplate prispjelih potraživanja).
Ako su ti uvjeti zadovoljeni, poduzeće može od ministra zahtijevati uvođenje izvanredne uprave radi ekonomskoga i financijskog restrukturiranja, uključujući i prodaju dijelova. Po sadašnjim zakonima, donekle noveliranima u međuvremenu, ministar donosi dekret o privremenoj upravi. Dekretom – upućenome poduzeću i sudištu – razvlašćuju se dotadašnji vlasnici, a njihove ovlasti se prenose na izvanrednog upravitelja. Sudište ima rok od pet dana da odluči postoji li insolventnost i ostali uvjeti. Kad protekne zadanih 180 (ili eventualno 270) dana, izvanredni upravitelj ima još 10 dana za predaju plana sudištu. Ono ga ili usvaja ili ne usvaja, u kojem slučaju se poduzeće likvidira.
U Evropskoj uniji su opet ustali na noge sumnjajući da je posrijedi prikrivena državna pomoć. Italija je ipak bez problema dokazala da nije posrijedi državno spašavanje propalog poduzeća. Doduše, moguće je i odgode plaćanja odnosno opozive već plaćenih svota shvatiti kao indirektnu državnu pomoć, ali je Sud pravde Evropske zajednice presudom u slučaju PreussenElektra AG, donesenom 2001, presudio da to nije državna pomoć zabranjena ugovorima Evropske zajednice (od 2002: Evropske unije), pa se Italija 2004 mogla na to pozvati, mirno i uspješno. Tako je Marzanov zakon, utemeljen na “Prodiju bis”, mogao poslužiti kao obrazac i oslonac i inim članicama Unije.
Poslovni kliker
Enrico Bondi je ušao u Parmalat potkraj prosinca 2003. Sa sobom je doveo ekipu istih stručnjaka s kojima je već prethodno ozdravio Montedison, počev od financijskog direktora, drugoga ključnog čovjeka uprave. Montedison je bio posrnuli bivši stoljetni gigant kemijske industrije, pretvoren u holding obitelji Ferruzzi, koja ga je 1993 morala predati bankama (njegov predsjednik, Ferruzzijev zet Raul Gardini se u to doba, pozvan na saslušanje pred pool “Čiste ruke”, radije ubio). Bondi, doktor kemije, ali s očitim poslovnim klikerom, uspio je Montedison u roku od dvije godine vratiti na noge.
U Parmalatu je Bondijeva akcija počivala na normativnom okviru Marzanova zakona i na zdravorazumskoj procjeni o tome što čini vrijednost Parmalata: uposlenici, kooperanti (ponajprije proizvođači mlijeka), te teritorij na kojemu je djelovao i kojemu je osiguravao zaposlenost a time i potrošnju. Upravo obrnuto od privatizacija u hrvatskoj pretvorbi društvenoga u privatno vlasništvo (gdje su tajkuni koje je blagoslovila Tuđmanova vlast, prekidali proizvodnju, otpuštali radnike i time osiromašivali teritorij, pa krčmili zgrade ili samo teren za vlastiti profit), Bondi je krenuo spašavati i ovce (tj. krave) i novce.
Prvi dan, netom je ušao u upravnu zgradu u Collecchiju, Bondi se sastao s delegacijom uzgajivača, dobavljača sirovine. Rekao im je da Parmalat više nema novaca za plaćanje osnovne sirovine. Zamolio ih je da nastave isporučivati mlijeko na dug te im je obećao da će ono biti plaćeno, ako on uspije spasiti tvrtku.
Mlijeko je – svi znamo – specifična sirovina, koja u kratkom roku mora stići iz vimena, kroz preradu, na police. Bondijev cilj je bio ne obustaviti dostavu mlijeka u trgovine niti na jedan jedini dan, kako ne bi izgubio kupce. Kome mlijeko treba, uzeo bi ga od drugog proizvođača i tog bi kupca vratiti bilo teško. A Parmalat je i u Tanzijevo doba dobar dio svog uspjeha i eksplozivnog razvitka dugovao baš tome što je znao uspostaviti dobru vezu s potrošačima, vješto kombinirajući domišljatu reklamu s povoljnim cijenama, naravno jamčeći kvalitetu (uključujući investicije u istraživanja).
Neočekivana reakcija
To se pokazalo važnim. Kupci su reagirali neočekivano, pa se prodaja Parmalatova mlijeka čak povećala kad je kriza izbila u javnost.
Sljedeći dan su na redu bilu uposlenici, zastupljeni preko svojih sindikalnih povjerenstava. Njima je Bondi obećao da će nastojati ne dati otkaz nikome. To je uspio poštovati, i dok je bio izvanredni upravitelj, a i poslije, kroza sve godine kada je nastavio voditi Parmalat kao delegirani upravitelj.
Treća kategorija o kojoj je htio voditi računa – nakon kooperanata i uposlenika – bili su obligacionisti: građani i fondovi koji su, puni povjerenja u Parmalat i u njegove tržišne pozicije, svoj novac, počam od ušteđevina ili otpremnina, uložili u obveznice kojima je Calisto Tanzi pribavljao svježa financijska sredstva. Enrico Bondi je tražio načina da se Parmalat na neki način oduži onima koji su mu dali povjerenje (a koje je Tanzi brutalno izigrao).
Budući da je Parmalatova kotacija na burzi bila izbrisana, vrijednost dotadašnjih dionica svedena je na ništicu, ne samo Tanzijevih, nego i malih dioničara.
U Bondijevu oporavljanju Parmalata korišten je, prvi put u Italiji, mehanizam pretvaranja obveznica u dionice (nove, ne one poništene). Uz to su i bivšim dioničarima, a i novima, koji su to postali konverzijom obveznica, dodatno dodijeljene punomoći (warrant) koje bi dale pravo na nove dionice, ako se Parmalat dovoljno oporavi da se vrati na burzu. To znači da je bivši dioničar mogao računati na punomoći za nabavu dionica ako se vrati na burzu, a obligacionist i na dionice (u koje su mu pretvorene obveznice) i na punomoći.
Koristeći socijalnu logiku, malim dioničarima i obligacionistima punomoći su davane razmjerno njihovim (privremeno?) propalim ulozima, dok je velikim obligacionistima (npr. investicijskim fondovima) broj warranta bio ograničen na maksimalno 350.
Budući da su obveznice izdavala razna društva u sklopu Parmalata, pa i u raznim zemljama (npr. Nizozemskoj, jer je i Tanzi osnivao kineske kutije gdje se plaćalo najmanje poreza, nije se tome dosjetio tek Fiat pod Marchionneom), i njihove sudbine su bile razne: negdje su obligacionisti, kad se Parmalat oporavio, uspjeli izvući nazad 100 posto uloženoga kapitala. U prosjeku su mali štediše uspjeli izvući 50-60 posto uloženoga.
Mali dioničari su imali samo jedan put: tužiti Tanzija. Koji se službeno vodio kao osoba bez imutka (sve je bilo ili u poduzećima, ili po rodbini, lukavac jedan siroti).
U korist malih ulagača Bondijeva je izvanredna uprava pokrenula skup i naporan pothvat tuženja banaka, ponajprije američkih, koje su svojim štedišama podvaljivale Parmalatove obveznice kao sigurne, iako su znale (jer su morale znati) na kako klimavim je nogama bila njegova eksplozivna ekspanzija. Ali su šutjele kao o genitalnom herpesu.
Teško ranjeni Parmalat morao se nositi s takvim kolosima kao što su Bank of America, First City Bank itd. Neke sporove je dobio, neke ne – ali je ukupno s tog naslova uspio u Parmalatove blagajne vratiti oko 2,1 milijarde eura odštete, što ni na koji način nije bila beznačajna svota.
U korist bivših obligacionista je i Parmalatov Statut donesen u Bondijevo doba, ali temeljen na obavezama iz Marzanova zakona: da u prvih 15 godina novog Parmalata nakon izlaska iz režima izvanredne uprave (dakle u razdoblju 2005-2020) 50 posto čiste dobiti mora biti utočeno u dividende dioničarima (bivšim obligacionistima), dok se preostalih 50 posto mora ulagati u ekspanziju Parmalata.
Sljedeći neodgodiv zadatak Enrica Bondija kao izvanrednog upravitelja bio je presložiti proizvodnu i poslovnu strukturu Parmalata, odvojiti žito od kukolja.
Jedinstven rezultat
Parmalatova djelatnost bila je heterogena. U industrijskom dijelu glavne proizvodnje bile su mlijeko, zatim mali biskvitni međuobroci (štono bismo hrvatski rekli: snack) kakvima se obogatio Ferrero, pa passata od rajčica. Mimo toga bio je nogometni klub Parma Calcio, Tanzijeva omiljena igračka, dok je njegova kći Francesca kao igračku dobila turističku agenciju Parmatour.
Francesca Tanzi je postigla rijedak, možda jedinstven rezultat: da u Italiji turistička agencija bude gubitaš (nevjerojatnije bi bilo, možda, učiniti Slavoniju siromašnom, za što treba gigantski napor spregnute gluposti i zloće – ali kad se bratska srca slože…).
Bondiju je još čudniji bio nogomet – nikako mu nije išlo u glavu da neki nogometaš može tržišno vrijediti više od bika. Na primjer, 6600 rasplodnih bikova je tržno vrijedio obrambeni igrač Lilian Thuram, koga je Parma prodala Juventusu za tada rekordnih 33 milijuna eura (on je u deset sezona u Parmi i Juventusu uspio zabiti ukupno dva gola, koliko je ukupno zabio i igrajući za francusku reprezentaciju – pa oba Ćiri Blaževiću koji ga je ostavio nepokrivenoga). Kažu nam njegovi veoma bliski suradnici da se Bondi više napatio pokušavajući shvatiti temelje nogometnog biznisa nego za hvatanje konaca kamo je vrag odnio svih 14 milijardi eura, kolika je bila rupa kad je doveden u Collecchio.
Dodatno mučenje je bilo što je kao komesar Parme Calcia bio više izložen medijskom žrvnju nego kao upravitelj svega ostaloga u Parmalatu – a Bondi nikada u životu, ponovimo, nije dao intervju.
Stoga je, čim je mogao, prodao i turizam i nogomet, a u industrijskoj proizvodnji se koncentrirao isključivo na sržni biznis: mlijeko. Prodao je, dakle, i snackove i passatu.
Računao je da će tako dobivenom gotovinom steći resurse za core business, održati ga na životu i eventualno ga razvijati.
Primamljiv zalogaj
To se pokazalo ispravnom računicom. Enrico Bondi je, kao izvanredni upravitelj, u manje od dvije godine izvukao Parmalat iz deficita, zahvaljujući i motiviranju kooperanata i uposlenika koji od tvrtke nisu digli ruke. Nakon toga je, vrativši Parmalat na burzu, uspio razvijati ga dalje tako da je, na kraju, postao primamljiv zalogaj za konkurentski francuski kolos Lactalis, koji se bacio u preuzimanje i na kraju progutao Parmalat.
Posebno poglavlje je bivši vlasnik Calisto Tanzi. Ni Marzanov zakon ne daje prava za izvanredno suđenje mangupu koji izvanredno upropasti svoju firmu, ali i živote i perspektive stotina i tisuća uposlenih, odnosno kooperanata. Bondi nije uspio zaplijeniti čak ni njegovu vilu, jer se Tanzi oženio bogatom nasljednicom, pa nije bilo moguće na sudu dokazati da je vila kupljena njegovim a ne njezinim novcem.
Tanzi je dio bogatstva izvučenoga prijevarno iz Parmalata investirao u umjetnine, poglavito slike, ali i u neke “korisne” dragulje, na primjer jedino vozilo Formule 1 koje je imalo propeler straga: BT46b, varijanta Lotusa 79 koji je tada vozio Niki Lauda i koji je, naravno, gotovo odmah isključen iz ostalih utrka kao neprikladan pravilima Formule 1.
Državna istraga nije uspjela ući u trag tim bogatstvima, ali su ih našli novinari, ekipa Reporta, emisije Milene Gabanelli (one iste koja je iz Vukovara prodala priču o hrvatskim ogrlicama od srpskih dječjih prstića). U Felinu, u skladišnim halama, nađeno je sve to, a i gomila skrivene financijske dokumentacije. Što je nađeno – to je i ušlo u dužničku masu, pa je prodano, ali to je bila, ako ne kap, a ono tek krigla u moru.
Jedini pravni put koji je ostao bio je priključivanje povedenim kaznenim procesima protiv Tanzija. Tih procesa je bilo više. Pravomoćnom je presudom završen proces za trgovanje na račun skrovitih informacija (insider trading). Završnu točku je Vrhovni kasacijski sud stavio 2011, ali već tada je kazna s prvotnih 11 godina smanjena na 8 godina, jer je u međuvremenu prispjela zastara za kazneno relevantne svinjarije počinjene do 2003. Vrhovni kasacijski sud je 2014 potvrdio presudu na 17 godina i 5 mjeseci za bankrot (koji se po nakani prevare razlikuje od stečaja). Za bankrot Parmatoura je Tanzi dosad tek u prvom stupnju osuđen potkraj 2011 na još 9 godina i 2 mjeseca. Na temelju kaznenih presuda moguće je pokrenuti građanske procese za naknadu štete, koji teško da će završiti za života Calista Tanzija (78).
Prevarant se izvukao financijski, iako je izgubio slobodu (ali je, zbog godina, ipak u kućnom pritvoru). Važnije od toga: spašeno je poduzeće, spašene su kooperantske farme, spašena su radna mjesta, a dijelom su nadoknađeni i gubici prevarenim ulagačima u Parmalatove obveznice.