Kada je američki predsjednik Donald Trump početkom svibnja, najprije više nego udvostručio carine na uvoz kineske robe u vrijednosti 200 milijardi dolara, s 10 na 25 posto, a onda, prošli tjedan, proglasio ekonomsko izvanredno stanje te stavio kinesku tehnološku tvrtku Huawei i 70 povezanih tvrtki na crnu listu, postalo je jasno kako su u Washingtonu objavili gospodarski rat Kinezima.
Ali u medijima se ubrzo otvorilo pitanje tko stoji iza najnovije radikalizacije, koja već nailazi na kineski odgovor pa će predsjednik Xi Jinping izjaviti kako Kina mora biti pripremna za novi Dugi marš, što je paralela sa slavnim povlačenjem Mao Ce-tunga i njegovih trupa, koje su se nakon toga oporavile od golemih gubitaka, i na kraju pobijedile u građanskom ratu i uspostavile komunističku vlast. Nije trebalo dugo da se shvati da se Trump oslanja na analize Michaela Pillsburyja, vrhunskog eksperta, ali i zagovornika čvrste ruke prema Kini, a kojega slušaju u Bijeloj kući, iako ima status neformalnog predsjedničkog savjetnika.
Michael Pillsbury je 74-godišnji ravnatelj Centra za kinesku strategiju na Institutu Hudson, i spada među vodeće stručnjake koji se bave Kinom. Radio je u predsjedničkim administracijama od Richarda Nixona do Baracka Obame, studirao na Sveučilištima Stanford i Columbia, a zatim proveo nekoliko godina na Tajvanu, gdje je usavršio poznavanje mandarinskog jezika. Bivši je analitičar u korporaciji RAND i asistent na Harvardu, član je Vijeća za inozemne odnose i Međunarodnog instituta za strategijske studije. Živi u Washingtonu i u političkim i medijskim krugovima smatra se jednim od najboljih poznavatelja kineske politike.
Trumpov jako velik mozak
Prije četiri godine napisao je knjigu “Stogodišnji maraton”, u kojoj je opisao tajnu strategiju pretvaranja Kine u vodeću svjetsku naciju, koju je utemeljio Mao Ce-tung, a provodile sve kasnije vlasti u Pekingu. Za Washington Post, to je bila najbolja knjiga 2015.
Međutim, u kojoj mjeri utječe na američku politiku postalo je očito tek krajem prošle jeseni, kada je Donald Trump na konferenciji za novinare u New Yorku, iznenada spomenuo Pillsburyja kao “najvećeg autoriteta za politiku Kine”. Potom je američki predsjednik pojasnio što ga je privuklo kod Pillsburyja. Naravno da za predsjednika koji mrzi čitati to nije bila knjiga “Stogodišnji maraton” ili geopolitičke analize, već Pillsburyjeva izjava koja je godila Trumpovoj sujeti, koji ju je doslovno citirao, a glasi: “On je rekao kako Kinezi imaju totalni respekt prema Donaldu Trumpu, koji ima jako, jako, velik mozak”.
Trumpa je, zapravo, opčinio Pillsburyjev intervju Fox Newsu, kada je ispričao kako u “Pekingu smatraju da je sadašnji lider SAD-a superioran petorici ili šestorici svojih prethodnika” uz zaključak prema kojem je “Donald Trump pametan kao da igra trodimenzionalnu partiju šaha”. I tako je, zahvaljujući komplimentu na račun Trumpovog “jako, jako, velikog mozga”, Michael Pillsbury ubrzo postao neformalni kreator odnosa između dvije najjače sile na svijetu, ili kako je opisao portal Politico, “ključna figura koja se nalazi iza Trumpove politike konfrontacije s Kinom”.
On smatra da Kinu treba pritiskati, ako se želi spriječiti globalna dominacija Pekinga u budućnosti. U tome ima podršku utjecajnih dužnosnika Trumpove administracije, poput donedavnog ministra obrane Jima Mattisa, potpredsjednika SAD-a Mike Pencea, utjecajnog savjetnika Jareda Kushnera, i desničarskog ideologa Stevea Bannona.
Pillsbury je zagovornik teorije prema kojoj, prije dolaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću, vlade u Americi nisu shvaćale da Kina namjerava svrgnuti SAD i preuzeti ulogu vodeće svjetske sile. Prema ovoj teoriji, još od predsjednika Richarda Nixona, američku politiku prema Kini su usmjeravali pobornici “konstruktivnog odnosa” i razvojne pomoći, i takva je politika bila aktualna desetljećima, kroz osam američkih predsjedničkih mandata. Demokratski i republikanski predsjednici imali su različite vanjskopolitičke vizije, ali su se svi slagali oko odnosa s Kinom i pomoći za njezin razvoj. Gomila “konstruktivaca” - glasovitih akademika, diplomata i bivših predsjednika - znatno je utjecala na političare i novinske izvjestitelje iz Kine, drži Pillsbury.
U stvarnosti - glasi njegovo objašnjenje - Kinom vladaju tamošnji nacionalisti koji sebe nazivaju ying pai, što znači “jastrebovi” ili “orlovi”. Mnogi ti ying paii su generali, admirali i tvrdolinijski vladini dužnosnici. “To su kineski političari i autori koje najbolje poznajem jer sam od 1973. zadužen od američke vlade da radim s njima. Prema mojemu mišljenju oni su stvarni glas Kine. Shvatio sam da su jastrebovi još od Mao Ce-tunga savjetovali kineskim vođama kako da se osvete za stoljeće poniženja i do 2049. (stogodišnjice komunističke revolucije) izguraju Sjedinjene Države s mjesta vodeće ekonomske, vojne i političke sile svijeta. Taj je plan postao poznat kao ‘Stogodišnji maraton’. Vodstvo Komunističke partije Kine počelo ga je primjenjivati već na početku suradnje sa Sjedinjenim Američkim Državama. Svrha mu je osvetiti ili ‘počistiti’ (xi xue) poniženja koja su u prošlosti skrivili stranci”, objasnio je Pillsbury u svojoj knjizi.
Prije nekoliko dana u programu Fox Newsa, Michael Pillsbury je iznio tezu kako se i aktualni kineski predsjednik Xi Jinping okružio ying paima, koji sada presudno utječu na politiku Pekinga. Koliko je iznošenjem ovakvih teza počeo iritirati tamošnje vlasti vidjelo se u travnju kada nije dobio ulaznu vizu za Kinu, gdje je trebao sudjelovati u raspravi koju je organizirao jedan tamošnji think-tank.
Američki tvrdolinijaši poput Pillsburyja smatraju da Kina želi svijet primjeren sebi, bez američke globalne dominacije, to jest revidirati ekonomski i politički poredak s američkim primatom utemeljen u Bretton Woodsu i San Franciscu na svršetku Drugog svjetskog rata. Jastrebovi procjenjuju da se ta kineska zamisao može provesti jedino obmanjivanjem ili, u najmanju ruku, nijekanjem ikakvih zastrašujućih planova. Tvrdolinijski i nacionalistički svjetonazor pobjeđuje i mnogo je utjecajniji u krugovima oko novoga kineskog predsjednika Xija Jinpinga.
Američke obavještajne službe su još 2005. od jednog kineskog visokorangiranog prebjega dobile potvrdu kako Kina planira natjecati se sa Sjedinjenim Državama, pa i nadmašiti ih kao vodeću svjetsku gospodarsku silu. Viši dužnosnici Komunističke partije Kine, od doministarske razine naviše, proučavali su strategiju u sklopu tajnog programa Škole Centralnog komiteta Partije u središtu Pekinga.
Gospodarski procvat
Osim toga, Kina doživljava gospodarski procvat već više od tri desetljeća. Unatoč manjim kolebanjima u tom razdoblju njeno je gospodarstvo jačalo trostruko brže od uobičajenog prosjeka, a od 2001. postotak rasta iznosio je 10,1. Nominalni BND je 1980. bio tek oko 70 milijardi američkih dolara, dok je 2011. dosegnuo više od 7 bilijuna. Godine 1980. još uvijek gospodarski zaostala, sad je drugo svjetsko gospodarstvo ispred kojeg su jedino Sjedinjene Države.
Oko 95 kineskih tvrtki pojavilo se 2014. na popisu Fortune Globalovih 500, pet od njih su u prvih pedeset, premda 2000. ondje nije bilo ni jedne. Kina je danas najveći svjetski proizvođač automobila, najveći potrošač energije i najveći emiter ugljičnog dioksida.
Prijetnja i u naoružanju
Danas su neke od vodećih svjetskih tvrtki kineske - i k tomu u državnom vlasništvu: Sinopec, Bank of China, China Telecom, China Mobile i Huawei. U kineskom modelu državnih poduzeća Komunistička partija stvara državno poduzeće i određuje njegove strateške ciljeve, a posljednji kineski petogodišnji plan sadržava strategiju nacionalnih prvaka za strateški važne najnaprednije i najnovije industrijske grane. U nekoliko intervjua, Michael Pillsbury je optužio Kinu za krivotvorenje nekineskih proizvoda. Uostalom, ABC News je još 2002. procijenio da godišnji gubici inozemnih tvrtki zbog kineskog krivotvorenja dosežu 20 milijardi američkih dolara. Prema nekima drugim procjenama, krivotvorine zapadnih proizvoda iznose 15 do 20 posto maloprodaje u Kini. Na nekim tamošnjim lokalnim tržištima taj udio doseže i 90 posto.
Pillsbury već godinama upozorava kako je Kina počela ulaziti na međunarodna tržišta prodajom sofisticiranih domaćih tehnologija, pri čemu je apostrofirao upravo tvrtku Huawei Technologies, jednu od najvećih telekomunikacijskih tvrtki u svijetu, kao “blisko povezanu s kineskim obavještajnim službama”. U “Stogodišnjem maratonu” je iznio upozorenje kako će mnoge svjetske telekomunikacijske poveznice, uključujući one koje spajaju američke tvrtke, vladine agencije i vojne službe vjerojatno kad-tad uposliti Huaweijeve mreže.
“Moguće prijetnje u sve globalnijem svijetu su očite. Bi li Kinezi mogli špijunirati nadzorne službe ili preusmjeriti određene telekomunikacijske linije? Bi li mogli te mreže uporabiti za krađu informacija? Bi li mogli tijekom budućih kriznih situacija stvoriti ‘ubojite gumbe’, to jest blokirati važan međunarodni mrežni promet? Iz tih razloga su američka i britanska vlada, među ostalima, blokirale prodaju Huaweijeve opreme u svojim zemljama.”
Još je dobro kada je sukob isključivo ekonomske prirode. Ali, Pillsbury je nedavno podsjetio kako će, prema RAND-ovoj studiji načinjenoj za Pentagon, Kinezi do 2030. uložiti više od bilijun američkih dolara u novo mornaričko i zrakoplovno oružje, tako da se buduća ravnoteža vojnih snaga polako mijenja od 10:1 u korist SAD-a prema jednakosti i naposljetku prema kineskoj nadmoći.
Srećom, izgleda kako Trump ovo nije pročitao.