Talijanski grad L'Aquila i okolna sela još osjećaju posljedice snažnog potresa koji ih je pogodio u travnju 2009., neki stanovnici izgubili su nadu, dok drugi još vjeruju da će se jednoga dana vratiti kućama.
Razoran potres jakosti 6,3 dogodio se 6. travnja 2009. u 3,32 sati ujutro probudivši stanovnike. Jedan od njih bio je Paolo Paolucci, iz malog sela Onne, koji se sa ženom i djecom preko krova uspio izvući iz svoje srušene kuće. Grozničavo je pretraživao ruševine ne bi li pronašao svoju majku i sestru dok nije shvatio da se mora usredotočiti na žive. "Pobijedili smo smrt", kazao je. Drugi na području L'Aquile, njih 309, nisu bili toliko sretni.
Italija se u subotu, na 10. godišnjicu tragedije, prisjetila žrtava.
Osjećaji gubitka i tuge miješaju se kod preživjelih s ogorčenosti jer je puno toga poslije potresa pošlo krivo. Obnova je praćena korupcijskim skandalima zbog oportunista koji pokušavaju profitirati na katastrofi.
Talijanski predsjednik Sergio Mattarella tim je povodom poručio da Italija mora učiniti više kako bi se ubrzala obnova u L'Aquili.
Mladi "imaju pravo na obnovu" svojih zajednica, istaknuo je, ocijenivši da je obnova potresom razorenog područja "nacionalni izazov".
U gradu je rano ujutro bila organizirana procesija s bakljama kojoj je nazočio premijer Giuseppe Conte. U 3,32 sati kada se potres dogodio pročitana su imena žrtava, praćena zvonjavom zvona za svaku osobu.
"Potres je donio smrt i razaranje, pogodio je cijelu zemlju u srce, ostavivši duboke i bolne ožiljke koje su dijelom ublažili vrijeme i ljudski napori, ali koji nikada neće moći biti izbrisani", rekao je Mattarella.
Kada je njemačka kancelarka Angela Merkel posjetila crkvu u Onni u srpnju 2009., dva mjeseca nakon potresa, ruševine njezinih starih zidova podupirale su goleme drvene grede. Deset godina poslije, crkva je obnovljena. No s druge strane ulice posljedice potresa i dalje su vidljive. Krovovi kamenih zgrada su urušeni i nedostaju cijeli zidovi. U stambenim zgradama i dalje se ne može živjeti.
Jedan razlog zbog kojeg je Merkel pritekla u pomoć Onni je taj što su tijekom Drugog svjetskog rata nacisti ondje ubili 17 civila. Merkel je obećala pomoć za obnovu od tri milijuna eura ne bi li se Njemačka za to iskupila.
Kako kaže Paolucci, mještani su za to jako zahvalni. "Potres je promijenio cjelokupni odnos s Nijemcima", rekao je.
No za većinu, živu u Onni nije se još vratio u normalu. Paolucci, umirovljenik koji je postao neformalni vođa zajednice, i dalje živi u improviziranoj drvenoj kući koja je trebala biti privremeno rješenje.
"Bol i dalje postoji", rekao je. "Ali i nada. U konačnici, i dalje smo odlučni vratiti se kući."
Časopis L'Espresso izračunao je koliko je novca "spaljeno" u razdoblju nakon potresa i prije početka obnove. Kao na primjeru skela: svaki metalni zglob stajao je nakon potresa 27,5 eura. Potrebno ih je bilo pet milijuna pa je samo za to potrošeno 137,5 milijuna eura.
U obnovu je uloženo više od 20 milijuna eura, ali staro središte L'Aquile i dalje izgleda kao veliko gradilište. Prilazeći gradu iz okolice, može se vidjeti barem desetak dizalica koje se izdižu nad krovovima. U uskim ulicama u središtu grada, pustoš se može gotovo opipati. Gusta mreža skela između zgrada blokira pogled u nebo, u zraku se osjećaju mirisi boje i mokrog cementa, a povjetarac nosi lagani veo prašine koji ostavlja suh osjećaj u ustima.
Obližnji "Bed and Breakfast" pod nazivom "Zvuk tišine" kao da se izruguje četvrti. Osim građevinskih strojeva, malobrojni ljudi jedva da stvaraju neku buku. Rijetke stambene zgrade koje su obnovljene pretežito su prazne, kao i oštećene zgrade koje su još zatvorene.
"Ovo je ničija zemlja", rekla je Moira. Ona i njezin prijatelj Gianluca rijetko zalaze u središte grada jer ono više ne postoji. I oni ne misle da će više ikada postojati. Vratila se tek nekolicina ljudi, otvorivši poneki kafić, restoran i, niže u ulici, trgovinu s muzičkim instrumentima.
No mušterija nema na vidiku. Ulice su pune samo građevinskih radnika i njihovih vozila. Po noći ulice su mračne i napuštene, kaže Moira. Život u L'Aquili sada se odvija drugdje, u neuglednim predgrađima.
Mnogi stanovnici Onne nisu se morali evakuirati. Samo su se preselili nekoliko ulica dalje, ali su također traumatizirani. Jedna od novih ulica koja prolazi pored naselja s drvenim kućama nazvana je "Žrtve 6. travnja", a druga "Ulica obnove". Između zgrada postavljen je kip "Gospe sjećanja" na mjestu na koje se prvo donosilo tijela žrtava, rekao je Paolucci.
Gospin kip u crkvi u Onni također je podsjetnik na potres. Nekoliko dana nakon katastrofe, Paolucci kaže da je pogledao crkvu i vidio da je kip ostao neoštećen. Svi ostali kipovi svetaca pali su na tlo.
Kaže da ga često pitaju: "Ti, koji si uvijek među svecima i Gospom, možeš li ih pitati gdje su bili u noći s 5. na 6. travnja?". Odgovara im da je trčao bosonog i u pidžami među ruševinama a da pritom nije zadobio niti ogrebotinu. Te su se noći eto dogodila i čuda. U knjizi o potresu, napisao je: "Trebali smo biti mrtvi, ali umjesto toga ovdje smo kako bismo o tome pričali."