Bogaletch Gebre hoda polako, oslanjajući se na štap. Sjedne, u hladu rijetke krošnje, spremna dugo i strpljivo razgovarati, zaklonjena od jaka sunca na inače lako podnošljivih 25 stupnjeva Adis Abebe u veljači. Slabovidne oči štiti velikim sunčanim naočalama.
Iako znanstvenica s postdoktorskim diplomama poznatih sveučilišta, ne zna točno koliko joj je godina. Rođena je 1950-ih, na jugu Etiopije, zemlje od 100 milijuna ljudi, u Kembatti, jednom od danas najgušće naseljenih dijelova Afrike. Rasla je u sredini gdje djevojčice uglavnom nisu slali u školu, u selu bez ikakve infrastrukture, gdje se generacijama živjelo na gotovo posve isti način.
Boge, kako je ovdje zovu, (u Etiopiji se čak i u formalnim situacijama uglavnom oslovljavaju osobnim imenom) je revolucionarka. Snažna i prodorna, njezino po nasilje razarajuće oružja je - osnaživanje žena. Ni globalno, na cijelom svijetu, nije puno ljudi koji mogu reći da su za svoj zemlju napravili pomak kakav je Boge napravila u Etiopiji.
U njezinoj regiji uspjela u relativno kratkom roku učiniti nezamislivo – stopa genitalnog obrezivanja, sakaćenja žena, smanjena je sa 97 % na 5%. Ona osobno i organizacija koju je pokrenula učinili su da žene ovdje danas, noseći se i dalje sa čestim nasiljem u obitelji i sveprisutnim siromaštvom, žive ipak nešto lakše, jer većina ih, bar u tom dijelu zemlje, više ne prolazi bolan, za mnoge životno poguban obred obrezivanja genitalija.
No, to je još uvijek tek kap u moru. U velikim dijelovima Etiopije od 80 % do 90% žena i dalje prolaze brutalnu praksu genitalnog obrezivanja, prisiljene su na udaju u ranoj tinejdžerskoj dobi, u braku izložene seksualnom i inom nasilju. I sama je kao djevojčica, bilo joj je pretpostavlja oko dvanaest godina, obrezana.
„To ovdje doslovce nazivaju 'uklanjanje nečistoće'. Drže da će obrezana djevojka biti poslušnija. To je znak da je žena spremna za brak. Potom slijedi nametnuti brak, nasilje se nastavlja dalje.“, kazuje.
Uz podršku majke i sestre potajno je pohađala školu, naučila čitati i pisati. Bila je prva djevojčica u selu koja je dospjela dalje od četvrtog razreda. Ocu su krili da pohađa nastavu, znajući da bi joj branio, držao to gubitkom vremena, jer od žene se tad očekivalo, a i danas je ponegdje na selu slično, da radi u kući i na polju, da ne trati vrijeme na učenje. Kad je otac doznao da Boge redovito ide u školu batine je dobila - majka.
Nakon završene osnovne škole dobila je stipendiju, srednju školu završila u Adis Abebi, potom otišla u Jeruzalem i na tamošnjem sveučilištu diplomirala mikrobiologiju, pa postala Fulbrightova stipendistica na sveučilištu u Massachusetssu, a naposljetku doktorirala u Los Angelesu. I vratila se u Etiopiju.
„Vratila sam se jer me progonila pomisao na moju stariju sestru koja je umrla na porodu, zbog komplikacija, nije uspjela preživjeti rođenje blizanaca jer je bila obrezana.“, govori polagano, ali energično; pri spomenu sestre utiša glas, ispod naočala skotrlja se suza.
„I danas se teško nosim s tim gubitkom. Da se nisam vratila u Etiopiju i krenula se boriti protiv prakse obrezivanja osjećam kao da sama sa sobom ne bih bila posve u redu.“
Novinarka Jutarnjeg s najpoznatijom etiopskom aktivisticom protiv nasilja nad ženama razgovarala je u predstavništvu EU u Adis Abebi
Za tih godina u Americi skupljala je novac u humanitarne svrhe, s kojim je kanila krenuti u borbu protiv obrezivanja, organizirati edukaciju ljudi u Etiopiji. 1997. od novca kojeg je skupila, u to doba iz Amerike se vratila sa svega 5000 dolara, Boge je osnovala zakladu, Kebmatti Mentti Gezzima (KMG). Tvrdoglava, strpljiva i mudra, samo takva osoba poput Bogaletch Gebre, mogla je napraviti ono što je njoj pošlo za rukom – mijenjati zatvorenu plemensku sredinu.
„Nismo mi govorili ljudima što da rade. Jer, ako hoćete promjene u društvu prvo morate dobiti povjerenje zajednice. To se ne stvara preko noći, pogotovo ne onda kad dolazite među svoje. Ne možete im samo tako reći da ono što rade generacijama nije dobro, narediti da to moraju mijenjati. Ljudi bolje razumiju kroz praksu negoli kad im se apstraktno govori. Kad smo krenuli govoriti o pravima žena, o sidi, o pravima svakog čovjeka općenito, to im je bilo posve apstraktno.
Njih je zanimalo kad će pasti kiša, hoće li zemlja dati kakav plod, kako popraviti krov … Popravili smo im most koji je spajao selo, to im je puno značilo i tad smo dobili dio povjerenja.“, kaže, na trenutak zastane, pa dodaje:
„Kad je u Africi problem okupe se stari ljudi i vijećaju. Mi smo se korak po korak počeli obraćati raznim grupama, polako bi uspjeli dovesti na sastanak i stare i mlade, i žene i muškarce, u početku su muškarci sjedili odvojeno od žena, stariji muškarci odvojeno od mlađih, točno se vidjela hijerarhija. Kako su ti sastanci bivali češći ljudi iz različitih grupa su počeli međusobno komunicirati, razumijevati ponešto od problema. Trebalo je imati mudrosti i znati u kojem trenutku i kako poručiti 'vi ste živjeli vaše doba, sad je naše doba, dopustite nas da ne ubijamo našu djecu, da ne diramo njihova tijela. Nadamo se da ste dovoljno mudri da to prihvatite.'
Obrezivanje, ističe, pogrešno nazivaju 'plemenskom kulturom'.
„Nema to veze s kulturom, jer nitko ne zna od kud to dolazi i koliko je točno stara ta praksa. Konačno, kako sakaćenje, nešto što u mnogim slučajevima dovodi i do smrti žena može biti kultura? To je opasna, brutalna praksa iskorjenjivanje koje traži da razumijete način na koji ljudi razmišljaju i da im pristupite na način na koji će vas za neko vrijeme biti u stanju čuti i htjeti čuti.“
Kad je prvi put odlučila govoriti u crkvi, u njezinoj zajednici, okupilo se 800 ljudi. „Užasno sam se bojala. Odjednom sam ih upitala: 'Zar mi kao kršćani smijemo popravljati žensko tijelo, nakon što ta je stvorio Bog'; Govorila sam iz srca o djevojkama i ženama koje umiru od posljedica obrezivanja, o sidi, u ulozi žene, o potrebi da žene zaštitimo.“
U Kambatti je doba kolovoza i rujna doba žetve, u to se doba i djevojke, zapravo još djevojčice, pripremaju za udaju, prolaze obred genitalnog obrezivanja. Sredinom listopada seoska su slavlja na kojima se mladići i djevojke, čije su rane od genitalnog sakaćenja jedva i ako uopće zacijelile, upoznaju.
„Tako je bilo donedavno, zadnjih godina KMG napravio je silan pomak, mnogi muškarci, ali i žene koje su u tome sudjelovale, radile obrede nad djevojkama, sad shvaćaju da je to brutalan napad na zdravlje. Njihove su majke na te proslave djevojaštva dolazile obrezane, nove generacije sad na tim svečanostima pokazuju i slave svoje pravo na – zdravlje i obrezivanjem netaknuto tijelo.“, ističe Boge.
Zakonom je obrezivanje zabranjeno, ali praksa i dalje postoji, široko je raširena. Etiopija je golema, KMG, čije rad dugo pomaže Europska unija, šire svoje projekte protiv nasilja nad ženama. Europska unija, zajedno s UN-om, upravo je ovih dana pokrenula sveobuhvatan program, golem po ciljevima, borbe protiv nasilja nad ženama u Africi.
„Napravili smo dosta, ali to još nije dovoljno. Pred nama je još puno posla. Obrezivanje je, među ostalim, čin muške dominacije. Bitna je edukacija i osvještavanje problema, javno razgovarati o tome. Ako ljudi ne razumiju da rade krivo i nanose štetu oni se neće niti mijenjati. Mogu se mijenjati jedino kad ih nečim motivirate, kad im objasnite, kad dobiju unutarnju motivaciju koju prati, naravno, i zakon i čitav sistem koji onda podržava zakon„ govori Bogalech Gebre, među ostalim kazujući i o plemenskim ženama koje su nekad radile obrede obrezivanja a danas odbijaju sudjelovati u toj praksi, svjesne da su ugrozile živote i zdravlje mnogih djevojaka. „I takve se žene danas bore protiv te prakse. Ne pada im na pamet više obrezivati.“, ističe.
Amarch Kerebo (45) iz Kembate također je kao djevojčica bila obrezana.
„Zapravo, djevojčica niti ne zna što je čeka. Kad dođe vrijeme podvrgnu je tom nezamislivom činu nasilja, bez da ju itko pripremi na to. A nakon toga ponovo se sama nosi s boli i svim mogućim posljedicama. Da se nije dogodio pokret koji je donijela Boge i moja bi djeca, vjerojatno, prošla isto.“, kaže ponosno dodajući da su njezini danas na fakultetu, a i sama je, makar u četrdesetima - upisala studij.
