Novu okruglu godišnjicu fiat 500 proslavio je ulaskom u stalan postav newyorškog Muzeja moderne umjetnosti (MoMA), kao dokaz da nije (bio) samo talijanski fenomen nego i svjetski.
U početku srpnja to je vozilo predstavljeno u Rimu tadašnjemu predsjedniku talijanskoga Ministarskog vijeća Adoneu Zoliju, a dan kasnije ga je Fiatov predsjednik Vittorio Valetta, koga je pratio i potpredsjednik (ali glavni vlasnik) Gianni Agnelli, predstavio novinarima u publici u Torinu.
Službeni naziv bio je “la Nuova 500” (novi 500), jer je prvi fat 500 proizveden još 1936 - ali za njega se udomaćio naziv “topolino” (mišić), jer je bio sićušan u usporedbi s tadašnjim robusnim automobilima. Zašto 500? Pa još dvaput? Zato što je Fiat desetljećima svojim modelima davao naziv po kubikaži: 500 je značio motor radne zapremine od gotovo pola litre (500 kubičnih centimetara), itd.: 600, 750, 850, 1100, 1300…
Populistička ideja
“Topolino” je bio ideja Benita Mussolinija. Taj tadašnji predsjednik talijanskoga Ministarskog vijeća pozvao je senatora Fiovannija Agnellija (Fiatova vlasnika i Giannijeva djeda) da ga obavijesti, kako su javile novine, o “neodložnoj potrebi” motoriziranja Talijana vozilom koje ne bi bilo skuplje od 5000 lira (istodobno je Italija počela graditi autoceste).
Prvi je na tu populističku ideju, ali posve ekonomski, došao Henry Ford, koji je smatrao da radnici moraju biti kadri svojom plaćom kupiti jeftiniji model - i tako je nastao ford T, prvi model proizveden na pokretnoj traci, u za ono doba nevjerojatnih 15 milijuna primjeraka. Mussolinijevu ideju prihvatio je i njegov kolega, njemački kancelar Adolf Hitler, koji je od Ferdinanda Porschea po istom obrascu naručio automobil ne skuplji u prodaji od 5000 maraka.
“Topolino” je proizvođen gotovo dva desetljeća, do 1955. U Splitu mog djetinjstva bio je to uobičajen auto, češći nego fiat balilla. Ipak, 1955 je povučen iz proizvodnje, jer je već bio koncepcijski zastario. Trebalo mu je naći zamjenu.
Nju je po Valettinu zahtjevu projektirao Dante Giacosa. Bio je to automobil kompaktan (dug 2,97 metara, i danas ga je lako parkirati u gužvi, gotovo kao “smart”), spartanskoga komfora (dva sjedala, a straga klupica, ali s prostorom za 70 kilograma prtljaga), platnenoga krova. To je auto kojim je Italija počela putovati, ići na izlete, stizati na more, uvečer se družiti, ponekad i intimno: kada bi se okupili svi Talijani začeti u “fiatu 500”, bio bi to popriličan miting u slavu akrobatskih vještina njihovih roditelja (istinabog, u to svrhu su i vrata otvarana i krov dizan, po potrebi).
Prezreni fićo
Već prije je nastao “fiat 600”, koji je također projektirao Giacosa i koji je prodavan za 590.000 lira (tj. za 17-mjesečnu radničku plaću). Nije bio svima dostupan (to je onaj prezreni “fićo”). “Novi 500” imao je 479 kubičnih centimetara, proizvodio je prpošnih 13 konjskih snaga, zapadao je 490.000 lira, ipak samo oko 13 radničkih plaća - a Fiatova kreditna podružnica SAVA odobravala je mjenični kredit s ratom od 20.000, pa bi se familija nekako skucala.
Publici se nije svidio. Samo četiri mjeseca kasnije izbačene su na tržište dvije verzije: ona izvorna (sada: “ekonomična”) pojeftinila je na 465.000, a po cijeni izvorne lansirana je “normalna”, sa četiri prava sjedala (stražnja ipak za kratkonoge), dva konja više i maksimalnom brzinom od vrtoglavih 90 km/s.
Uslijedile su nove verzije, među kojima i nimalo jeftine sportske koje su dorađivali Abarth ili Giannini, pa je “novi 500” proizveden u više od četiri milijuna primjeraka dok 1975 proizvodnja nije obustavljena.
I ta brojka kaže da je taj “fiat 500” na najtipičniji, a možda i najprikladniji način predstavljao doma talijanskoga “privrednog čuda”, ekonomskog booma, perioda u kojemu je Italija iz ruralne i ratom silno osiromašene zemlje postala peta ekonomska sila svijeta, te od tradicionalne izvoznice radne snage i iseljeništva postala uvoznica i imigrantski raj, a ponajprije simbol i poprište onoga mediteranskog tipa života koji je Fellini ovjekovječio filmom “La dolce vita”.
Taj automobil je i poslije ostao gotovo mitski objekt, i nostalgije (za mladošću, za ovidijevski nevinim “zlatnim dobom”, za esencijalnom jednostavnošću). Bez obzira na zastarjelost, potrošnju i ekološku nedopustivost dvotaktnog motora, u prometu ih je još 388.691 primjerak u svijetu, još čini 1 posto talijanskoga voznog parka. Štoviše, postao je i renomiran kao oldtimer, pa ga rekonstruiraju i upicane kao da je neka skupa predratna lancia ili isotta fraschini (vozio ju je i Vukas, ali do skorog stabla).
Popularan za vjenčanja
Strašno ga vole talijanski mladi, za njih je to dio imaginarija kao i šarmantno ružan Citroënov 2CV Francuzima (“kišobran na kotačima”). Posuđuju ga za vjenčanja (više im je šik nego “rollce royce”, štos je, navodno - a biva mu i jeftiniji najam, ako ćemo pravo).
O pedesetgodišnjici lansiran je još noviji 500, poprilično retro da bi sličio “novom 500”, još se trži, i neloše - ali mit ostaje baš onaj Giacosin iz 1957.
Miljenko Paunović: Svog Topolina kupio sam 1977. za jednu i pol mjesečnu plaću
Jedan od malobrojnih vlasnika slavnog Fiata 500, poznatijeg kao Topolino, je i 68-godišnji Zagrepčanin Miljenko Paunović. No, njegov je Topolino još i stariji. Jedan od prvih. Proizvodi se od 1936. i to je prototip po kojem je 1957. napravljen Fiat Nuova 500 s kojim dijeli nadimak Topolino.
- Sjećam se kao danas. Moj Topolino je iz 1950., kupio sam ga 13. svibnja 1977. za 650.000 dinara. To je tada bila jedna i pol prosječna mjesečna plaća - rekao je Miljenko, koji mirovinu provodi na selu gdje, kaže, ima više mjesta za auto.
- Kod mene je već 40 godina. Uvijek sam silno želio imati neki oldtimer i ovaj Topolino sam kupio od očeva prijatelja. Tada uopće nije bio u voznom stanju. Motor je bio rastavljen i karoserija apšisala - prisjeća se Miljenko, jedan od osnivača Oldtimer kluba Zagreb. Kaže da ga je tada popravio i pobojao u crveno.
Miljenko Paunović
- Trideset godina sam se vozio po okupljanjima oldtajmeraša i potom mi je prije 12 godina otkazao motor. Onda sam ga odlučio potpuno urediti i renovirati - prepričava Miljenko. Na renovaciju je u 12 godina potrošio oko 64.000 kuna. No, sada sve izgleda originalno, kao nekada. Svi dijelovi su restaurirani, a vratio je i originalnu sivkastu boju.
Iako u svoj mali autić najčešće uskače za potrebe okupljanja oldtajmeraša, kaže da se nekad proveze i sebi za gušt.
- Ljudi me veselo gledaju, žele se slikati s autom. Čak me i policija nekad zaustavi samo da ga pogledaju - kaže Miljenko te dodaje da vjeruje kako danas u Hrvatskoj nema više od deset Topolina. Zato on svojeg brižno čuva. Golema garaža sa starim namještajem i predmetima više izgleda kao dnevni boravak za omiljeni auto.
- Smješten je u garaži, na hladnome, i prekriven mekanom pamučnom ceradom - objašnjava.
Njegov Topolino ima snagu motora samo 16 kW i može potegnuti maksimalno do 85 kilometara na sat.
- Neugodno se voziti po autoputu. Kraj vas prođe šleper i protrese cijeli auto. Još je i kabriolet. Najbolje se voziti lagano, brzinom do 50 kilometara na sat, spustiti krov i gledati kako raste trava. To je prava uživancija - ističe ponosni vlasnik.