'DO NADE I NATRAG' (1)

Generacija rođena krajem rata ili u poslijeratnoj demografskoj eksploziji imala je sreće: živjela je u zlatnim vremenima

Getty Images

Pogled u europsku prošlost, sadašnjost i budućnost: Jutarnji donosi feljton u tri nastavka prema knjizi jednog od najuglednijih povjesničara današnjice, Iana Kershawa

Državni sprovod Sir Winstona Churchilla – posljednjeg od Velike Trojice iz Drugog svjetskog rata – 30. siječnja 1965. je i simbolički označio odlazak generacije koja je vjerovala u posebnu kvalitetu nacionalne države, imperijalističku dominaciju i značaj europskih velikih sila.

Predsjednik Francuske general De Gaulle i bivši predsjednik Sjedinjenih Država general Dwight D. Eisenhower, koji su se s Churchillom borili protiv nacističke Njemačke, bili su prisutni na ceremoniji pogreba među predstavnicima 112 država. Sada su živjeli u novoj Europi, ni nalik onoj koja je prije dvadeset godina izišla iz Drugog svjetskog rata.

Dva bloka

Prije svega, ta nova Europa bila je podijeljena na dva nepomirljiva dijela. Podjela je nezaustavljivo poprimala oblik već u neposrednom poraću i produbila se do razine kada su se kontakti između istočnog i zapadnog dijela kontinenta sveli na diplomatske formalnosti. Dva bloka u međuvremenu su se učvrstila. Zapadna Europa, pojam o kojem se 1945. nije ni razmišljalo, postala je definiran politički entitet.

Blagostanje je bilo glavno obilježje nove epohe u Zapadnoj Europi. Omogućile su ga dotad neznane stope privrednog rasta koje su potrajale sve do 1973., kada je izbila naftna kriza. Generacija rođena krajem Drugog svjetskog rata ili u poslijeratnoj demografskoj eksploziji doista je imala sreće. Odrastala je u ozračju siromaštva prvih poslijeratnih godina, kao i materijalnih i psiholoških ožiljaka Drugog svjetskog rata, ali nije iskusila ni bijedu Velike depresije ni ratne strahote.

Potom je uživala u materijalnim blagodatima mirnodopske Europe, kakve njeni roditelji i djedovi nisu mogli ni zamisliti: sigurnost socijalne države, poboljšani stambeni uvjeti, stalno zaposlenje i puna zaposlenost, šire mogućnosti koje je pružalo obrazovanje i sve veća količina novca koji nije trošen samo na nužne potrepštine nego na luksuznu robu i putovanja u druge zemlje. Ta je generacija na budućnost gledala s optimizmom. Živjela je u zlatnim vremenima.

Za Zapadne Nijemce bile su to gotovo pa nevjerojatne godine “privrednog čuda”, ali to “čudo” nije se svelo samo na jednu zemlju. I Talijani su svoj poslijeratni ekonomski oporavak doživjeli čudesnim. Francuzi se razdoblja od 1946. do 1975. sjećaju kao “slavnih trideset godina (”les trentes glorieuses”), premda su bile “slavne” isključivo u ekonomskom smislu. Britancima je njihov premijer Harold Macmillan rekao da im “nikada nije bilo bolje” i govorio o “društvu obilja”, iako usprkos općem napretku većina britanskih građana nije živjela u “obilju”. U usporedbi s razdobljem koje će ubrzo nastupiti, materijalne poboljšice još uvijek su bile skromne, ali u usporedbi s prethodnim vremenima bile su impresivne. Zato je i u Britaniji razdoblje od 1950. do 1973. ostalo upamćeno kao “zlatno doba”.

Ubrzane promjene

Djeca rođena u poslijeratnoj demografskoj ekspanziji bit će svjedoci preobrazbi kakve njihovi roditelji nisu mogli zamisliti.

Doživjet će ubrzane promjene - političke, ekonomske, društvene i kulturne - koje su prerasle sve što je ikada bilo znano u dotadašnjim razdobljima mira. Rođena su u vremenu teške oskudice - izravne posljedice rata. Stanovanje je bilo provizorno dok su programi stambene izgradnje pokušavali riješiti problem milijuna obitelji koje su bile raseljene ili ostale bez domova, širom kontinenta, ali ponajviše u srednjoj i istočnoj Europi. I zgrade koje su preživjele rat bile su u žalosnom stanju.

Sanitarni uvjeti bili su primitivni i trpjela ih je većina stanovništva. Nestašica hrane i odjeće bila je sveopća. Samo najbogatije obitelji imale su pomagala - poput perilice za rublje ili hladnjaka - koja su oslobađala žene od svakodnevne tlake u kućanstvu, da ne spominjemo telefon ili automobil. Televizijski prijemnik posjedovala je tek nekolicina.

Socijalna država

Generacija rođena poslije rata je za svoga života bila u prilici okoristiti se golemim napretkom medicine. Nesagledivu pomoć pružila im je uspostava socijalne države i njezin sve širi doseg, što je omogućila visoka razina privrednog rasta. Životni standard zemalja s istočne strane Željezne zavjese zaostajao je za Zapadnom Europom, ali je sveobuhvatni sustav socijalne skrbi bio imanentan komunističkim režimima (premda u praksi često nije bio učinkovit). Zbio se preokret koji je jamčio takvu razinu socijalne sigurnosti kakva je bila neznana prethodnim generacijama u obje polovice Europe. Dugotrajni poslijeratni privredni rast potaknuo je - barem u Zapadnoj Europi - opći napredak i procvat potrošačkog društva čime su ohrabrene optimistične vizije budućnosti, a osjećaj nesigurnosti zbog mogućnosti izbijanja nuklearnog rata je ublažen.

Materijalni napredak koji je tada započeo bio je zapanjujući. Količina i raznolikost hrane koja je danas dostupna u prosječnom supermarketu u bilo kojoj europskoj zemlji, čovjeku iz godine 1950. bila bi potpuno nevjerojatna. Današnje obitelji bi s užasom gledale na stan bez kupaonice ili pak na zajednički zahod u dvorištu. Udobnosti koje su tada predstavljale obijesni luksuz dostupan nekolicini, sada su neupitni dio svakodnevnice. Danas većina obitelji posjeduje automobil, pa ni dva automobila u obitelji nisu neuobičajena. Hladnjak se doživljava kao nešto notorno i neizostavno. Turistička putovanja - početkom pedesetih godina privilegij bogatih - danas su dostupna milijunima.

Praktično svaka obitelj posjeduje televizijski prijemnik. Sateliti u Zemljinoj orbiti omogućuju ljudima da uživo gledaju vijesti ili sportske priredbe na drugoj strani globusa. Još donedavno praćenje televizijskog programa na mobilnom telefonu bilo je nezamislivo. Nekad su sastavni dio putovanja u inozemstvo bili telefonski pozivi članovima obitelji koji su ostali kod kuće, a obavljali su se iz govornice ili poštanskog ureda, dok danas mobilni telefoni ne služe samo za lagodnu komunikaciju već su postali mala računala koja nude čitav niz usluga kakva je primjerice trajni pristup vijestima. Osim što sa svojim prijateljima i rođacima udaljenim tisućama kilometara namjernik može razgovarati, on ih u realnom vremenu i vidi na zaslonu. Dostupnost sve manjih i sve jeftinijih računala promijenila je život na način koji je bio nezamisliv i donedavno, a kamoli godine 1950.

Privredni rast je znatno uvećao državne prihode i time omogućio veća ulaganja u socijalnu skrb. Zahvaljujući punoj zaposlenosti i ekspanziji potrošnje, vrtoglavo su rasli porezni prihodi. Državni proračuni u Zapadnoj Europi su sedamdesetih godina bili dvadesetak puta veći nego pedesetih. Vlade su bile u prilici ulagati u socijalnu skrb više nego ikada u povijesti. Socijalna skrb i puna zaposlenost bili su prvorazredni zahtjevi novog društva - očita pouka Velike depresije - i nijedna poslijeratna vlada ih nije dovodila u pitanje. U poslijeratnim desetljećima su sve političke stranke bile suglasne da štednja na socijalnoj skrbi ne dolazi u obzir.

Privredni rast omogućio je postizanje dvaju ciljeva: u Istočnom bloku su komunistički režimi prisilno uspostavili ekonomsku ujednačenost i povećali ulaganja u socijalnu skrb (za što je plaćena visoka politička cijena), ali je i zapadnoeuropski liberalni kapitalizam umanjio društvenu nejednakost (u znatno manjoj mjeri nego na Istoku) i raznolikim oblicima socijalne države ublažavao djelovanje tržišnih zakona.

Ljudska prava

Nisu se drastično promijenili samo materijalni uvjeti nego i svjetonazori i mentaliteti. Većina Europljana je 1950. gajila svjetonazore koji će sedamdeset godina kasnije biti smatrani skandaloznima. Opću deklaraciju o pravima čovjeka (čiji su nastanak potakli strahotni nasrtaji na ljudska prava u Drugom svjetskom ratu) Ujedinjeni narodi usvojili su u prosincu 1948., ali šira javnost uglavnom nije shvaćala njezin praktični značaj. Rasistički svjetonazori i rasna diskriminacija bili su široko prihvaćeni i na njih se nije gledalo kao na incident. U Europi je tada živjelo vrlo malo ljudi čija koža nije bila bijela. Smrtna kazna za najteže zločine bila je zaprijećena u većini zemalja i egzekucije su bile redovita pojava. Homoseksualnost je još uvijek bila kazneno djelo. Abortus je bio ilegalan.

Utjecaj kršćanskih crkvi bio je snažan, a posjećenost crkvenih obreda relativno visoka. Kada su djeca rođena poslije rata doživjela zrelu dob, ljudska prava postala su neupitna vrijednost (iako je u praksi njihova zaštita ostala nesavršena), a ljudi skloni rasističkom svjetonazoru postali su izopćenici (doduše, u manjoj mjeri u istočnoj i južnoj negoli u zapadnoj Europi). Multikulturalna društva postala su pravilo, smrtna kazna je protjerana iz Europe, a prava homoseksualaca i pravo na abortus prihvatio je velik broj ljudi, dok je znatno oslabila uloga kršćanskih crkvi. Istodobno su džamije postale dio krajolika modernih europskih gradova - što je 1950. bila rijetkost - kao dokaz značaja koji religija još uvijek ima za pripadnike muslimanskih manjina.

Takve i mnoge druge preobrazbe dio su procesa koji se uvriježeno naziva “globalizacija”. Tim pojmom ne označava se samo ekonomska integracija proizišla iz slobodnog kretanja kapitala, tehnologije i informacija, nego i interakcija društvenih i kulturalnih modela koja se širi svijetom neovisno o državnim granicama. Globalizacija se međutim ne može svesti na puki materijalni napredak već ima i svoju mračnu stranu. Nanijela je, pored ostalog, i tešku štetu okolišu, produbila jaz između bogatih i siromašnih, intenzivirala masovnu migraciju (koju je sve teže kontrolirati), a s njom povezani tehnološki napredak i automatizacija doveli su do gašenja radnih mjesta. To je proces koji se nastavlja i traje.

Preobrazbe koje je sa sobom donijela globalizacija poput niti se provlače kroz sljedeća poglavlja i uopće ih se ne može svesti isključivo na uspjeh i napredak. Epoha novih europskih nesigurnosti neodvojivo je povezana s procesom globalizacije.

Povijest Europe od 1914. do danas

Knjigom Do nade i natrag, Europa 1950.–2017., (u izdanju Frakture), Ian Kershaw dovršava svoj projekt pisanja europske povijesti dvadesetog stoljeća. Budućnost je, kako sâm Kershaw kaže, nedokučiva, i dodaje da povijest nudi samo “neprecizne pretpostavke o tome kako bi nastupajuća desetljeća možda mogla izgledati”.

Kada se Europa, od 1945. do 1949., počela oporavljati od strave dvaju svjetskih ratova, postali su vidljivi i obrisi bolje budućnosti, usprkos dubokoj sjeni nuklearne moći kojom su raspolagale obje supersile. Ova knjiga završava ambivalentno - oprezno i bojažljivo - spram dugoročnih perspektiva europske budućnosti.

Ian Kershaw (rođen 1943.) britanski je po­vjesničar i pisac koji se ponajviše bavi poviješću Njemačke u 20. stoljeću. Djelo “Do pakla i natrag; Europa između 1914. i 1949.”, smatra se jednim od najboljih prikaza dramatičnog razdoblja europske povijesti, dok nova knjiga “Do nade i natrag”, opisuje kako je stvorena današnja Europa, ali i što nas čeka u budućnosti.

Do nade i natrag: Europa 1950. - 2017., Ian Kershaw

Broj stranica: 672

Tvrdi uvez s ovitkom

Redovna cijena: 249 kn

Cijena s popustom: 199,20 kn + besplatna dostava (Besplatna dostava vrijedi za Hrvatsku.)

Knjiga se može kupiti na www.fraktura.hr ili naručiti e-poštom na [email protected] ili telefonom na 01/3357863 radnim danom od 8.30 do 16.30 sati

Cijena s popustom vrijedi do 31. 1.

Detaljnije podatke možete naći na:

https://fraktura.hr/knjige/publicistika/do-nade-i-natrag.html

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo