Bjelorusija je jedina zemlja u Europi koja još uvijek izvršava smrtnu kaznu, a način kako se to vrši u ovoj "posljednjoj europskoj diktaturi", kako je često nazivaju, izaziva zgražanje organizacija za zaštitu ljudskih prava.
Osuđenike na smrtnu kaznu pogubljuje se metkom u glavu. Od 1991. na taj je način smaknuto više od 300 ljudi. Amnesty International broji dvojicu pogubljenih prošle godine , a vjeruje se da najmanje šestorica sada čekaju smrt. (Prema bjeloruskim zakonima, žene ne mogu biti osuđene na smrt.)
Osuđene na smrt drže u jednoj od ćelija u podrumu zatvora koji se nalazi u djelomično razrušenoj zgradi dvorca iz 19. stoljeća u središtu Minska.
Tamo na njima vrše "psihološki pritisak" i često koriste "mučenje i drugi okrutan, nehuman i ponižavajući tretman", kako stoji u izvještaju iz 2016. lokalne skupine za ljudska prava Viasna. Cijeli postupak je zavijen tajnom jer aktivisti i novinari vrlo rijetko dobivaju pristup osuđenicima.
Zatvorenici ne smiju leći ili sjesti na svoje krevete izvan vremena koje je predviđeno za spavanje, te većinu svojih posljednjih dana provode hodajući po ćeliji. Čak se često ne poštuje ni njhovo pravo da šalju i primaju pisma.
"Uvjeti su zapanjujući - ophode se prema njima kao da su već mrtvi", kazala je za BBC aktivistica Amnesty Internationala Aisha Jung.
Gennady Yakovitsky živio je u gradu Vileyka, oko 100 kilometara udaljenog od Minska, kad je optužen za ubojstvo svoje 35-godišnje partnerice u njihovom stanu nakon dva dana alkoholiziranja s prijateljima u srpnju 2015. Navodno su se posvađali, on ju je udario šakom nekoliko puta i zatim su otišli svatko u svoju sobu. Yakovitsky je zaspao, a kada se probudio našao ju je mrtvu, sa slomljenom čeljusti i djelomično golu. Obukao ju je u odjeću na kojoj je opazio nepoznate mrlje krvi, te pozvao policiju. Nakon tri dana je uhićen.
Aktivisti govore kako je tijekom ispitivanja bio podvrgnut psihološkom pritisku, a ljudi koji su bili u stanu u vrijeme događaja davali su kontradiktorna svjedočenja. Jedan od svjedoka čak se pijan pojavio na sudu, a kasnije su rekli da se ničeg ne mogu sjetiti.
Njegova kći tvrdi da nije bilo nikakvih dokaza, ali su ga svejedno osudili na smrt, pri čemu je "glavni dokaz" bila činjenica da je Yakovitsky već bio osuđen na smrt zbog ubojstva 1989., ali mu je ta kazna bila pretvorena u 15-godišnju zatvorsku kaznu.
Stoga su ga u siječnju 2016. osudili na smrtnu kaznu, iako je nijekao ubojstvo.
Tijekom deset mjeseci bio je zatvoren u ćeliji bez sunčevog svjetla, a umjetno svjetlo bilo je neprestano upaljeno, čak i dok je spavao. U strogoj izolaciji, bio mu je zabranjen svaki izlazak na otvoreno. Osim odvjetnika, smjeli su ga posjetiti samo članovi najuže obitelji, i to jednom mjesečno.
Na dan pogubljenja zatvorenicima javni tužitelj kaže da je odbijena njihova molba za predsjedničkim oprostom. Zatim im povezom zastru oči i odvedu ih u posebnu sobu u koju može ući samo tužitelj. Osuđenike tamo prisile da kleknu i upucaju ih u glavu.
Cijela procedura traje oko dvije minute. Rodbinu pogubljenih obavijeste tek nakon nekoliko tjedana, pa čak i mjeseci. U nekim slučajevima, obitelj pogubljenog dozna za smrt tek kada dobiju poštom kutiju s osobnim predmetima ubijenog.
Obitelj nikada ne dobije tijelo pogubljenog, a mjesto na kojem se nalaze posmrtni ostaci ostaje državna tajna, iako to predstavlja očito kršenje ljudskih prava i zatvorenika i njegove obitelji. Posebni izvjestitelj UN-a Miklós Haraszti kazao je 2017. da takva praksa predstavlja torturu.
Bjelorusi su se na referendumu 1996. izjasnili protiv ukidanja smrtne kazne, i to čak 80% njih, ali tom rezultatu referenduma izvan Bjelorusije malo tko vjeruje, kao i rezultatima ostalih glasanja u zemlji gdje je Aleksandar Lukašenko na vlasti neprestano od 1994. godine.
Gennady Yakovitsky se putem odvjetnika žalio na presudu i ukazivao da suđenje nije bilo pravedno, te da uopće nije uzeta u obzir krv neutvrđenog porijekla, pronađena ispod noktiju žrtve.
Svejedno, pogubljen je u studenom 2016., s 49 godina.
Mjesec dana nakon smaknuća njegova je obitelj primila pismo s potvrdom da je kazna izvršena. Njegova kći Alexandra nije dobila ništa od njegovih osobnih stvari i nije mogla vidjeti ni njegovo tijelo. Alexandra se sada aktivno bavi kampanjom protiv smrtne kazne u Bjelorusiji, javlja BBC.