Zadnji summit Europske unije, na kojemu se Hrvatska svrstala u skupinu država koje su blokirale izbor Fransa Timmermansa za predsjednika Europske komisije otvorio je pitanje je li se to Hrvatska unutar EU svrstala s državama Višegradske skupine, s kojima inače Bruxelles ima ozbiljnih problema, te s Italijom koja vodi svoj rat protiv Europske unije?
Nije mali broj onih i u Bruxellesu koji su se čudili ovakvom stavu hrvatskog premijera Andreja Plenkovića kojeg su smatrali vjernim sljedbenikom politike Angele Merkel i takozvane umjerene struje Europske pučke stranke.
“Nije vam baš ugledno društvo, oni koji imaju ozbiljnih problema s vladavinom prava, oni koji šire ksenofobiju protiv imigranata i oni koji vode bitku protiv Bruxellesa”, prokomentirao je jedan diplomat EU svrstavanje Hrvatske u skupinu koja je na kraju možda bila i ključna u sprječavanju prvog paketa s imenima budućih čelnika EU kojeg su, iza leđa drugima, sastavili njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Emanuel Macron, španjolski premijer Pedro Sanchez i nizozemski premijer Mark Rutte.
Još je problematičniji bio razlog zašto je Timmermans bio neprihvatljiv Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i Češkoj. U njemu vide nekoga tko ih u ime EU pritišće zbog kršenja načela vladavine prava, a time i vrijednosti EU. Protiv njega su jer ne žele da im “Bruxelles govori što trebaju činiti” i jer je on isto tako zagovarao kvote za zbrinjavanje izbjeglica kako bi se rasteretile države u kojima dolazi najveći broj i time pokaže solidarnost na djelu.
Ako se tako gleda, onda se stvarno može reći da Hrvatska do sada nije pripadala tom krugu.
Hrvatska nije odbijala činiti ono što EU traži, a nije niti prigovarala oko kvote izbjeglica koju treba primiti po odluci EU, a problem u provedbi je u tome što je tek mali broj njih uopće htio doći u Hrvatsku. Oko vladavine prava Hrvatska nema problema u smislu namjernog kršenja tih načela iako je stanje sudstva u Hrvatskoj kronično loše.
Čvršći od Merkel
Međutim, svrstavanja Hrvatske u spomenutu skupinu ne znači promjenu kursa unutar EU. Zapravo Hrvatska i nema neki obrazac ponašanja i svrstavanja u neke klubove unutar Europske unije. A i razlog zbog kojeg Hrvatska nije htjela prihvatiti Merkel-Macron-Sanchez-Rutte paket nije isti kao i onaj zbog kojeg su to odbile Poljska, Češka, Mađarska, Slovačka i Italija. Službeni razlog, onaj koji je spomenuo premijer Andrej Plenković, bila je “solidarnost unutar Europske pučke stranke” koja je njemu dala mandat da pregovara i ustraje u stavu da Manfred Weber bude predsjednik Europske komisije. Plenković je u tome bio čvršći od Angele Merkel u zaštiti stava EPP-a, jer je Merkel morala uzimati u obzir i stav koalicijskog partnera u Njemačkoj, SPD-a. Možda su na kraju Merkel, a i Macron dobili više nego što su tražili, a države koje su blokirale Timmermansa ostali kratkih rukava. Jer Timmermans će i dalje biti jedan od ključnih ljudi u Europskoj komisiji, a države koje su ga blokirale nisu dobile ništa. Niti jedan kandidat iz srednje i istočne Europe, iz neke nove članice EU nije dobio niti jednu važnu funkciju i bit će u sjeni drugih sljedećih pet godina.
Premijer Plenković je vjerojatno imao i druge razloge biti protiv Timmermansa. On je uime EU tražio da Hrvatska implementira odluku arbitražnog suda oko spora sa Slovenijom, a tijekom pristupnih pregovora imao oštar stav kao nizozemski europski ministar. Koji god razlog bio, Hrvatska nije imala iste motive kao Višegradska skupina i Italija. Tom paketu su se protivile i Cipar i Latvija, vjerojatno jer su i tamošnji lideri iz redova EPP-a.
Stav na sastancima EU nije lako saznati. Hrvatska se do sada uglavnom priklanjala većini, kada je ona postojala. Osim u određenim pitanjima koja su od velikog nacionalnog interesa. Hrvatska je prihvatila stav većine kada je u pitanju politika prema migrantskoj krizi. Hrvatska i dalje smatra da se rješenje treba postići na razini EU, zajednički, i to kroz jači nadzor vanjske granice EU i traženje rješenja i na samom izboru krize kroz ulaganja i angažiranje u države iz kojih dolaze. Dakle Hrvatska je daleko do stava koji imaju države u Višegradskoj skupini da “sami najbolje znamo kako čuvati naše granice i interese i neće nam Bruxelles govoriti o tome”.
Iako u Hrvatskoj ima određenih simpatija za politiku Viktora Orbana, zbog čega HDZ-ovi zastupnici nisu podržali sankcije protiv Orbana, Hrvatska u najmanju ruku ostaje po strani po tom pitanju. Kad su u pitanju sankcije Poljskoj i Mađarskoj, Hrvatska se moli da one ne dođu na dnevni red u Vijeću jer joj neće biti lako zauzeti stav.
Ali Hrvatska nije dio Višegradske skupine i nema ideoloških veza s tom skupinom. A i unutar te skupine postoje čak četiri različite stranke na vlasti u četiri države. Liberali u Češkoj, Orbanov Fidesz (suspendirani član EPP-a) u Mađarskoj, socijaldemokrati u Slovačkoj i konzervativci u Poljskoj.
Te države imaju različite stavove i oko eura. Slovačka je uvela zajedničku valutu, a druge tri države, iako su obvezne, to ne žele.
Zajednički interes
I u tome se Hrvatska razlikuje jer nema dvojbe oko uvođenja eura, što je sada jedan od dva prioriteta unutar EU.
No Hrvatska će vjerojatno sljedećih mjeseci usko surađivati s ovim državama tijekom pregovora o višegodišnjem financijskom okviru za razdoblje od 2021. do 2027 godine. Jer je zajednički interes spriječiti značajnija smanjenja sredstava za kohezijsku politiku (fondove za regionalni razvoj) i, po mogućnosti, ostaviti na 15 posto nužni dio nacionalnog sufinanciranja projekata za koje se koriste fondovi EU.
Dakle svrstavanje s novim državama članicama iz istočne i srednje Europe je nacionalni interes, a ne političko savezništvo. I predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je jedna od pokretača Inicijative triju mora, rekla je da se tu ne radi o političkom savezništvu nego o infrastrukturnim projektima i boljem povezivanju u zajedničkom interesu.
Hrvatska u vezi s proširenjem EU, što je identificiran i kao strateški nacionalni interes, najviše surađuje sa Slovenijom s kojom ima i inicijativu Brdo-Brijuni preko koje pomaže državama zapadnog Balkana na putu prema EU. Da bi pomogla toj regiji, Hrvatska sudjeluje i u Berlinskom procesu koji su zajedno pokrenule Njemačka i Austrija. Hrvatska i Slovenija su stalni dio tog procesa dok su se države poput Italije, Francuske, Velike Britanije i sada Poljska, pozvane jednom godišnje da to podrže i da se kod njih održi summit, kao što je bio ovotjedni u Poznanu u Poljskoj.
Premijer Plenković je tijekom summita u Bruxellesu rekao kako “Njemačka i Francuska u EU, ako baš ne moraju, ne idu jedna protiv druge” jer to onda predstavlja problem za cijelu EU. To je zapravo i najčvršće savezništvo u EU, jače čak od Beneluxa (Belgija, Nizozemska i Luxembourg) unutar kojeg postoje i formalni mehanizmi koordinacije. Osim tih savezništva, sve ostalo unutar EU je promjenjivo i ne postoji neki principijelni klub saveznika. To se mijenja od teme do teme, od slučaja do slučaja, na osnovi trenutnih interesa. Tako je bilo do sada i u ponašanju Hrvatske.