GLAVNO TRŽIŠTE

MADE IN CHINA U NAŠEM SUSJEDSTVU U maleni gradić doselilo 40 tisuća Kineza koji naveliko 'štancaju' jeftinu odjeću i izvoze je u Hrvatsku!

    AUTOR:
    • Dražen Gudić

  • OBJAVLJENO:
  • 10.03.2017. u 14:49

Stefano Rellandini / Reuters

Tvornica tekstila u Pratu, arhivska fotografija

Grad Prato u Toskani najjače je talijansko središte tekstilne industrije kojoj je posvećen i čitav muzej. Stoljećima je ovaj zidinama okruženi srednjovjekovni grad pokraj Firence proizvodio neke od najfinijih tkanina na svijetu te zbog toga postao centar marke "made in Italy", piše Slobodna Dalmacija.

U njegovoj okolici te u općinama na području susjednih gradova Firence i Pistoie, na površini od 700 kvadratnih kilometara, djelovalo je blizu 8000 privatnih tekstilnih tvrtki koje su ostvarivale godišnji promet od 7 milijardi eura, od čega je polovica odlazila u izvoz. Tekstilna industrija je u tom proizvodnom okrugu zapošljavala gotovo 50.000 radnika, a u samom Pratu (grad ima 187.000 stanovnika) koncentriralo se 6000 tekstilnih tvrtki, piše Slobodna Dalmacija.

Odjednom, početkom ovog stoljeća, stvari su krenule nagore - stigla je velika konkurencija u vidu zemalja s jeftinom radnom snagom: Afrika, Bangladeš i, dakako, Kina. Od onda se polovica tvornica u Pratu zatvorila, a ostatak industrije morao se seliti na Istok kako bi ostao na životu. No, umjesto da se pretvori u grad duhova, nekoć veliko industrijsko središte zadnjih je godina ponovno zaživjelo, no pod znatno drugačijem poslovnom modelu.

Proizvođači tekstila stigli su iz Kine i počeli proizvodnju ovdje, ali njihov način rada bio je nešto sasvim drugo. Na prostoru nekoć moćnog Prata, u centru Europe, niknule su "tvornice znoja" u kojima kineski radnici mahnito proizvode odjeću koju Europljani i dalje rado kupuju.

Posve je jasno zašto su talijanske vlasti tako dugo okretale glavu od svega ovog - godinama su puštali da ovdje traje surova eksploatacija radnika jer im je bilo draže da od propalog posla imaju barem nešto umjesto ništa. No, sada je sve izmaknulo kontroli - sada je Prato ponovno postao važan centar europske proizvodnje tekstila, ali pod apsolutno neprihvatljivim uvjetima.

Kinezi su došli tiho. Najprije tek nekoliko doseljenika, a zatim su tisuće njih počele nastanjivati Prato još krajem 1980-ih. Postupno su transformirali tekstilno žarište u glavni grad za proizvodnju nekvalitetnih odjevnih predmeta.

U srcu Toskane, kineski radnici danonoćno rade u brojnim poduzećima gdje proizvode nekvalitetnu odjeću iz materijala uvezenih iz Kine, a koji se po prihvatljivim cijenama prodaju u trgovinama diljem svijeta. Zahvaljujući slabim talijanskim institucijama i visokoj toleranciji prema kršenju pravila, Kinezi su zamaglili granicu između "made in China" i "made in Italy".

Prema podacima gospodarske komore Prata, broj tekstilnih poduzeća u talijanskom vlasništvu u Pratu od 2001. se prepolovio na oko 3000, što je 200 tvrtki manje nego onih u posjedu Kineza, od kojih se gotovo sve bave proizvodnjom tekstila. Dok talijanske tvornice posljednjih godina propadaju, kineske izvrsno posluju.

Kineska zajednica upravlja impozantnom proizvodnom mašinerijom koja izbacuje na tržište ogromne količine jeftinih tekstilnih proizvoda s oznakom "made in Italy". Nekoć glavni proizvođač i izvoznik tkanina, Prato sada s 27 posto pridonosi ukupnom talijanskom izvozu tkanine u Kinu.

Prato je danas dom najvećem broju Kineza u Europi. U gradu stalno živi 11.500 legalnih kineskih doseljenika, no procjenjuje se da ih je tu još gotovo 40.000 s ilegalnim boravkom. Uobičajeni način na koji Kinezi otvaraju nova poduzeća, često uz pomoć upućenih talijanskih poreznih savjetnika i odvjetnika, jest zatvaranje poduzeća prije upada porezne inspekcije, nakon čega slijedi ponovno otvaranje iste tvrtke, samo pod novim poreznim brojem.

Situacija je pomalo prešla izvan područja kontrole državnih poreza i vladinih agencija za dosljenike. Prema podacima Središnje talijanske banke, Kinezi iz Prata dnevno šalju oko 1,5 milijuna eura u Kinu, a većina tog novca dolazi od trgovine tekstilom. Zarada tih razmjera nije vidljiva u poreznim dokumentima.

Ilegalna je polovica od cjelokupne gospodarske aktivnosti, a novac se pere kroz međunarodne transfere. Godišnji promet sive ekonomije je 2,3 milijarde eura, od čega je 680-800 milijuna eura zarade. Međutim, Italija ne profitira jer ne uspijeva naplatiti porez. Svake se godine utaji milijarda eura poreza.

Neki Talijani najviše bjesne zbog činjenice da ih Kinezi pobjeđuju na njihovu teritoriju (izbjegavanju poreza i genijalnim načinima manevriranja talijanskom zloglasno kompleksnom birokracijom) te su stvorili iznimno uspješan, premda većim dijelom podzemni, novi sektor, dok su mnoga poduzeća u gradu propala. Mnoge Kineze, pak, vrijeđaju tvrdnje da su uništili grad jer smatraju da su ga pomogli spasiti od pada u gospodarski zaborav.

Nezadovoljstvo stalno raste. Tenzije su se pojačale nakon što su prošlog ljeta učestale racije talijanskih vlasti izvršene u radionicama koje zapošljavaju ilegalne radnike. Vrhunac su dosegnule prošlog lipnja, kad su talijanski tužitelji uhitili 24 osobe i stavili pod istragu 100 poduzeća. Optuženi su za pranje novca, prostituciju, krivotvorenje...

Oko 2000 sličnih akcija je policija provela u zadnjih šest godina i oko 50 posto "posjećenih" tvornica je zatvoreno zbog kršenja sigurnosnih i odredaba o zaštiti na radu. Svatko zna da se vlasnici tvornica jednostavno presele u novi prostor i pod novim imenom nastave sve po starom.

Kinezi iskorištavaju rad zemljaka do krajnosti: rade i po 18 sati na dan, sedam dana u tjednu, u užasnim uvjetima, često je proizvodna hala mjesto gdje se radnici i hrane i spavaju. I po danu zarade 40 eura. Prva kompletna godišnja plaća ide u ruke krijumčara ljudi koji su ih i prebacili u Italiju.

Mnogi kineski ilegalni doseljenici u Prato pristižu autobusima preko Rusije ili Balkana te odmah zatim uništavaju putovnice ili ih predaju kriminalnim skupinama koje su ih ovamo dovele. Drugi ostanu nakon isteka turističkih viza.
S obzirom na nisku cijenu rada, kineski poduzetnici sklapaju ugovore i s poznatim modnim kućama koje se koriste njihovim uslugama da bi povećale profit. Istovremeno, Kinezi se bave i proizvodnjom krivotvorenih odjevnih predmeta pa se radi o složenom kriminalnom sustavu, objašnjava jedan istražni sudac.

Radi se o mladoj radnoj snazi koja je jako vezana za Kinu. Dijelom i stoga što Kina ne dopušta dvojno državljanstvo. Dolaze u Italiju kao mladići i prije navršenih pedeset godina vraćaju se u Kinu. Nemaju povjerenja u lokalnu medicinu i čim se ozbiljnije razbole, vraćaju se kući. Zato je u javnosti proširena legenda o Kinezima koji se tajno oslobađaju leševa umrlih članova zajednice pa se osobni dokumenti jednostavno recikliraju.

Prato, tradicionalno ljevičarski grad, 2009. je na svoje čelo postavio prvoga desničarskoga gradonačelnika nakon Drugoga svjetskog rata, ponajviše zato što je u kampanji dirnuo u snažno prisutni lokalni strah od "kineske invazije". On sada traži odgovor Europske unije na problem kineske imigracije i potiče čvršći stav organa vlasti, piše Slobodna Dalmacija.

Dijelom i zbog toga prošlog ljeta izbili su siloviti sukobi između policije i lokalne kineske zajednice. Vlasnik tvornice bijesno je reagirao na to što su zdravstveni inspektori krenuli u (pokušaj) temeljit pregled tvornice u kojoj je sedmero ljudi izgorjelo 2013. godine. Zašto su talijanskim inspektorima trebale čak 3 godine da posjete tvornicu u kojoj ljudi ginu na radnome mjestu, možemo samo nagađati.

Nakon vlasnikova izljeva bijesa, kineski radnici zabarikadirali su se u tvornici, a stotine drugih okupile su se pred tvornicom gađajući policajce kamenjem i bocama. Bilo je dosta ozlijeđenih u žestokom sukobu koji je teškom mukom prevladan.

Tenzije ni do danas nisu u potpunosti smirene iako eskalacije nasilja nije bilo zadnjih mjeseci. Prato ostaje potencijalna bomba i na svoj specifičan način mikro-primjer onog što se događa na cijelom kontinentu - povijesni lokalitet ponosne tradicije, ali i epicentar globalnih ekonomskih promjena.

Europska odjeća, kineska kvaliteta

Talijanski dnevni list Corriere della Sera pisao je da dobar dio tih kineskih proizvoda odlazi u izvoz, a kao najčešća odredišta spominju se Poljska, Rumunjska i Hrvatska. Hrvatska turistička središta već su godinama preplavljena jeftinim proizvodima 'made in Italy', a pojedini hrvatski dućani prodaju markirane tekstilne proizvode poznatih talijanskih modnih kreatora po izuzetno primamljivim cijenama.

Jad i bijeda u Bangladešu

Nakon Kine Bangladeš je druga najveća krojačnica na svijetu za globalne američke i europske modne lance poput Zare, H&M-a i Gapa. Minimalac njihovih švelja je 677 kuna iako je Dhaka 71. najskuplji grad u svijetu, jednako skup kao kanadski Montreal.

Najnoviji štrajkovi u više od 60 tekstilnih tvornica i uhićenja sindikalaca pokazuju da su uvjeti rada strašni, a ono što se događa pobunjenim radnicama još strašnije.

Stotine policajaca okružile su industrijsku zonu, otpušteno je 1600 radnica kao odmazda i opomena drugima, a sindikalci optuženi za vandalizam, krađu i urotu protiv države. Uhićeni su i novinari koji su htjeli izvještavati. Strojevi su stali, proizvodnja kasnila, a 'Inditex' (vlasnik 'Zare'), PVH (vlasnik 'Tommyja Hilfigera'), H&M, 'Gap' i druge hvatala je nervoza zbog neisporučene robe.

Bangladeš je krojačnica s najnižim plaćama. Tekstilne radnice u Kini mjesečno zarade 1824 kune, u Indoneziji 1516, u Vijetnamu 902, u Indiji 882, u Kambodži 689 kuna. Vlada ne želi povisiti minimalac, jer je po zakonu to dužna svakih pet godina, mada inflacija godišnje raste 10 posto. Ne pada to na pamet ni vlasnicima tvornica, 'Zari' i H&M-u. Čemu za par jeftinih traperica koje u trgovini stoje 140 kuna pristati na višu proizvodnu cijenu, kada je sada plaćaju i po 3,5 kune.

Najnoviji se štrajkovi događaju uoči godišnjice stravičnog urušavanja Rana Plaze, traljavo izgrađene osmerokatnice s pet velikih tekstilnih tvrtki, prilikom čega je poginulo 1138 mahom žena, a od 2440 ranjenih, tisuću ostalo bez nogu ili ruku. Svijet se tada ozbiljnije osvrnuo za ropske uvjete rada u dalekim tvornicama dalekih zemalja, na 14 do 16 sati rada za šivaćim strojem u neklimatiziranim prostorima s temperaturom 50 stupnjeva Celzijevih, bez nužnog izlaza i požarnih stepenica, s rešetkama na prozorima, bez prava na bolovanje, porodiljni i radnu stanku, mirovinskog i zdravstvene zaštite, bez ikakvih inspekcija i nadzora. Neke preživjele radnice poslije su izjavile da su počele raditi u jedanaestoj godini, šijući krpice za 'Wall-Mart' uz 42 kune mjesečne plaće.

Situacija u Rana Plazi bila je stvarnost u 5000 tekstilnih tvornica s blizu pet milijuna radnika (87 posto žena), gdje se godišnje obrće 30 milijardi dolara, tri puta više od zarade hrvatskog turizma, čineći 80 posto izvoza Bangladeša. Tragedija je ukazala na visoku cijenu jeftine mode, pravu cijenu tzv. fast fashiona koja godišnje vrti suludih tri tisuće milijardi dolara po principu nerealno niskih cijena i nerealno visokog profita, zapošljavajući u svijetu 40 milijuna ljudi, uglavnom žena (piše Dražen Gudić, Slobodna Dalmacija)

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo