Glavni je zadatak televizije mobilizacija države i društva, a drugi je zadatak informirati što se događa, rekao je još 2004. godine u Financial Timesu o ulozi ruske državne televizije u doba Vladimira Putina Konstantin Ernst, dugogodišnji direktor Prvog kanala, glavnog državnog televizijskog programa u Rusiji.
Ta konstatacija drži vodu i danas, čak više nego ikad, u vrijeme kad predsjednik Putin i njegovo okruženje nastoje Rusiju ponovno pozicionirati kao revitaliziranu globalnu velesilu koju je baš on podigao na noge nakon što je posrnula nakon raspada SSSR-a, a suparnici (Zapad) je stalno (mantra koja se neprestano forsira u ruskom javnom prostoru) omalovažavaju i boje je se. Ruska je televizija stoga je jedna od glavnih i ključnih poluga i oslonaca Putinove vlasti, medij koji objašnjava i podržava trenutačnu kremaljsku politiku i poziciju te podržava velikorusko nacionalno državotvorstvo i status velesile.
Na čelu tog važnog političko-propagandnog medijskog stroja stoji, kako piše New Yorker u opširnom portretu, baš 58-godišnji Konstantin Ernst, čovjek koji je izbačen u orbitu ruske kremaljske elite tek koji tjedan prije samog Vladimira Putina, a njihov zajednički put još uvijek traje, već punih 20 godina. Dogodilo se to sudbonosne zime 1999. godine kada su obojica krenula u “veliki” svijet. Konstantin Ernst, tada poznati medijski mag, dolazi na čelo televizije (podsjetimo da je osnivač Prvog kanala Vladislav Listjev ubijen u nikad razjašnjenom napadu 1995.) u listopadu 1999. godine.
Vladimira Putina, dotad široj javnosti nepoznatog kremaljskog aparatčika proizašlog pod stijegom KGB-a i šinjelom jednog od prvaka demokratskih promjena u Rusiji Anatolija Sobčaka, u dramatičnoj silvestarskoj noći 1999. godine u svom uzbudljivom obraćanju građanstvu tadašnji oronuli i već kompromitirani prvi ruski demokratski predsjednik i legendarni pobjednik nad retrogradnim boljševičkim silama Boris Jeljcin proglašava svojim nasljednikom.
Konstantin Ernst maltene je i prije Putina znao ishod tog neočekivanog kopernikanskog obrata jer je upravo on snimao govor Borisa Jeljcina. I otad su njih dvojica i krenula u zajedničku izgradnju Putinove Rusije čiji je Ernst neizostavni i važni podmazani zupčanik. Tko je čovjek koji Putinu može zahvaliti ovakvu sliku o sebi unutar Rusije? Bivši rocker, buntovnik, protivnik komunizma i zaljubljenik u zapadne vrijednosti danas je čovjek bez kojega kult Vladimira Putina ne bi bio moguć. On ga je osmislio i uspješno ga ostvaruje.
Slomljen i napušten
No, obojica svoj uspon mogu zahvaliti osobi koje se vjerojatno nerado sjete, a službeni državni hagiografi rado zanemare ili im nekako ispadne iz vida. Riječ je o jednom od prvih postsovjetskih ruskih oligarha Borisu Berezovskom koji je, prema kremaljskim mitovima i predajama, zaslužan za sadašnje karijere obojice. I Putin i Ernst su njegovi pomazanici. On ih je instalirao, kao stari postsovjetski Jeljcinov kadrovik koji se zaigrao u ulozi sive eminencije, misleći da može preko dvojice tada neiskusnih mladaca vladati iz sjene, a potom je, kako i priliči dvorskim intrigama i podmetanjima, pao i nestao te na kraju bio prinuđen pobjeći iz Rusije.
Slomljen i napušten, izvršio je samoubojstvo u svom domu u Engleskoj, ali i danas neki još sumnjaju da šal kojim se objesio nije stavio sam oko svog vrata. No, Berezovski je zaboravljena ključna fusnota u životu dvojice glavnih aktera današnjeg ruskog političkog i društvenog života. Boris Berezovski je jednom za Ernsta rekao da je vrlo razuman, pragmatičan i obrazovan čovjek, ali “bez jasnih političkih stavova”. To, mislio je Berezovski, nije opasno u “stabilnim i razvijenim demokracijama”, ali je vrlo zabrinjavajuće “kada se prelazi prema totalitarnom režimu”. Publicistica Ana Kačkajeva ističe kako joj je Ernst rekao da “pranje mozga” treba raditi s nadom u razumijevanje. “On je ostao huligan i buntovnik, ali je shvatio kakav instrument ima u rukama i da je on - državnička figura.”
Američki novinar Joshua Jaffa opisuje Ernsta kao jednog od najutjecajnijih ljudi u Rusiji, koji, zbog svoje funkcije, “može formirati i modelirati sliku političkog života Rusije u potrebnom stilu”. On pripada kremaljskoj eliti koja se naziva “državotvorcima”, kako sebe zove vladajuća klasa s Putinom na čelu. On i oni imaju misiju - Rusija na prvom mjestu. A Ernst je spretni medijski menadžer i medijski mag koji zna kako ruskoj javnosti prezentirati i veličinu ruske elite i svega onoga što oni žele postići. On sve to medijski oblikuje i prezentira putem ekrana - red velebnih zabavnih show programa, red velikodržavne propagande u političkim emisijama koje odrađuju vodeće proputinovske medijske šake.
“Bilo bi neprirodno da državni kanal izražava antidržavne i antivladine stavove”, rekao je Jaffi sam Ernst. Na pitanje zašto u programima njegove televizije nema najpoznatijeg ruskog antiputinovskog oporbenjaka Alekseja Navaljnog i zabranjuju li mu to iz Kremlja, Ernst benevolentno odbacuje bilo kakav pritisak: “Nitko iz Kremlja nam to ne brani. I sami smo dovoljno pametni”. Ernst je tu da stvori privid, iluziju slobode i neovisnosti medija u Putinovoj Rusiji. Naime, za njega su informacije i vijesti efemerne, važno je stvaralaštvo. Konačno, informacije se zaborave, one su podložne interpretacijama koje su potrebne za određeni trenutak.
Svojim putem Ernst je krenuo još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke i glasnosti. Upravo je njegova politička emisija “Vzgljad” (Pogled) tih godina, krajem 80-ih, izazvala revoluciju u rušenju starih okoštalih primitivnih sovjetskih propagandista. “Vzgljad” je zaustavljao dah. Počeo je raditi i emisiju “Matador” o rocku, zabavi i modi. Dotad zabranjivani autori dobivali su pozamašne TV minute. Te su emisije rušile “berlinske zidove” u glavama Rusa. Govorilo se o svemu onome o čemu su dotad Rusi govorili šapatom ili se uopće nisu usudili govoriti - o korupciji, nesposobnosti partijskih struktura, nepotizmu, uhljebništvu, propasti afganistanske ratne avanture. Bio je novo svjetlo na ruskom obzorju.
Patina slavnog imperija
Obožavao je američki film “Svi predsjednikovi ljudi”, oduševljen moći i slobodom medija, a potom je, kad su došla putinovska vremena, ostavio samo “moć”. Slobodu je, naime, shvatio relativno te uvidio kako treba raditi u korist režima, a to ne bude banalno kao u sovjetska komunistička vremena. Ernst je upro sve svoje emisije i sposobnosti da Putinu osigura prvi - a potom i sve ostale - predsjednički mandat 2000. godine, a Prvi kanal nije štedio opanjkavati i ružiti sve njegove konkurente. (Za posljednje izbore održane su debate, ali na njima Putin nije sudjelovao, no to se nije problematiziralo jer je cilj bio prokazati, ismijati i diskreditirati sve njegove, ionako slabe i trivijalne, konkurente.)
Na prvim izborima, kada je Putin krenuo sa slabom podrškom javnosti, Ernst je svojom TV prezentacijom uspio postići da je Putinova popularnost rasla pet posto tjedno, a onda je pobijedio već u prvom krugu! Upravo je Ernst pridonio tome da se velebnim pompoznim megadržavotvornim priredbama daje privid imperijalne veličine Rusije. Osjetio je da je Putin i njemu šansa kako bi konačno procvao. Ernstova je ideja da se inauguracija ruskog predsjednika održava u Andrejevskoj dvorani Kremlja koja odiše nostalgičnom patinom slavnog imperija. Upravo je tako počelo i Putinovo simboličko i velikodržavno oslanjanje na slavne dane oba imperija - carskog i komunističkog.
Ernst je shvatio da se najbolja propaganda ulijeva putem zabave, veselja i vatrometa. Zato većina programa ruske televizije i jesu zabavne emisije i razonoda. Ernst je stoga osmislio nekoliko TV emisija zabavno-edukativno-propagandno-nostalgičnog karaktera u kojima je pokazivao da “prije nije bilo sve loše” kako bi, govorio je i sam, prekinuo s navadom koja je bila zahvatila rusko društvo nakon raspada SSSR-a - da prije ništa nije valjalo, da je Rusija izgubila primat u međunarodnim odnosima te da je nova Rusija bez povijesnih korijena. Bili su to režimski projekti poput “Stare pjesme o važnom”.
Podnošenje velikodržavnih Putinovih ideja i projekata u celofanu nostalgije i rasta nacionalnog dostojanstva. Upravo zato je osmislio i obnovio - a režim prihvatio (ideju je navodno osobno objasnio Putinu) - vojnu paradu 9. svibnja na Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu na kojoj se zapravo sve svodi na rusko sudjelovanje i njihovu pobjedu. Tim paradama se želi dati dodatni doprinos nacionalnom (nacionalističkom) ponosu te uvjeriti da je Rusija zaslužna na slom nacifašizma, ali i poslati i osnažiti poruku da će Rusija u svakom sljedećem ratu biti pobjednica. Ernst je zaslužan za to što je Putin kao simbol ili znak svoje vladavine od svake epohe ruskog razvoja uzeo samo ono što mu odgovara kako bi se naslonio samo na ono veliko, uspješno i slavno - tako je zanemario Staljinove represije i gulage, ali želi baštiniti pobjedu u Drugom svjetskom ratu ili krilaticu “Staljin je preuzeo Rusiju s drvenim plugom, a ostavio ju je s nuklearnim oružjem”.
Osmislio je i velebno otvaranje Zimskih olimpijskih igara u Sočiju 2014. godine koje su kasniji politički turbulentni događaji u neposrednom susjedstvu - Ukrajini - malo bacili u zapećak. No, i tu “ukrajinsku epizodu” Ernst je odradio kako treba - i aneksiju Krima u ožujku 2014. i rušenje malezijskog zrakoplova nad istočnom Ukrajinom u ljeto iste godine. Bez grižnje savjesti lažirao je i fabricirao snimku koja sugerira da je nesretni putnički avion s 298 putnika srušio ukrajinski ratni lovac. Kada mu je to rečeno, kazao je: “Pogriješili smo, ali tko radi taj i griješi”. A ruska televizija stalno stvara dojam kako danas u Ukrajini vladaju fašisti i hunta te je onda svako ponašanje prema takvoj vlasti dopušteno.
Konstantin Ernst je stoga prevažan kamen u Putinovoj ruskoj građevini - on mu modelira mjesto u Panteonu velikana još tijekom života. Nema mu ravnih u stvaranju i režiranju predstava po ukusu režima. Nitko kao on ne može napraviti iluziju, mit i ljepotu potrebnu Putinu. Ernst je vrhunski propagandist potreban režimu koji proživljava svoj velikodržavni preporod.
Prvotno nesnalaženje
Osim toga, Konstantin Ernst je svojom TV mašinerijom spašavao Putina od prvog predsjedničkog poraza u kolovozu 2000., koji ga je možda mogao stajati karijere. Riječ je o tragediji na podmornici Kursk kada je poginulo svih 118 članova posade, a dio njih zbog tromosti i nesposobnosti spasilaca (strana pomoć prihvaćena je kada je već bilo kasno). Putina tada nisu štedjele neke druge TV postaje, poput NTV-a (danas je i ta postaja s nacionalnom frekvencijom na istom zadatku Putinova režima), ali Ernst je odrađivao posao za Putina spašavajući njegovo prvotno nesnalaženje, poput toga da nije prekidao godišnji odmor zbog te nesreće te “modificirajući” veliko nezadovoljstvo rodbine stradalih podmorničara.
Naime, Ernst je izabrao takav pristup propagandi da se u slučajevima koji Rusiji ne idu u prilog - primjerice, kod spomenutog malezijskog aviona ili u aferi Skripalj kada je nervnim plinom novičok izvršen atentat na bivšeg špijuna - stvara kakofonija informacija jer je bolje da više nitko ni u što i nikome ne vjeruje, nego da se nađe istina. Vječna sumnja i banaliziranje. Na tome danas, kažu mnogi analitičari, i funkcionira većina ruskih medija vezanih uz državu. Stvara se cirkus koji ima striktno određenu ulogu: veličanje, opravdavanje i objašnjavanje ispravnosti ruske pozicije u svemu što odgovara režimu, a da se ništa ne preispituje ili dovodi u sumnju ili pak, ako ne ide drugačije, da se u sve sumnja, uz mnogo teorija urota i zabuna.
Kako bi ojačao Putinovu ulogu, upravo je Ernst, piše New Yorker, osmislio tradicionalnu emisiju “Izravna linija” (Prjamaja linija) u kojoj Putin jednom godišnje nekoliko sati odgovara na pitanja građana i novinara. Ernst ju je osmislio, kako kaže sam, vodeći se logikom ruskog fenomena: “Ruski mentalitet je takav da svog lidera, bio on car, generalni sekretar, predsjednik ili premijer, doživljava kao odgovornog za sve. Jedan čovjek simbolizira državu”. Izlazeći iz te očevidne paradigme, Ernst gradi Putinovu sliku u ruskom društvu. No, da Ernst pazi na sve, pokazuje i to što je na Prvom kanalu prikazana serija “Fargo” u ruskoj sinkronizaciji, ali na mjestima gdje se u seriji o Putinu govori loše i posprdno, Ernst je nepodobne replike o Putinu “preveo” na račun Kim Jong-una! S jedne strane, spasio je ruskog gledatelja od pogubnog zapadnjačkog utjecaja, ali i na neki način, ne htijući, zapravo izjednačio Putina s Kim Jong-unom!
Većina onih koji ga poznaju reći će: Konstantin Ernst je čovjek koji se želi svima svidjeti te demonstrirati činjenicu da je “on uvijek svoj čovjek”.