Ono čega su se svi bojali u ponedjeljak je i službeno potvrđeno. Niels Högel - medicinski tehničar koji je svojim žrtvama, onemoćalim pacijentima na intenzivnoj skrbi, davao smrtonosni koktel lijekova za srce i tlak te ih zatim pokušao oživiti ne bi li se tako dokazao pred kolegama i ublažio dosadu na poslu - nije ubio samo dvoje ljudi, za što već služi doživotnu kaznu zatvora.
Odgovoran je, tvrde tužitelji u Njemačkoj koji su protiv njega početkom ovog tjedna podigli novu optužnicu, za još 97 ubojstava: 62 u klinici u Delmenhorstu te 35 u Oldenburgu, a sumnjaju u još barem tri slučaja, no nedostaje im dokaza. Najgore od svega jest to što se dio ubojstava, da se reagiralo na vrijeme još početkom 2000-ih, vjerojatno mogao spriječiti, a obitelji žrtava mogle su dobiti zadovoljštinu i mir mnogo ranije.
Högelova priča je duga i iznimno čudna.
Prvi je put završio na sudu još 2008. pod optužbom za pokušaj ubojstva tri godine ranije u bolnici u Delmenhorstu. Tada, 2005. godine, jedan od kolega uhvatio ga je kako daje injekciju jednom od pacijenata na intenzivnoj skrbi te ga je prijavio upravi bolnice, ali ona nije reagirala, iako je pacijent preminuo sljedeći dan. Niti je konfrontirala svog zaposlenika, niti je pozvala policiju pa je Högel imao priliku i dalje igrati svoju tzv. igru smrti.
Sedam godina
Ona je podrazumijevala da pacijentu ubrizga opasnu količinu lijekova za srce ili tlak, uzrokujući aritmiju ili, pak, snižavajući tlak do kobne razine, a zatim ga krene oživljavati. Nekad bi uspio, a nekad ne. Zaigrao ju je ponovno, i to je naposljetku presudilo i dovelo do toga da se pojavi na sudu gdje je dobio sedam godina zatvora zbog pokušaja ubojstva. Dokazi da se možda radi o serijskom ubojici i tada su bili poprilično čvrsti pa nikome nije jasno zašto već tad nije pokrenuta sveobuhvatna istraga. To se dogodilo tek poslije nekoliko godina.
Uvijek uz mrtve
U biti, da nešto s njim ne valja, bilo je jasno već dugo. Čak su ga i kolege nazivali “baksuzom” jer se uvijek našao blizu kad je netko umirao, a broj smrtnih slučajeva na intenzivnoj skrbi u Delmenhorstu u te se dvije godine koliko je on radio tamo, od 2003. do 2005., gotovo udvostručio. Klinika u Delmenhorstu bila je njegovo posljednje radno mjesto.
Drugi je put izveden na sud 2015. godine. Tužitelji su ga tada odlučili, iako su sumnjali u veći broj smrti, osuditi samo za one slučajeve za koje su nesumnjivo znali da ih mogu dokazati. Osuđen je za dva ubojstva i isto toliko pokušaja ubojstava te mu je dosuđena doživotna kazna zatvora, bez mogućnosti izlaska na uvjetnu slobodu nakon 15 odsluženih godina, kao što to predviđa njemački zakon.
Razlog je ozbiljnost njegovih djela. Čak je i sudac rekao “kako očekuje da će se vidjeti na još jednom suđenju”. Naime, iako mu se sudilo samo za dva ubojstva i dva pokušaja ubojstva, Högel se hvalio drugim zatvorenicima, ali i forenzičkom psihijatru da je uštrcao lijekove u još 90 ljudi i da ih je 30 umrlo. Navodno je negirao da je ubijao po drugim ustanovama gdje je radio, što je, kako je naknadno pokazala istraga, zapravo laž.
Posebna komisija, nazvana Kardio, istraživala je apsolutno sve slučajeve smrti koji su se dogodili u dvije bolnice u kojima je radio. Prekopali su više od 500 kartona pacijenata i stotine bolničkih zapisa. Tijekom njegovih pet godina rada u te dvije zdravstvene ustanove umrlo je 411 ljudi: 321 tijekom njegove smjene ili odmah potom. Od njih 321, 191 ih je pokopana, a ostali su kremirani. Zbog toga točan broj njegovih žrtava možda nikad neće biti poznat. Istražitelji su ekshumirali 134 tijela sa 67 groblja u čak tri države. Högela su ispitali šest puta.
On je sam 2015. godine na suđenju govorio da mu je žao. Odluku o ubrizgavanju kobne doze lijeka donosio je spontano zbog dva razloga: bilo mu je dosadno i želio je uzbuđenje te se htio dokazati pred kolegama. Injektirao bi u svoje pacijente velike doze lijekova za srce i tlak te ih onda oživljavao kako bi pokazao svoju vještinu i umijeće.
“Postojala je tenzija i iščekivanje što će se dogoditi”, ispričao je pred sudom, dodajući da mu dnevna rutina u klinici nije predstavljala izazov.
Kada bi uspio oživiti pacijenta, osjećao bi se odlično, i to danima. No, kad ne bi, devastiran bi se zaklinjao da više nikad neće “zaigrati igru”. Njegova bi odlučnost s vremenom izblijedjela.
Forenzički psihijatar Konstantin Karyofilis ustvrdio je tijekom sudskog procesa da Högel nije mentalno bolestan i da je potpuno odgovoran za svoje postupke. On je, rekao je, osoba koja je izazivala te situacije kako bi se dokazala, kako bi se prikazala kao onaj tko spašava živote te zbog toga bio hvaljen i priznat. S vremenom je, dodaje psihijatar, izgubio kontakt s pacijentima i prestao ih gledati kao ljudska bića.
Istražitelji vjeruju da je prvu žrtvu ubio početkom 2000. u klinici u Oldenburgu gdje je radio od 1999. do 2002. godine. Nakon što je tamo ubio 40-ak pacijenata, otišao je raditi u bolnicu Delmenhorst. Na novom je poslu proveo tek tjedan dana i već je ubio prvog pacijenata. Smrtonosni niz se samo nastavio.
Nije jedini
Nažalost, ovo nije prvi takav slučaj u Njemačkoj. Godine 2006. je medicinski tehničar Stephan Letter, tzv. Anđeo smrti, osuđen na doživotni zatvor zbog ubojstva 28 većinom starijih pacijenata. Bio je to, rekli su tužitelji, “ubilački pohod kao na pokretnoj traci”, a on se radovao što ih je ubijao jer mu ih je bilo žao.
I u Högelovu slučaju razvila se rasprava zašto bi medicinsko osoblje ubijalo pacijente (18 milijuna ljudi u Njemačkoj godišnje završi u bolnici, a 2,4 milijuna na intenzivnoj skrbi). Što se to mora dogoditi u glavi da bi čovjek učinio takvo što?
Stručnjaci tvrde da nije riječ o “sagorijevanju na poslu”, nego prije o pojedincima s niskim samopoštovanjem, poput Högela, koji se oslanjaju na oživljavanje pacijenata kako bi se prikazali kao junaci.