POVIJESNI ČIN

Papa: Svećenici koji su napastovali djecu odgovarat će Bogu i sudu

Papa Benedikt XVI. pastoralnim pismom bez presedana ispričao se žrtvama seksualnog zlostavljanja svećenika u Irskoj

RIM - Pastoralno pismo pape Benedikta XVI irskim katolicima predstavljeno je u subotu u Vatikanu . Novinarima ga je predočio voditelj Ureda za novinstvo Svete Stolice isusovac Federico Lombardi, sam samcat.

Dodao je, upitan, da o tome nije govorio izravno s Papom, nego samo s osobama koje su sudjelovale u dugom rađanju toga mučnog dokumenta. A mučan je, jer je mučna situacija koja ga je iznudila.

Posrijedi je, naravno, pastoralno pismo, s ocjenama koje se odnose na Katoličku crkvu u Irskoj. Iako su najavljivane „odlučne i oštre mjere“, toga u tom dokumentu nema - zato što je to pastoralni, a ne disciplinski akt, objašnjava o. Lombardi. Dio novinara nije krio razočaranje - bar neki su očekivali da će se u subotu napokon „kotrljati glave“.

U pismu je Papa najavio apostolsku vizitaciju pojedinih dijeceza u Irskoj. To znači da istraga nije gotova, da će je provoditi centralna vlast. Tako je bilo s Kristovim legionarima, a ondje su se nakon vizitacije zaista „skotrljale glave“, prije svega samog osnivača Maciela. S Irskom, dakle, nije gotovo.

Očekivan je i dokument koji bi se odnosio na svu Katoličku crkvu, ali Papa je to izbjegao, usredotočivši se samo na Irsku ‡ ali s ocjenama u kojima se „drugi mogu naći“, kaže Lombardi. Koji podsjeća da je Katolička crkva u Sjedinjenim Državama Amerike bila zbog istog razloga „u razornoj krizi, a sada opet napreduje“. Posebno je nezadovoljna njemačka katolička javnost, koja od pape Nijemca očekuje riječ o Njemačkoj. Zasad je neće čuti.

Pismo irskim katolicima je potres, trebat će prvo malo slegnuti teren, da se ne stekne dojam da je u krizi Crkva kao institucija.

Analiza Papina pisma Ircima

Draga braćo i sestre u Crkvi u Irskoj, s velikom vam zabrinutošću pišem kao Pastir univerzalne Crkve. Kao i vi, duboko sam uznemiren pojavom vijesti da su članovi Crkve u Irskoj, osobito svećenici i redovnici, napastovali djecu i ranjive mlade. (…)

Pismo Benedikta XVI namijenjeno je katoličkim vjernicima, svećenicima, redovnicima i biskupima u Irskoj, analizira pedofilske skandale u tamošnjoj Crkvi i ne bavi se sličnim problemima, manje ili više prisutnima, u Americi, Nizozemskoj, Njemačkoj, Austriji itd. Iz poduljeg pisma, na oko 18 daktilografskih kartica, izabrali smo i preveli tek nešto više od dvije kartice, ponajprije one koje su primjenjive i izvan Irske, odnosno u Katoličkoj crkvi kao cjelini, ali i u drugim društvenim sredinama gdje se snagom autoriteta - roditeljskog, učiteljskog, trenerskog, nipošto samo religijskoga - nanosi teška i nepopravljiva šteta djeci i njihovu ljudskom dostojanstvu. S te strane Papino pismo je bez premca, ne samo u Katoličkoj crkvi, kao što je bez premca bilo kajanje njegova prethodnika Ivana Pavla II 2000 za sve grijehe počinjene u Crkvi i u njezino ime. Svatko može osobno smatrati da je Benedikt XVI rekao dovoljno ili ne, da je reagirao pravodobno ili ne itd., ali ostat će činjenica da je ovo prvi vjerski vođa koji ovako samokritično govori o konkretnom problemu pedofilije u svojoj vjerskoj zajednici.]

Neka nitko ne pomisli da će se ta bolna situacija riješiti u kratko vrijeme. Poduzeti su pozitivni koraci naprijed, ali ostaje da se učini još mnogo više. Potrebne su ustrajnost i molitva, s velikim povjerenjem u ozdravljujuću snagu milosti Božje.

Istodobno moram izraziti svoje uvjerenje da Crkva u Irskoj, da bi se oporavila od ove bolne rane, mora na prvom mjestu priznati pred Gospodinom i pred drugima teške grijehe počinjene spram nemoćne djece. Ta svijest, popraćena iskrenim bolom zbog štete nanesene žrtvama i njihovim obiteljima, mora voditi do zajedničkog napora da se ubuduće osigura zaštita djece pred sličnim zločinima. (…)

[Benedikt XVI konstatira da je poduzet tek prvi korak, manji dio puta ozdravljenja, te da je nužna puna iskrenost u priznavanju počinjena zla. Ta se ideja transparentnosti javlja kao lajtmotiv u pismu, i u dijelovima koje nismo donijeli.]

Program obnove koji je podastro Drugi vatikanski koncil bio je ponekad pogrešno shvaćen. (…) Postojala je tendencija, pogrešna iako s ispravnom nakanom, da se izbjegnu kazneni postupci spram kanonski neispravnih stanja. (…)

[Pripisivanje djelomične krivice Koncilu i obnovi zbog popuštanja pažnje spram zločina izazvalo je polemiku odmah u Vatikanu. Ta se Papina ocjena pravda tezom da je tada smanjena obrazovna briga za kanonsko pravo. Ona međutim izrazito kolidira s koncilskim postavljanjem čovjekova dostojanstva u prvi plan, na čemu su insistirali svi pokoncilski pape, makar koliko međusobno se razlikovali.]

Samo pažljivo ispitujući mnoge elemente koji su prouzročili sadašnju krizu moguće je postaviti jasnu dijagnozu njezinih razloga i naći efikasne lijekove. Naravno, među faktorima koji su joj pridonijeli možemo nabrojiti: neadekvatne procedure pri utvrđivanju primjerenosti kandidata za svećeništvo i redovnički život; nedovoljno ljudsko, moralno, intelektualno i duhovno obrazovanje u sjemeništima i novicijatima; društvenu tendenciju favoriziranja klera i drugih figura s autoritetom , te neumjesnu zabrinutost za dobro ime Crkve i za izbjegavanje skandala, što je kao rezultat donijelo nedovoljnu primjenu važećih kanonskih kazni i i nedovoljnu zaštitu dostojanstva svake osobe. Treba se hitno sučeliti s tim faktorima, koji su imali tako tragične posljedice po živote žrtava i njihovih obitelji i koji su pomračili svjetlo Evanđelja do mjere do koje nisu prispjela ni stoljeća proganjanja. (…)

[I ovaj popis glavnih razloga teško da će biti jednodušno prihvaćen. U Irskoj je već kritiziran. ]

U raznim prilikama još od mog izbora na Petrovu Stolicu susretao sam žrtve spolnih zloporaba, što sam raspoložen činiti i ubuduće. Zastao sam s njima, slušao sam njihove doživljaje, primio k znanju njihovu patnju, molio s njima i za njih. (…)

[Papa naglašava osobnu upoznatost s patnjama žrtava. I u sljedećem, glavnom dijelu pisma, upućenome žrtvama, očit je osobni uvid u ono što su mu one rekle, odnosno što su biskupi prenijeli. A to govori o procesu u Crkvi, ne o procesu Crkvi.]

Žrtvama zloporaba i njihovim obiteljima

Patili ste strahovito i zaista mi je veoma žao zbog toga. Znam da ništa ne može izbrisati zlo koje ste pretrpjeli. Izdano je vaše povjerenje, vaše dostojanstvo je pogaženo. Mnogi od vas su doživjeli da vas nitko nije saslušao kada ste skupili dovoljno hrabrosti da govorite što vam se dogodilo. Oni među vama koji su pretrpjeli napastovanja u konviktima morali ste primijetiti kako nema načina da uteknete od svojih patnji. Razumljivo je da vam je teško oprostiti i pomiriti se s Crkvom. U njeno ime otvoreno izražavam sramotu i grizodušje koje svi osjećamo. Istodobno vas molim da ne izgubite nadu. Baš u crkvenom zajedništvu susrećemo osobu Isusa Krista, i samoga žrtve nepravde i grijeha. Kao i vi, i on još nosi rane od svoje nepravedne patnje. (…) Znam da je nekima od vas teško čak i zaći u neku crkvu nakon onoga što vam se dogodilo. (…)

Obraćajući vam se kao pastir, zabrinut za dobro sve Božje djece, ponizno vas molim da razmislite o onome što sam vam rekao. Molim da se, približivši se Kristu i sudjelujući u životu njegove Crkve ‡ Crkve očišćene pokorom i obnovljene u pastoralnoj milosrdnoj ljubavi - uzmognete otkriti beskrajnu ljubav Kristovu za svakoga od vas. (…)

[Benedikt XVI izražava kajanje (u engleskom izvorniku „sorry“ ne znači samo žaljenje) te „sramotu i grizodušje“, neubičajeno težak vokabular za crkveni diskurs o samoj Crkvi. Istovremeno, logično, nastoji uvjeriti žrtve da su ih izdali svećenici, a ne Bog, i da se uteknu Bogu, a i Crkvi - ali očišćenoj pokorom. Tu nema trijumfalizma, nema teze o Crkvi koja ne griješi i kada griješe ljudi u njoj. Papa ih moli „ponizno“, a ne kao autoritet crkvenog magisterija.]

Svećenicima i redovnicima koji su napastovali djecu

Izdali ste povjerenje koje su vam dali nevini mladi i njihovi roditelji. Morate za to odgovarati pred Bogom svemogućim, ali i pred redovitim sudovima. Izgubili ste poštovanje irskog puka i obasuli sramotom i beščašćem vašu subraću. Oni među vama koji ste svećenici pogazili ste svetost sakramenta svetog ređenja, kroz koji se Krist pojavljuje u nama i našim akcijama. Osim beskrajne štete nanesene žrtvama, veliku ste štetu nanijeli Crkvi i javnom poimanju svećeništva i redovničkog života. (…) Božja pravda zahtijeva da podnesemo račun za naše djelovanje, ne skrivajući ništa. Priznajte otvoreno vaše grijehe, podvrgnite se zahtjevima pravde, ali ne prestajte se pouzdavati u milosrđe Božje. (…)

[Javnosti je možda najvažnije što Papa još jednom jasno poziva na podvrgavanje „redovitim sudovima“, dakle i crkvenima i svjetovnima, ovisno o zakonodavstvu u pojedinim zemljama. Te što od krivaca (u skladu s katekizmom) zahtijeva i priznanje i pokajanje prije ikakva oprosta.]

Mojoj braći biskupima

Ne može se poreći da su neki među vama i vašim prethodnicima propustili, poneki i teško, primijeniti norme kanonskog prava o zločinu napastovanja djece, formulirane odavna. (…) Samo odlučna akcija, provedena s punim poštenjem i transparentnošću može vratiti poštovanje i ljubav Iraca prema Crkvi kojoj smo posvetili naš život.

[Uz očito suglasje sa zahtjevima Murphyjeva povjerenstva još jednom se naglašavaju javnost i transparentnost, kao prava briga za dobrobit Crkve, a ne „staranje za njezin dobar glas“ kojim se pravdalo zataškavanje zločina. I u ovome dijelu čita se poruka svima, ne samo Crkvi i ne samo u Irskoj.]

• Benedikt XVI

Izdvajamo