Trenutno na Indiju otpada 40 posto svih novozaraženih na svijetu: u nedjelju su potvrdili 350.000 novih slučajeva bolesti, no stručnjaci procjenjuju da bi stvarni broj slučajeva mogao biti deset do 30 puta veći. Posebno je teško pogođen New Delhi, metropola s oko 20 milijuna stanovnika. Nekoliko bolnica je preko vikenda ostalo bez kisika, zbog čega su umrli deseci pacijenata.
Članovi obitelji trče od bolnice do bolnice u potrazi za slobodnim krevetom, očajni Indijci mole za pomoć svojim najmilijima na društvenim mrežama. Gradski krematoriji toliko su preopterećeni da se mrtvi kremiraju na parkiralištima, piše Der Spiegel. Ugledni njemački list razgovarao je sa Sumitom Rayom, direktorom bolnice Svete obitelji u New Delhiju. Riječ je o jednoj od boljih bolnica u gradu, koju financira Katolička crkva, ali i u njoj su uvjeti jako teški.
"Jednostavno je sve tako teško, tako užasno teško. Imamo ogromnu potrebu za krevetima i respiratorima. Mlade medicinske sestre i liječnici propadaju jer nikada nisu vidjeli toliko smrti. Stalni strah lebdi nad svima nama: što ako ostanemo bez kisika?", kaže indijski liječnik koji 25 godina radi na odjelu intenzivne njege.
U četvrtak ujutro ostalo im je kisika samo za pola sata, ali su u posljednji trenutak dobili hitnu dostavu, pola cisterne vlasti su preusmjerile iz druge bolnice.
"Imali smo beskrajnu sreću. Mnogim našim pacijentima potreban je kisik visokog protoka. Bez toga, ugušit će se u nekoliko minuta", objasnio je liječnik.
Pripremili su brojne boce s kisikom u slučaju da se središnji spremnici isprazne. "Ali ne znamo može li sustav podnijeti pritisak. Nikada ga nismo testirali s tako velikim opterećenjem".
Bolnica Svete obitelji obično drži 275 kreveta za odrasle pacijente, no sada se brinu o gotovo 390 pacijenata s Covidom.
"Jedinica intenzivne njege je pretrpana. Ljudi leže na nosilima između kreveta. Na hitnoj imamo pacijente koji sjede na stolicama i primaju kisik. Moji ljudi rade danonoćno, uskočili su studenti medicine i umirovljenici. Naš zdravstveni sustav može se srušiti, ali ti su ljudi heroji. Kažem svakom od njih: ti si bolji od svega čemu sam se ikad nadao. A opet nikad dosta. Hitna pomoć je najtužnije mjesto u cijeloj bolnici. Ljudi koji nam dolaze su očajni. Cijelu noć su se vozili od bolnice do bolnice, hitno im je potrebna pomoć. A moramo im reći da ni za njih nemamo mjesta", govori doktor Ray.
Kako odlučuju koga će primiti? Primaju samo najkritičnije slučajeve. One kojima je stanje stabilno, liječe u sjedećem položaju. One koji su lošije stavljaju na nosila.
"Ležeći mogu primiti više kisika. Ali tko dođe vozilom hitne pomoći, otpremit ćemo ga. Jer ti ljudi imaju barem bolničara koji ih može odvesti drugdje. Znamo da je situacija u ostalim klinikama ista. Ali što bismo trebali učiniti? Toliko nam ljudi dolazi", zdvaja liječnik.
Ponekad se vozilo hitne zaustavi, pacijent je mrtav, u vožnji im je ponestalo kisika. "Ako postoji pakao, to je ovo".
Na pitanje što bi im pomoglo, dr. Ray odgovara da vlasti trebaju centralizirati logistiku i raspoređivati pacijente tamo gdje znaju da još ima mjesta. Također, treba koordinirati podjelu kisika, ali i prilagoditi je potrebama. Sada dobivaju količine koje su im bile potrebne prije tjedan dana, kad su potrebe bile puno manje. Ray predlaže da se osim vojske radi pomoći bolnicama angažiraju i željezničari.
"Ovo je nacionalna katastrofa i s tim se mora boriti. Najvažnije je obuzdati val zaraze. Vlada mora osigurati hranu za najsiromašnije, nitko ne smije umirati od gladi. Ali treba nam lockdown u teško pogođenim područjima, jer ljudi umiru kao nikada prije".
Je li mutirani virus odgovoran za težu situaciju?
"Da, virus se promijenio, puno je zarazniji nego nekada. Početkom godine bilo bi zaraženo nekoliko članova jedne obitelji, danas su svi. Temperatura je viša i počinje ranije. Prije bi, gotovo bez iznimke, pacijenti razvili temperaturu u drugom tjednu nakon infekcije, sad se to događa petog dana. Čini se da imunološki sustav drugačije reagira na virus", prenosi liječnik iz New Delhija.
Jako je teško, ali ne ostaje mi ništa drugo nego da nastavim dalje, govori dr. Ray. Ako nećemo mi, tko će?
"Pretpostavljam da je to više očaj nego nešto drugo".
Telefon stalno zvoni, netko želi krevet, iz bolnice stalno mole vlasti da im osiguraju kisik. Ray kaže da ga ništa ne zamara toliko kao ti pozivi. "Nije da ne spavam noću, ali nikad bez prekida. Samo ponekad, vrlo rano ujutro, ne čuje se telefon", ispričao je dr. Sumit Ray.